Srbin m (Vuk), s individualnim -in, koji ispada u pl. Srbi i u pridjevskim izvedenicama srpski itd. prema f. na -ka + -yňi > -kínja Srpkinja.
Naziv Srpska (oko 1503) za zemlju kod nas potvrđen samo kod Šafárika, Pam. 55: vsa Srbbska idolu služaše Dagonu, otbsudb 1 Dagoni i Daky ітепщШь se; оіь Sera že Srbblje.
Po deklinaciji Ijudue pl. je glasio stsrp. Srblje, tako i ime zemlje (13. i 14. v., upor. češ. Cechy i Hrvati »kraj oko Zadra, danas Ravni kotari«) u naslovu srpskih vladara (kralj Srbljem; 1348. car Dušan kaže: spisasmo imena metohijama po Srbljah i po Romaniji, Mon. şerb. 140).
Takav naziv zemlje čita se još 1417: Dmitarb Skambša poslah iz Srbalj 70 Utar srebra, u Dubrovniku (Spom. srpski 88 — 89).
Pod Srblje razumijeva se majdan Trepča.
Od tog pl. pravi Porfirogenet gr. Σέρβλοι i naziv balkanske Srbije u Tesaliji Σέρβλια.
S lat. nenaglašenim sufiksom -ia u imenima zemalja Srbija, kreacija je iz doba srpskog ustanka. Odatle današnji nazivi Srbijanac m = Srbijanac (Kosmet) prema f Srbijanka — Srbijanka, s pridjevom srbijanski = srbijanski pored srbījskī.
Kod pisaca 17. i 18. v. (Gundulić) prema krivoj lat. etimologiji Servija, Servijanin, servijanski. Odatle naziv servijan m »latak narodni u žena oko Almaša (Slavonija)«.
Od starog pl. Srblje stvoren je analogijom novi singular Srbalj, gen. Srblja. Suglasnik lj za j poslije labijala nastao je i u izvedenicama na Srbljanin (v.) (upor. Hrvaćanin), Srbljanin m, na Srbljak (v.; upor. češ. Pražák »Prażanin« i Slovak, gen. -ako)
Sřbljak, gen. -âka »sřbulja, trebnik pisan jezikom bližim narodnom govoru negoli crkvenoslavenskom«.
Bez individualnog sufiksa -in Srb govori se u Kosmetu, pl. na -ovi Srbovi. Odatle hipo- koristik Srbo m, deminutiv na -če Srpče, gen. -eta, augmentativi na -enda Srb nda, na -ekanja (upor. momčekanja, štarčekanja, veza od -eka Radeka + -anja za -onja) Srbèkanja.
Kolektivi na složeni sufiks -adija < -od, gen. -d + -ija grčkog podrijetla Srbadija, na -čađ f Srpčad.
Sřbin 316 srce Individualno -in može ostati u pridjevu: srbinjski, odatle opet Srbinj. Ti oblici nastadoše po svoj prilici u zapadnim narječjima, gdje je pod uplivom analogije plurala nestao sufiks -in u sing., pa kad je opet došao u govor, izmijenjen je -n u -nj.
Za ime zemlje ima i poimeničen femininum pridjeva (tip Hrvatska, Mađarska) Srpska (v. gore).
Moderni apstraktum na -stvo srpstvo.
Denominali na -ovati srbovati, -ujem, na -irait srbizírati, -ām.
Naziv balkanske (tesalske) Serblia postade u novogrčkom toponimu Servia (11. st. : επίσκοπος των Σερβίων καΐ της Κοζάνης). Turci su ga zvali našim deminutivnim sufiksom -ica Srbica, po njihovoj fonetici Serfice.
Srbica kao toponim dolazi još kod Skoplja, a bez deminutivnog sufiksa u Lici Srb.
