I?
Naravno. Ali mi vidimo dalje jer smo na Ljudmilovim ramenima. Svakako da Dukljani nisu Hrvati. No Ljudmil je izvukao brilijantan zaključak. Voislav vlada Dukljom i Raškom. On je iz tog zaključio da su Srbi u Raškoj a Dukljani u Duklji. Samo ih zove Hrvatima. Upravo je napravio grešku koju ti i spomenuti hrvatski povjesničar radite. "U Duklji žive Dukljani. I nitko više."
Čekaj, sad si me zbunio. Zar nije Hauptman bio na stanovištu da je postojala određena hrvatska etnička skupina u Dioklitiji, odnono nešto na tragu mišljenja da su Dioklićani bili Hrvati?
Tačno, ne mogu ja niti ljudi koji se ekspertno bave tim pitanjem. To je zbog toga što je ta teza na marginama nauke, u kojoj je uglavnom odbačena kao kritički neutemeljena. Ona stoji na jednim izuzetno labavim nogama, odnosno na, ukoliko odstranimo more pogrešnih interpretacija (koji sačinjavaju većinu navodnih činjenica na kojima se temelje), ostaje nam, zapravo, samo famozni Pop Dukljanin i priča o Crvenoj Hrvatskoj.
Analogno bismo mogli reći da je slična tome teza o srpskoj etničkoj skupini u Pounju i krajevima Like i Krbave, od vremena seobe Slovena, kroz VIII stoljeće i dalje, a koju su u nekom trenutku Hrvati bili podvrgli svojom vlašću i pohrvatili (a koja je kod velikosrpskih interpretatora posebno popularna radi isticanja 'autohtonosti' krajiških Srba).
Only the ignorant despise education. Fino čovjek napisao i to prije krista.
Što si htio kazati ovim?
Efendiju. Kao i Porfija. Da Hrvati naseljavaju Ilirik.
Onda si naveo pogrešnu brojku, jer ni od jednoj od te dvije stvari nije bilo riječi u poruci br. 251 na ovoj temi.
Kada govorimo o određenom istorijskom problemu, moramo mu pristupiti detaljno analizom svih dostupnih istorijskih izvora. To uključuje i, naravno, da se
ne skače iz stoljeća u stoljeće.
Kada govorimo o XI stoljeću i vizantijskim izvorima o ovim prostorima razvijenog srednjeg vijeka, treba prvo da o tome prodiskutujemo detaljno o svim aspektima tog pitanja. To znači da kada govorimo o tome, u diskusiji, sem ako se ne može uspostaviti direktna veza između izvora o kojima je riječ, ne može biti govora o nečemu što je van svakog konteksta i pripada drugom vremenu.
U ovom konkretnom slučaju, posebno ciljam na
Evliju Čelebiju (preciznje ime), koji je sastavljao svoj putopis ni manje ni više nego 500 godina nakon jednog od izvora o kojem diskutujemo. Odgovoriću ti, naravno, i na pitanje Čelebije, ali moraš shvatiti da istoriji moraš pristupati u kontinuitetu i studiozno. Ti si, koliko vidim, pročitao nekakav
popis različitih spomena hrvatskog etnonima, najvjerovatnije sa Hrvatske vikipedije, koji se proteže kroz čitava stoljeća iz izvora različitog vremena, konteksta, značenja...to je jedan od primjera
iredentističkog pristupa, čiji su krajnji ciljevi velikodržavni apetiti. Tako nečemu nema mjesta u istoriji.
Da bu razumio Čelebiju, potrebno je razumjeti i prirodu
putopisa; potrebno je shvatiti
kakav su oni istorijski izvor, da znaš nešto o vremenu u kojem je Čelebija sastavljao svoj putopis, o njemu lično kao autoru, i na kraju krajeva da poznaš samo djelo. Kada budeš sve te stvari ispitao, shvatićeš kako treba interpretirati i podatke koje on donosi, bilo da govori o gradovima po Bosni i Hercegovini čiji je osnivač Miloš Obilić, stravičnim zimama koje prouzrokuju da se mačke prilikom skoka u vazduh u letu pretvaraju u led, odnosno našim ljudima koji govore jeziku sličnom latinskom.
