Od kada pises na ovom forumu pokazao si da ti mnoge grupoacije smetaju, jer nisu po tvojoj volji i zamisli....operisan si od bilokakvog osecanja ljubavi, sto ukazuje na to da si imao tesko detinjstvo....i gde su tebi deca, ako ih vec koristis kao oruzje protiv homoseksualnih opredeljenja...
Meni, ne samo kao filozofu, već kao normalnom čoveku smeta samo ono što nije prirodno i što je bolesno. Zar nije protivprirodno i, naravno, bolesno kada muškarac poželi muškarca kao ženu ? Nisam, hvala Bogu, operisan od bilo čega, a svoja osećanja i izlive istinske ljubavi svakodnevno, to su moji srcem zapisani diktati prenapaćene duše, pokazujem i dokazujem kroz svoju poeziju. Moje detinjstvo, ako ga sagledavam iz moralnog i materijalnog aspekta, jeste bilo užasno, ali sve dok su mi bili živi roditelji njihova ljubav je bila neizmerna. Imao sam nesreću da su mog pokojnog oca, samo zato što je voleo braću Ruse, žao mi je što nije doživeo da vidi makar jednog živog Rusa, manje bi ga kazna bolela, zatamničili udbaški zločinci i da je na najvećem mučilištu Srba, posle Jasenovca i Jadovna, Glom otoku proveo nepunih pet godina. U prvom razredu bogoslovije, za taj neoprostivi zločin udbaških monstruma sam saznao tek posle treće godine provedene u Bogosloviji u Sremskim Karlovcima, samo zato što moja pokojna majka Petra nije znala da odgovori tim krvolocima "u kojoj popovskoj školi se nalazi to tvoje "ćetnićko" kopile", su na najzverskiji način, žive su ih zapalili (moje roditelje, brata i moju seju Kićanu, bili smo blizanci i njen sestrinsku ljubav, anđeosku umilnost i preslatki osmeh nikada neću zaboraviti) u našem trošnom kućerku. Tek posle treće godine, tada mi je, sada blagopočivši i na nebesa vazneseni, o rektor Milutin Stojadinović platio putne troškove i posle tri godine pošao sam ka svome domu... Možete li da zamislite kakav je užas kada umesto svog rodnog doma pronađeš u korovu, šiblju, trnju i pepelu nagorele kosti svojih najmilijih, najrođenijih i najvoljenijih ? Siguran sam da je i sam Bog zaridao kada sam, sa, samcijat - niko mi nije smeo ni Boga da nazove, a kamo li da poželi da me uteši, obavi najtužnije opelo - lelek od kojega drhti srce. Da to je ta moja ljudska Golgota, ali nisu to moje mane - ono što te ne ubije - ojača te … Mene je sve to ojačalo, a ožiljci u srcu i duši me podsećaju upravo na to da se protiv zveri čovek mora boriti... Što se tiče mog poroda imam ga, hvala Bogu. Sa jednom mojom dugogodišnjom partnerkom sam već u 1. godini studija dobio moju najvoljeniju, najlepšu i najplemenitiju kćerkicu - moju dušicu Oljicu i dve godine kasnije i mog pokojnog sina - ubili su ga NATO zlikovci uz pomoć domaćih izdajnika za vreme zverinjske NATO agresije na Srbiju 1999. godine …