ponekad mi se chini da jedva chekam da lipshem

gurmanci:
Lanfear:
Ah, da...
Ma znam ja sve to, ali mi se uvijek zgadi kad vidim babe kako muche uzu i shiru rodbinu, ili uopshte bilo koga, kako drugi moraju da brinu o njima...
Nikada sebi necu dozvoliti da postanem takva. Prije cu da se roknem.

Nikad ne reci nikad! Pa naravno da niko ne zeli takav nacin zivota ali nema svako prilike da doceka starost. Doziveti starost je privilegija. A to bolje da me nema ako tako treba da zivim...da li ti ta baba deluje kao da bi radije bila mrtva? Jos ne znam da se neko ubio zato sto je star pa ga to nervira. Nema svako priliku da ostari.
Ne govorim o tome.
Kazem da mi se gadi da budem na teretu bilo kome. Da zavisim o bilo kome. Za mene bi to bilo nepodnoshljivo osjecanje.

A ovo ljubichasto: prezirem ljude koji nemaju ponosa.
 
Svi se plašimo smrti. Postoje ljudi koji tvrde da nikada ne sanjaju, pa mi znamo da to nije istina. NIKADA NISTE DOŠLI U SITUACIJU DA SE BORITE ZA SVOJ ŽIVOT.
Tako da ne znate. Vi koji arogantno tvrdite da se ne plašite smrti jednostavno ne poznajete situaciju u kojoj prisustvujete sopstvenom nestajanju.
Kao što već rekoh, pravi "vernik" se može prepoznati po trenutku umiranja. On iskreno ne bi trebao da se plaši tada. (Postoji li to???)
Vi kojima se smučio život pomešali ste svoju, iz dokonosti stvorenu, depresiju sa hrabrošću. To se povremeno dešava svakome, ne kritikujem vas, samo konstatujem. Ne znate kako je umirati. Malo ko ovde zna.
 
Lexa:
NIKADA NISTE DOŠLI U SITUACIJU DA SE BORITE ZA SVOJ ŽIVOT.
Ovo nikako ne možeš da znaš...

Lexa:
Vi koji arogantno tvrdite da se ne plašite smrti jednostavno ne poznajete situaciju u kojoj prisustvujete sopstvenom nestajanju.

Misliš na to da nas neko npr. davi i da se očajnički borimo za život? Prisustvujemo sopstvenom nestajanju i da nas hvata panika? Odgovor je da ne želimo da umremo tako. Svi bi se tada branili protiv smrti, to nije pitanje da li je se bojimo. To je instink, koji tvrdim imamo svi ovde, instinkt života, to je prirodno reagovanje da želimo da živimo. Branili bi se svim snagama.

Neizlečiva bolest je, verujem, nešto drugačije. Ona vremenom slama ljude. Umreće pre ili kasnije. Da li će biti sami tada, da li su rekli sve što su imali, to ih zapravo plaši. Teško da postoji neko ko je teško bolestan, a da se toga ne boji. Ja bar nisam čula.
 
Lexa:
NIKADA NISTE DOŠLI U SITUACIJU DA SE BORITE ZA SVOJ ŽIVOT.

Ma nemoj? Je'l me poznajesh? Jesi videla kad su me dizali iz mrtvih? Heh...
Tachno je jedino da se nikad nisam direktno borio sa nekim oko svog zivota. Samo sa sobom.

Lexa:
Svi se plašimo smrti.
Vi koji arogantno tvrdite da se ne plašite smrti jednostavno ne poznajete situaciju u kojoj prisustvujete sopstvenom nestajanju.

Hahaha... Cerim se sad iskreno. Shta si ti prozivela ja ne znam. Znam shta se meni desilo. Znam da je ono shto sam podvukao gore apsolutni ekvivalent. Neke stvari prosto nisu za forum. Zato i ne pricham o tome.

Lexa:
Kao što već rekoh, pravi "vernik" se može prepoznati po trenutku umiranja. On iskreno ne bi trebao da se plaši tada. (Postoji li to???)

Ne znam odakle ti takva tvrdnja niti zashto meshash veru sa ovim. Najveci vernici su umirali bez ijedne brige, bez imalo straha, jer su za zivota izdefinisali sebe. Ajde da ne navodimo ovo na religiju.


Lexa:
Vi kojima se smučio život pomešali ste svoju, iz dokonosti stvorenu, depresiju sa hrabrošću. To se povremeno dešava svakome, ne kritikujem vas, samo konstatujem.

Opasno je generalizovati.
 
LPhoklica:
Neizlečiva bolest je, verujem, nešto drugačije. Ona vremenom slama ljude. Umreće pre ili kasnije. Da li će biti sami tada, da li su rekli sve što su imali, to ih zapravo plaši. Teško da postoji neko ko je teško bolestan, a da se toga ne boji. Ja bar nisam čula.
Mislila sam, recimo, na ovo.
Da li je u pitanju slom, ili krajnja iskrenost prema sebi, to je pitanje, ali strah je prisutan. Dakle, nisam govorila o otimanju dok nas neko davi.
 