Postoji još isti toponim sa rum. deminutivnim sufiksom -sor u pl. kao ime selišta (i сгьК ь svetago Georgija, što jestb zidah Berislavb na sdisti Snbbšori, 1293-1302), zacijelo naziv srednjovjekovnih srpskih Vlaha, Mon. şerb. 24.
Riječ srb u Loškom Potoku (Slovenija) znači banknotu od 1000 dinara, izdanje stare Srbije.
Na Labi kao ostatak polapskih Slavena postoje još gornji i donji Srbi, jezični rođaci Čeha i Poljaka. I njihovo se ime mijenja po deklinaciji na i: Srbja, Srbjo. Spominju se u starofrancuskom epu La Chanson de Roland prema srednjovjekovnom lat. Sorabi, njem. Surben, Sorben.
Ime je ušlo i u etnike okolnih naroda.
Arbanasko serp, serbi m (s članom) prema f sërpkë »Srpkinja«, Serbi »Srbija« su zacijelo noviji nazivi naprama starijem shqã, pl. shqe < sclavus iz balkanskog latiniteta, shqinikë < sclavinica »Makedonija«.
Kod Dakorumunja Sîrb m pre- ma f na -oaică < složenica od lat. -oneus + -ka Sîrboaică »Srpkinja«. Sírba je ples.
Madžarsko szerb itd. je novija riječ za starije Racz (također prezime kod Hrvata), od stsrp. Ras, naziva grada, odatle ime rijeke Raška i grada na njoj. Taj naziv preuzeše i Bunjevci.
Turci pre- uzeše Sîrf, u Bosni sîrfmilleti »pravoslavni« prema latinmilleti »katolici«.
* * *
Što se tiče etimologije, nema suglasnosti u nauci.
Bruckner dovodi ovaj etnonim u vezu s polį. pasierb m »pastorak« prema f pasierbica, ukr. i rus. paserb m prema paserbica »isto«. Taj naziv iz terminologije srodstva sadrži prefiks pa- »nepraví« i ie. i baltoslav. korijen onomatopejskog podrijetla *serbh-, *srebh-, *surbh-, *srubh- očuvan kod nas samo u narječjima i u slov. srbati (v.) »srkati«. Ako je tumačenje ispravno, pastorak je ovako nazvan zbog toga »što se ne služi majčinim mlijekom«. Ne vidi se kako je takav naziv mogao postati etnik.
Po drugom tumačenju praslav. *SгъЬъ u prasrodstvu je sa sebrt (v.) »slobodan seljak«. To je nazalirani oblik *sebrt. Ali je gola pretpostavka metateze odatle u *SгъЬъ.
Masing dovodi Srbin i servus u vezu sa starim nazivom Serbi kod Plinija St. iz 1. v. naše ere i sa Σέρβοι, Σίρβοι kod Ptolomeja iz 2. vijeka naše ere, koji su dovođeni i prodavani kao sluge i robovi. Odatle kasnije značenje Srbin = servus »rob«.
Iljinskome znači Srbin »član zadružnog i plemenskog saveza«.
Lit.: ARj'll, 14. 14, 868-69. 16, 185-93. 319-22. Elezović 2, 261. 263. Filipović, SKGl 1937, 612-625. (cf. Vaillant, RES 17, 288). Radojčić, PPP 9, 199. Bune, NJ 2, 213. Miklošič 292. Bruckner 485. Slávia 3, 193. sl. (cf. IJb 11, 471). WP 2, 456. Boisacq3 844. GM 382. Zupanič, Novi život 9, 60-61. (cf. IJb 10, 359). Sutnar, ZbJ 612-617. (cf. RSl 2, 254). Niederle \, 34. 94. 97. 211. Iljinski, IzvORJAS 24, 1, 113. si. (cf. IJb 10, 341). JF 12, 204-208. Slávia 5, 657. Masing, Prace Baud. 1921, 84-92. (cf. JF 3, 209). Respond, LP 10 (1965), 15-28.