Ponekad se plašim sebe,setiću se tebe
i sva obećanja baciću niz vodu
tvrđavu od mržnje srušiću za čas
i više nikada da pustim da odu
neću pa makar ti nikad ne čula ni glas
Ponekad,u tišini sobe svoje
zaveru ti kujem,snove ti ometam
ali u svom jadu,setim se nas dvoje
više mira nemam i krenem da šetam
i nekako uvek do ulice tvoje
Dalje ne smem ići,ne smem bliže prići
odaće me srce,odjekuje kroz noć
čučeš obećanje,nečujno priznanje...
Ponekad,uhvati me čežnja nespremnu
lome me uspomene,bude noći snene...






Lepa pesma...




PREDIVNO,LELAVI
