
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
POKLONI
Hiljade reči ne mogu ti reći
Šta osećam uvek....ali baš uvek
Kad kao besno more
Udaram u tebe….stenu
Kad vetar me jaki baca na sve strane
I dlanovi me tvoji dočekaju
Topli I mirni da na njima vekujem
Da život živim a ne da samujem.
Kad život tebe u vrtlog uhvati
Ruku moju tražiš da snagu ti da
Iako mala, nejaka, ženska
Snagu diva ima I planine pomera
Od poverenja satkana
Od ljubavi sazdana.
Kad život krene da baca nas skupa
U jutra rana, u osvit zore
Kad misli počnu da se roje
Vetrovi da duvaju pod svetlošću lampi
Korak u vetar, ruka u ruci
Ma mi smo junaci, junaci na muci
Drži me čvrsto, stegni mi ruku
Napuštamo našu mirnu luku.
Hiljade reči ne mogu ti reći
Šta osećam uvek....ali baš uvek
Kad smeh nas hrani uvijen u cvet
I cvet uvijen u detinji smeh
A smeh detinji odoru nosi
Odoru ljubavi da tuzi prkosi
Kad mir zeleni pruža nam zaklon
Kao najlepše upakovan poklon
Poklon ja tebi, poklon ti meni
Prodje nam život u poklanjanju celi.
PS da imam priliku još jednu…..ponovila bih sve