Ponekad se plašim sebe,setiću se tebe
i sva obećanja baciću niz vodu
tvrđavu od mržnje srušiću za čas
i više nikada da pustim da odu
neću pa makar ti nikad ne čula ni glas
Ponekad,u tišini sobe svoje
zaveru ti kujem,snove ti ometam
ali u svom jadu,setim se nas dvoje
više mira nemam i krenem da šetam
i nekako uvek do ulice tvoje
Dalje ne smem ići,ne smem bliže prići
odaće me srce,odjekuje kroz noć
čučeš obećanje,nečujno priznanje...
Ponekad,uhvati me čežnja nespremnu
lome me uspomene,bude noći snene...