Povremeno dobijam pisma u kome je na najtuzniji moguci nacin opisana sudbina miliona gladne dece sirom sveta kojima treba pomoc u hrani odeci novcu...Kad to procitate ljudski je reagovati i odvojiti koliko ko moze naravno da doprinese da i ta deca osete malo radosti...smatram nisu kriva sto su se rodila...Ko sam ja da odredjujem da li i treba li neka siromasna porodica da ima vise dece ako nije u stanju da ih izvede na put i prehrani. Nisam nikad ni uspela da razjasnim to zasto sirotinja zaista ima puno dece a retki su bogati ljudi koji imaju vise od dva deteta...Pre neki dan gledam na tv kako deca u Bujanovcu nemaju svoju filskulturnu salu kako nemaju ni lopte a setim se mnogih koji se razbacuju pa medju njima i dece iz moje blize familije...to me pogadja naravno i svojim skromnim doprinosom gledam da pomognem koliko toliko a kad vec pisem eto da kazem da moja jako dobra prijateljica, izuzetno dobrog imovnog stanja kaze da takva pisma jednostavno baci...zaboravlja rekla sam joj da joj je dete bilo na smrt bolesno i da su ga ona i muz spasili samo zahvaljujuci dobrim parama a da toliko bolesnih nema sansu....ne znam hoce li se zamisliti a i i svi ostali...Mozda je ipak odgovor u onoj "sit gladnom ne veruje"?