Za početak svakako i moraš znati o čemu je uopšte na prvom mjestu i riječ...
Evo ti citata direktnog iz izvora, da ti malo pripomognem:
Evlija Čelebija:
Iz grada Risna krenuli smo sa deset hiljada odabranih vojnika u istočnom pravcu. Idući kroz krševite i kamenite predjele sad pješke, sad opet konjima, stigli smo isti dan u nahiju Pivu. To je pravi hrvatski dušmanin koji živi u nepristupačnim planinama. Oni sa hercegovačkim pašama razgovaraju samo preko vrha mača i ne dopuštaju da tamo pristupi nijedan organ od strane turskih vlasti. Njihova sela su utvrđena kao gradovi. Naši ratnici, međutim, provalili su s jedne strane u ta sela kao prepelice i za jedan sat zarobili dvije stotine ljudi i dotjerali deset hiljada koza i ovaca. Odatle smo se podigli i otišli.
O Porfirogenitu, koji je svim ovim vizantijskim hroničarima o kojima govorimo (bilo u razvijenom ili poznom srednjem vijeku) nepoznat i pripada također jednom drugačijoj epohi, već sam izrazio svoje mišljenje. Ono što si ti predstavio jeste jedno
vrlo slobodno tumačenje koje se ne može čvršće uobličiti ili pak potvrditi nekakvim drugim istorijskim izvorima, te spada u domen onih priča o Srbima u Lici tokom ranog srednjovjekovlja...
Aha. Znači Bosanci žive od Istre do Dubrovnika. Po otocima.
Ne.
Trpimir nije zapisan kao vladar Srba.
Naveo sam to krao primjer; kako bi trebalo shvatiti navod da je Mihajlo "vladar Hrvata". On je to ništa manje nego što je Petar Krešimir
vladar Srba.
U funkciji da ja nisam spomenuo Dnadola niti Popa Dukljanina. Bar ne do tog posta.
Pa koji je bio smisao?
Evo ja nisam spomenuo Bertradona de la Brokijera (evo sve do ove poruke).
Šišić je pogrješio što ne zna da nacionalizam nastaje u 19 st.
Nismo se razumjeli. Kada sam uveo Šišića u diskusiju, mislio sam na njegove interpretacije Nikifora Vrijenije, koje pak, mislim, da ostaju do današnjeg dana jedini najlogičniji odgovor na pitanje o kojim bi Hrvatima tu mogla biti konkretno riječ.
Po tebi. Ok. Ne slažem se.
Ne samo po meni, već, na kraju krajeva, i po uglavnom svim ljudima koji se stručno bave istraživanjem upravo tih istorijskih pitanja o kojima je riječ.
I to nije neka stvar oko koje tako može biti
drugačijih mišljenja, zato što ipak govorimo o stvarima koje su notorne činjenice.
Dakle, kada je riječ o
Skilicinom nastavljaču, koji naziva Mihajla onim koji vlada Hrvatima, evo ti svih relevantnih citata iz tog izvora o kojima je riječ:
Scylitzes Continuatus:
Prve godine njegovog carstva, 11. indikta, narod Srba, koje i Hrvatima nazivaju, krenu da potpuno osvoji Bugarsku.
Dalje u tekstu, vojne snage naizmjenično se nazivaju; prvo autor kaže da su se sukobili
sa Srbima, pa zatim pominju drugokomandujućeg poslije Petrila
kod Hrvata, da bi vojna pojačanja poslata opet bili
Srbi.
Dakle ti etnonimi u dotičnim izvorima, srpski i hrvatski, upotrebljavani su
u funkciji sinonima. Vrlo je veliko neznanje tvrditi suprotno, te izvlačiti iz potpunog konteksta jedan mali djelić - pa još ispravljanje greške nazivati "wishful thinking" - kada su stvari toliko banalno jasne da sami istorijski izvori o kojima je riječ u sebi sadrže pojašnjenja
da se Hrvati još i Srbima nazivaju (odnosno
da se Srbi još i Hrvatima nazivaju), što predstavlja vrlo jasnu naznaku autoru da ne treba pod 'Hrvaima' i 'Srbima' da podrazumijeva nešto različito.
