pop psiho fore&fazoni

A zamislite neke bas stravice situacije u zivotu, koje mogu svakoga zadesiti. Recimo smrt deteta .Ili neizleciva, smrtonosna bolest sa uzasnim bolovima do kraja.
Kako tada ostati optimistican? Kako uopste opstati? Moze li tu i Nice pomoci? Ili samo Sopenhauer , tj. metak u celo ili eutanazija?
 
Mozes li to malo pojasniti? Kakva vrsta vere? Iracionalna? Utemeljena ili..?

Da bi čovek živeo relativno spokojno njegov lični život mora imati smisla. Dete, roditelj, voljena žena, sasvim svejedno, treba mu nešto što će ga održavati. U tom duhu je u psihologiji osnovana i tzv. logoterapija (lečenje smislom). Smisao može biti sve, sportska aktivnost, umetnička delatnost, sasvim svejedno. S tim da nas iskustvo uči da je čoveku pored NEČEG potreban i NEKO. Šta će ti sreća ako nemaš s kim da je podeliš? Zato i dajemo toliko značaja drugim ljudima. Što je izokrenuti egoizam, ali u vrlo pozitivnoj varijanti. Kad se svaki smisao iscrpi, ostaje samo jedan- okretanje Bogu. Nema potrebe da procenjujemo racionalnost te vere. Samu potrebu za njom je lako opravdati. Kad svi brodovi tonu treba ti nešto što će isušiti more. A čuda ljudi ne stvaraju.
 
ma shit je sve ali moras se hvatati za nesto :lol:

- - - - - - - - - -

A zamislite neke bas stravice situacije u zivotu, koje mogu svakoga zadesiti. Recimo smrt deteta .Ili neizleciva, smrtonosna bolest sa uzasnim bolovima do kraja.
Kako tada ostati optimistican? Kako uopste opstati? Moze li tu i Nice pomoci? Ili samo Sopenhauer , tj. metak u celo ili eutanazija?

ne znam pa budi optimista shta sad : ))
kako opstati pa en znam
kako neopstati?
metak u chelo ok, nabavi pistolj, metak, sto se ne bacis sa zgrade
ima mali % da ces preziveti
u ala smo racionalni
 
ma shit je sve ali moras se hvatati za nesto :lol:

- - - - - - - - - -





ne znam pa budi optimista shta sad : ))
kako opstati pa en znam
kako neopstati?
metak u chelo ok, nabavi pistolj, metak, sto se ne bacis sa zgrade
ima mali % da ces preziveti
u ala smo racionalni

Pa ono mogu biti optimista ako umirem u agoniji. Ono nagutam se opijata i ondaK optimisticki kazem kako je zivot svakako sranje i da sam izbegla ko zna kakva jos zla. :super:.Kao sto moja baba kaze uvek kad nesto podje po zlu: "Ko zna cemu je to dobro..."
 
the_psychology_of_facebook_2856996287.jpg
 
kako regaujete na gesla popularne psihologije tipa
misli pozitivno, živi sa svrhom, definiši ciljeve, spoljašnjost dolazi iz unutrašnjosti isl

Taman onako kao kad mi doktor kaže: manje stresa.

Ajde??..

ima te li neki svoj moto koji stalno ponavljate


Imam. Svoj na svome.


mislite li da to pomaže u postizanju uspeha i održavanju mentalne higijeni


Održavanju mentalne higijene, svakako; ako nehigijena podrazumeva obrnuto. Ali šta je kome mentalna higijena? I zašto se smatra da je to uopšte nešto dobro? Postulati po kojima živimo, i oni po kojima bi hteli da živimo; obično su dve sasvim različite stvari. Osim toga, šta kad je postulat naopak? Ja sam možda luda, i možda je moj životni cilj da budem najslavniji serijski ubica ikada. Ako pobijem više ljudi od prvog sledećeg iza mene; za mene je to - postizanje zacrtanog cilja. Življenje svog postulata. Za mene je to uspeh. Mentalno sam higijenskija nego najbolje stomatološki tretirani amerikanski zubi.

Moto, i uspeh, to je lično za svakog. Ljudi će reći da sam otpadak od vrste i apsolutni gubitnik; ali ako sam sebi zacrtala da budem najuspešniji serijski ubica ikada; i na tome radila; i to postigla; sebi sam gospodar univerzuma. Ja sam sebi potpuno formirana, zrela, uspela osoba.

Moj moto predstavlja cilj koji bi zadovoljio mene. To ne znači da bi usrećio ikog drugog na svetu, a najverovatnije ne bi. Da li to podrazumeva, onda, da, sledeći svoj moto, nikada ne mogu postići mentalni balans - ukoliko je to značenje higijene?

Ne podrazumeva. Mentalna higijena, ukoliko uopšte postoji nešto što se tako zove; je diskutabilna stvar; i čak i ako je dostignete, ne garantuje vam da niste ludi ubica. U isto vreme.


ima li neka knjiga koja vas je uputila


Jedina knjiga koju sam u životu doživela u guru-smislu, bio je Strah od letenja. Razlog zašto sam je kao takvu doživela, jeste taj što sam je čitala s 15 godina. U principu, prosvetljujuće knjige se jako retko dešavaju nakon adolescencije; i to ne zato što su adolescenti u posedu naročitih moći koje (s) godinama zakržljaju. Razlog tomu je što je mlad čovek dobar medij za bukvalno sve. Pa i za guru šit. Nema ničeg lakšeg nego se zakleti u mudrost o kojoj nemaš osnovnog, kamoli praktičnog, pojma. Otkad sam odrasla, samo sam profesionalce pitala o tome, i to u smislu da mi daju konkretne odrednice. Konkretne odgovore na konkretna pitanja; u smislu kako da uradim ovo i ono, zato što želim da postignem upravo to. Svaki je put bilo kao da vas uče voziti bager, naprimer; i svaki je put bilo produktivno. Od bukvalnog smisla i rezultata.

Napominjem da pod "profesionalce" ne mislim nužno psihoterapeute. Znanje tražiš od onog ko ti ga je u stanju dat, i od vrste znanja koje ti je potrebno zavisi od koga ćeš ga tražiti.

Ni gurui ni psiholozi nisu jedini u posedu znanja.
 

Back
Top