TEBI, PUTNIKU!
Zorica Dragonjić
Luđo ludi, vidi koliko nezadrživog ludila nosiš u sebi.
Ti si sve što ja nisam mogla da budem.
Ti si ono što ja nisam znala biti.
Sve ono što sam propustila da postanem.
Ti si sve što sad sanjam da jesam.
Dok mi se u nosnice svakodnevno uvlačio isti učmali vonj, ti svoje širiš po drugim vonjavim gradovina.
Hej, hoću li osjetiti kako mirišu ako te poljubim u po tog tvog nosa ili ako ti ukradem uzdah dok o njima pričaš?
Zamisli, prelazim svaki dan preko istog mosta, iste rijeke i ne vidim je više, ne čujem. Mogu li osluhnuti talase okeana, Sredozemnog mora, nekih tamo sitnih ili debelih rijeka ako stavim tvoju kapu ili omotam glavu onom tvojom žutom maramom?
Znaš li da svake zime kukam na minus pet jer mi je hladno i proklinjem ljetnih plus trideset jer, zamisli, vruće mi je? Po navici mi isto smeta, dok tebi kožu milo prži raspjevanih četrdeset u plusu, i prsti ti se grče od vijugavih trideset ispod nule.
Mogu li osjetiti kako je ne osjećati prste ako uzmem tvoje smeđe kožne rukavice, ili osjetiti kako je kad ti gore tabani i glava ako obujem tvoje papuče?
Kako je moguće da nisam umjela biti tako divno nakaradna kao ti?
Zašto nisam znala omotati glavu žutom maramom, obuti papuče i navući smeđe rukavice? Sad bih sve ovo isto što ti znaš i ja znala ne pitajući se ništa, do šuteći pričala koliko je posebno i divno biti luđak u očima kratkovide sredine.
Ali nisam…
Hoćeš li obuti moju cipelu? Poklanjam ti je, evo.
Reci mi koračam li kao šizofrenik? Ima li nade da i ja tako divno poludim kao ti?
Reci mi, mogu li bar na jednu stranu svijeta otići? Onu tamo lijevo, odavde s kuhinjskog prozora, ha?
Šta je to, istok?
(Ni strane svijeta ne znam.)
Na kojoj strani raste mahovina? U kom pravcu rijeka teče?
(Pa zar više ništa ne znam. U šta se pretvorih?)