danas nikome posao nije zagarantovan do kraja zivota, bez obzira da li ima ugovor na odredjeno ili neodredjeno vreme
i to da li ce da ga ima ili ne, zavisi puno od toga kako taj posao odradjuje
cak i ako je neko u privatnim vodama, isto nema garanciju da mu je posao koji vodi tri decenije sa dovoljnim uspehom da od toga moze da zivi sa petnaestak zaposlenih, isto nema garanciju jer je tu drzavni kriminal koji u jednom trenutku moze sve da mu uzme..i toga smo svedoci
sta ce da uradi covek koji sebe izdrzava od tog posla, bilo da je sam ili da ima porodicu, je odluka onog ko se nadje u situaciji da ostane bez posla
jer je sebe mozda svojim nekvalitetnim radom na tom mestu doveo u tu situaciju, mozda pogresno vuceni potezi, a mozda se i splet losih okolnosti slozio
da li ce on posle toga da nastavi da se bori, da toj firmi ponudi nesto drugo sto ima, a sto bi im mozda vise znacilo, da li ce da padne u depresiju, da li ce da skace sa mosta, dize ruku na sebe - to zavisi od osobe koja se u takvoj situaciji nadje
- - - - - - - - - -
tako je, zato i pitam
ovde pricam o unutrasnjoj borbi izmedju profesionalizma i covecnosti
sta je ono sto bi kod vas prevladalo
cinjenica je da svako od nas razlicito gleda na stvari
iz mog iskustva, uradila sam u zivotu jako puno stvari na svoju stetu i kad podvucem crtu, sigurna sam da je sve ovo sto mi se desilo tu da me nauci zivotnu lekciju koju nisam naucila do tada
da li bih neke stvari sad radila drugacije? da, sigurno
zato ej zivot morao da mi udari dobar samar, da bih posle 30godina naucila lekciju