http://fs5.****************/images/160204/zsx3nkjw.jpg
POSRNULI ANÐEO
Odjekni grmljavinom moj anđele,
i zbaci me sa prestola
na koji se popeh
tako gorda i samouverena,
skini mi plašt
od svile i paučine
i pusti da padnem
u naručje svoje pesme.
Gde li si
moj zalutali anđele,
da mi zariješ reč u stomak
i previješ nežnošću
deteta,
da me uhvatiš za ruku
i oprostiš,
kada pogasim sva svetla
i ostanem sama
u mraku svoje savesti.
I čudni me snovi
u poslednje vreme pohode,
dok bezglavo jurim za senkom
bez lažnog stida
pred golom dušom,
omeđena sa sve četiri strane sveta
u oklopu godina
koje delimično proživljavam
bez potpune predaje srca.
Lažno hrabra
pod lupom noći,
oponašam ravnodušnost
hladnih osmeha,
a negde iz mene
izvire strah
da ću ostati ogoljena
ispred ogledala
sopstvene slabosti.
Moj nestalni,
posrnuli anđele,
zar si baš ti morao
ubiti
varalicu u nama.
Gordana Knežević