Poruke.....vasoj ljubavi,prijatelju,prijateljici...

scaled.php
 
TEBI, PUTNIKU!
Zorica Dragonjić

Luđo ludi, vidi koliko nezadrživog ludila nosiš u sebi.

Ti si sve što ja nisam mogla da budem.
Ti si ono što ja nisam znala biti.
Sve ono što sam propustila da postanem.
Ti si sve što sad sanjam da jesam.

Dok mi se u nosnice svakodnevno uvlačio isti učmali vonj, ti svoje širiš po drugim vonjavim gradovina.
Hej, hoću li osjetiti kako mirišu ako te poljubim u po tog tvog nosa ili ako ti ukradem uzdah dok o njima pričaš?

Zamisli, prelazim svaki dan preko istog mosta, iste rijeke i ne vidim je više, ne čujem. Mogu li osluhnuti talase okeana, Sredozemnog mora, nekih tamo sitnih ili debelih rijeka ako stavim tvoju kapu ili omotam glavu onom tvojom žutom maramom?

Znaš li da svake zime kukam na minus pet jer mi je hladno i proklinjem ljetnih plus trideset jer, zamisli, vruće mi je? Po navici mi isto smeta, dok tebi kožu milo prži raspjevanih četrdeset u plusu, i prsti ti se grče od vijugavih trideset ispod nule.

Mogu li osjetiti kako je ne osjećati prste ako uzmem tvoje smeđe kožne rukavice, ili osjetiti kako je kad ti gore tabani i glava ako obujem tvoje papuče?
Kako je moguće da nisam umjela biti tako divno nakaradna kao ti?
Zašto nisam znala omotati glavu žutom maramom, obuti papuče i navući smeđe rukavice? Sad bih sve ovo isto što ti znaš i ja znala ne pitajući se ništa, do šuteći pričala koliko je posebno i divno biti luđak u očima kratkovide sredine.

Ali nisam…

Hoćeš li obuti moju cipelu? Poklanjam ti je, evo.
Reci mi koračam li kao šizofrenik? Ima li nade da i ja tako divno poludim kao ti?

Reci mi, mogu li bar na jednu stranu svijeta otići? Onu tamo lijevo, odavde s kuhinjskog prozora, ha?
Šta je to, istok?
(Ni strane svijeta ne znam.)
Na kojoj strani raste mahovina? U kom pravcu rijeka teče?
(Pa zar više ništa ne znam. U šta se pretvorih?)
2250777tz5.jpg
 
Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednoga puta,
nagoveštavanje jedne staze. Nijedan čovek nije nikad bio potpuno on sam, ali
svaki teži da to postane poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume.
Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rodjenja, sluz i ljušturu
jednog prasveta. Poneko ne postane nikad čovek, već ostaje žaba, ostaje
gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac
prirode uperen ka čoveku. Svima nama je zajedničko poreklo, majke naše, svi
mi potičemo iz istog ždrela ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži
svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas
može da protumači samo sebe samog.


Demijan - Herman Hesse

99923685451791718_b8dsY7nE_f.jpg
:zag:
 

Back
Top