- - - - - - - - - -
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci.
Seci njegovim zalom.
Neka te susrecu ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom.
Prijazni gusteri nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne docekah naljepse doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu.
I price koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj sumi.
Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost.
Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
- - - - - - - - - -
ROPSTVO
Zena sam…
Moja ispovjest prastara i tuzna
drhtala je neizgovorena
pred nepomicnom savjescu planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i zeni i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepse mladice
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima proticu necujne rijeke bezbriznosti.
Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali.
Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj zene ili pokraj sume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga pracen.
Nema mocvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oci
trazeci spas.
Ljubav je bila jaca od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujuci srecu, cestu otkritu
koja izmice u nedogled.
- - - - - - - - - -
znas da sam ovo napisala tebi
Robinja
Da, ja sam robinja ljubavi
Bodro gazim ovom zemljom u naredbi
I ptice me se plaše
Ali pod ljubavlju ja padam na kolena
I nastavljam da puzim
Ja sam model svake žene koju znam
Tako se i biramo
Pa puzimo tako zajedno
I ispomažemo jedna drugoj to puzanje
Kako ne bi ležale na zemlji
Koliko li smo puta samo jedne druge oživljavale
I klecale i patile jedne za drugima
Ljubav nas je rastavljala, nas saobrnice
Neke su i padale sa litica
Za nas su izgubljene
Ali mi smo uigrane
Imamo mi tu kondiciju
Volimo mi to puzanje
Pogodimo mi poneku pticu i sa zemlje
Praćkom
Nekada se i desi da je neka ispred nas pa je gadjamo u guzicu
To nije rešenje
Ne možeš biti prava robinja, ako tučeš svoje pleme
Ima nas i ne predajemo se u našem poniženju
- - - - - - - - - -
Da si blizu
Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Vesna Parun
- - - - - - - - - -
moja buducnost
SLOVO O SAMOĆI
Važno je to reći bez patetike:
ja sam sam u beloj svetlosti
i sam u mraku.
Ničeg naročitog u ovom čamcu
u ovoj sobi
kutiji
grobu.
Uprkos tome, osećam se kao hiljadu mogućnih ratova
pokatkad kao muzej
uprkos tome oplovio sam svet
i govorim sve akcente.
O ljubavi znam sve što može znati usamljenik.
Niko nikoga nije dotakao onoliko nežno
koliko nežno ja umem dotaći sebe.
Rusije, severi, Ekvatori,
sve me je samo okrznulo
drugi su ljudi nemoguća prostranstva
nesavladive knjige.
Gostovao sam u tuđim samoćama
dok me ne bi izbacila plima.
Sada sam miran kao kaktus
i nadrealan kao bog.
- - - - - - - - - -
VECERNJA ZVIJEZDA
Nisko na nebu vecernja zvijezda sja.
Jos zamor ljeta u dolini traje.
Noc je, a mi idemo pustim krajem
zar prolaznosti obasjava nas put.
Kako je sutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tuzit ne prestaje.
Noc je, a mi idemo golim krajem.
Mladost nasa zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuc sja.
U tisini nestaje nas put.