VisionOfDisorder:
Ma nemoj? Je'l me poznajesh? Jesi videla kad su me dizali iz mrtvih? Heh...
Tachno je jedino da se nikad nisam direktno borio sa nekim oko svog zivota. Samo sa sobom.

Ti si se, my friend, borio za uništenje svog života, ne za njegov opstanak.


VisionOfDisorder:
Hahaha... Cerim se sad iskreno. Shta si ti prozivela ja ne znam. Znam shta se meni desilo. Znam da je ono shto sam podvukao gore apsolutni ekvivalent. Neke stvari prosto nisu za forum. Zato i ne pricham o tome.

Nisam proživela ništa. Ja spadam među one koji ne znaju kako će reagovati na vest o kraju... Zato se sećam malog broja ljudi koji se nisu radovali životu... Dok nisu shvatili da SAMO NJEGA IMAJU.

VisionOfDisorder:
Ne znam odakle ti takva tvrdnja niti zashto meshash veru sa ovim. Najveci vernici su umirali bez ijedne brige, bez imalo straha, jer su za zivota izdefinisali sebe. Ajde da ne navodimo ovo na religiju.

Pa, dobro, onda postoje. Ovo je jedna tvrdnja koja je neosporna. Ne moraš ništa navoditi na ono o čemu ne žeilš da pričaš.

Inače, nikako, ali nikako nisam govorila o samoubistvu. Da se razumemo, to nije BORBA ZA ŽIVOT.
Takođe je vrlo poznato da se 90% samoubica u trenutku kada im postane baš loše trče među ljude i kukaju šta su uradili. Još jedan dokaz da je život, ipak, dragocen. Zašto to ponavljaju? Dopao im se efekat koji su izazvali. Samo je prvi pokušaj morao biti iskren.
A što se tebe tiče, pokušaj malo da pronađeš sebe i da prestaneš da kukaš. Verovatno si sam sebi dosadio. Misliš da se meni nikada nije smučio život? Mislim da sam se rodila depresivna. Pa ipak znam da jedino što mi sigurno pripada to je taj život. Ništa više nemam. Ni veru da ću da odletim u neki lepši svet. To je, Vision, samo IDEJA.
Ako misliš da drugi ljudi nisu s vremena na vreme odvratni sami sebi - grešiš. Samo to uspešnije kriju i ne podležu svom raspoloženju. SVET NE MOŽE BITI TOLIKO MRAČAN KOLIKO SMO MI SPOSOBNI MRAČNIM DA GA ZAMISLIMO.
 
gurmanci:
A ovo ljubichasto: prezirem ljude koji nemaju ponosa.[/color]

Sta tacno pod ovim podrazumevas?[/quote]
Ma time sam obuhvatila sve shto sam prije rekla :wink: .
Ne bih mogla nikada da zavisim o bilo kome, ljudi koji se tako ponashaju mi se gade, jer sigurno nemaju ni trunchicu ponosa. Da je imaju, nikada ne bi dozvolili sebi da se nadju u toj situaciji. Bar ja ne bih. Fin je zivot, sa vremena na vrijeme, ali ne, hvala.
 
Lexa:
SVET NE MOŽE BITI TOLIKO MRAČAN KOLIKO SMO MI SPOSOBNI MRAČNIM DA GA ZAMISLIMO.


Ne znam bash. Ja ne mogu na svijet, i zivot, uopshte, da gledam kroz ruzichaste naochari, zato shto, nadajuci se dobrom, uvijek se desi neshto loshe i samo me povuche josh dublje. Ovako, pripremljena uvijek na najgore, istinski cu se radovati ako se desi neshto lijepo.

A shto se ostaloga tiche...

Hoklica je fino rekla, niko ne prizeljkuje nasilan zavrshetak zivota.

Kada sam jednom spomenula da se ne plashim smrti, nisam mislila na to da cu ostati mrtva-'ladna dok me neko davi ili pak pokushava da me prepolovi motornom pilom. Plashim se bola i naravno da cu se svim silama truditi da sprijechim takvu smrt.

Mislila sam da mi nece smetati smrt u smislu prestanka zivota, nestajanja. U potpunosti sam pomirena sa chinjenicom da kraj jednom mora doci, na ovaj ili onaj nachin. Smijeshni su mi ljudi koji preblijede svaki put kada chuju da je neko umro, a poznajem dosta njih koji tako odreaguju.

Smrt se ne moze sprijechiti, moze se samo odloziti, i ja ne vidim shta mogu da uradim po tome pitanju, sem da zivim nadajuci se dugovjechnosti. U starosti, panichenje i drhtanje zbog tereta godina sumnjam da ce mi biti od neke koristi. Reaper ce svakako doci.
 
ne podnosim ljude koji kad chuju da je neko umro...a pojma nemaju ko je to...odma stavljaju lice tuge...kao "jaaaoo"....mislim iskreno....boli me uho ko je umro...i ja tju...i moji su...zashto bi me smrt nekog milutina iz takova potresla vishe od chinjenice da stotine dnevno umiru od gladi...to im rekoh na poslu jedared...razapeshe me....al ja radim sa trogloidima...tako da i nije shteta...
 

Back
Top