To je muskarac koji ima svoje navike, odjednom razmišljam o njemu, verovatno često dolazi u ovu sobu. To je muškarac koji verovatno često vodi ljubav, to je muškarac koji se plaši, mora često da vodi ljubav jer se tako bori protiv straha. Kažem mu da volim pomisao da sam ja medju ženama koje voli. Gledamo se. Shvata to što sam upravo rekla. Pogled je odjednom mekan, blag, topao. Kažem mu da dodje, da mora ponovo da me uzme. Dolazi. Fino miriše na englesku cigaretu, skup perfem, miriše na med, njegovoj se koži nametnuo miris svile, voćni miris svilenog tusora, miris zlata, poželjan je. Kažem mu da ga želim. On kaže da jos čekam. Govori mi, kaže mi da je odmah znao, jos pri prelasku reke, da ću biti takva posle svog prvog ljubavnika, da cu voleti ljubav. Kaže da se plaši da ću ga varati kao što ću varati muškarce s kojima ću biti. Kaže, što se njega tiče, da je orudje svoje sopstvene nesreće. Srećna sam zbog svega sto mi je rekao i kažem mu to. Postaje grub, pada u očajanje, baca se na mene, ljubi me divlje, steže me, viče da me voli. Zatvaram oči pred veoma snažnim zadovoljstvom. Mislim: navikao je, to je ono sto radi u životu, ljubav, samo to, i znam da je on taj jedini kome mogu da se predam potpuno.
Margaret Diras – Ljubavnik