Sanjao sam starog u ovom jutru, sa razlogom, dosao mi je u san, posle placljive noci.
Pricali smo , zezali se... govorio mi je nesto o Pesmama.
Kao da mi je rekao "drz se.! ne daj se. ..nisi sam. Vidis da sam tu."
I gledajuci ovo plavo nebo, u ovom zutom jutru. kao da ga vidim gore, kako sedi i peca pored reke (koliko je samo voleo reku)a sa njom , i njenom tisinom....i ja onda opet potecem.
I placem…
I osjecam, tu je. bodri me, recima, da u ovom zivotu takmicarskom, ucestvujem kao lik sa bornejskih ostrva...ma kako usamljen bio.
I da Smrt, necu moci nikad pobediti.