Voljela sam ranije. Neću ti lagati da nisam. Voljela sam u stilu vatrometa, kratko, snažno, brzo i svjesno ljepote kojom moja ljubav tjera mrak.
I onda sam nestala.
Zato, ti koji dolaziš, ne dozvoli mi da žurim. Ne pokušavaj mi reći da ćeš me nositi na dlanu, nego me samo primi za ruku.
Ne obećavaj mi letove, nego sa mnom koračaj.
Ne spominji neke druge svjetove, nego ucrtaj olovkom X na karti moga grada i blago sačuvaj u ideji o povratku.
Ne izgovaraj riječi kao što su uvijek i zauvijek, ne govori da ćeš me toliko voljeti i sa 67.
Previše sam odlazaka gledala od ljudi koji su tako obećavali, zato ne spominji vječnost, samo mi ostani ovdje i sutra.
Ne trebam ja strast u kojoj će mi otkucaji nadići vlastito srce, ja trebam ljubav koja smiruje.
Previše sam se puta zaletjela u zid, previše sam puta pala, previše sam puta izgorjela.
Ne obećavaj mi da ćeš sastaviti svaki slomljeni dio u mojim prsima.
I kada izvučeš paletu boja i prazan papir, ne obećavaj da ću biti tvoja Mona Lisa, niti pokušavaj biti moj Da Vinci.
Naslikaj me jednostavno, kao srce.
Samo, neka budem cijela. Neka to bude tvoj način da me sastaviš.
I, kad primijetiš da gorim, da je ljubav u meni uzela maha, ledenim mi prstima ispiši po koži, dva, tri malena obećanja.
Ne trebam ja velike snove.
Uspori mi srce, zadrži me na zemlji i nauči me da je u redu voljeti polako.
*Jelena Kastaneti*