Pokatoličavanje...

[mupi]

PISMO GENERALA FRANJEVAČKOGA REDA FRA LEONARDA BELLA 18. KOLOVOZA 1941.

U pismu se u deset točaka sažimaju Upute što ih je Uprava Franjevačkoga reda poslala svim franjevcima hrvatskoga jezičnog područja

1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaklju*čak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10. do 12. juna 1941. godine prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrvatskom pokretu.



2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.



3. Franjevci ne smiju imati nikakvog udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog i nepokretnoga, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.



4. Dosljedno tome nijedan franjevac ne smije biti: a) u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema naprijed spomenutima, b) u odborima i uredima za nase*javanje Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima, c) u odborima i uredima za iseljavanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.



5. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smi*ju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.



6. Ukoliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današ*njoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljavanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.



7. Gdje god se pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. Ukoliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.



8. Franjevci ne smiju imati nikakvog udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je i preuzvišena gospoda ordinariji (biskupi - op. a.) ponude. Naravno, pojedinačni prijelazi na katoličku vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.



9. S franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbi*ma i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnike (žup*nike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti ljude zrele, dobre i oprezne.



10. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošću, ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prijestupe.

 

[Берекин]

Ђе су до сада били ови докази о "невиности" католичке цркве. Признајем био сам у заблуди. Одо ујутро у прву католичку да затражим опрост гријехова!

 

[Bogun2]

Franciskanci (Franjevci) ne postoje samo u Hrvatskoj nego u celom katoličkom svetu. Jedino su ovi naši optuživani za najgore zločine, obično su po svetu to isposnici. Čak i naša crkva poštuje Franciska (Franju) Asiškog, samo što ga, naravno, ne priznaje za sveca jer je bio katolik. Ali nema za njega loše reči. Štaviše, on se baš često navodi kao primer "dobrih katolika" i dokaz da je "zlo" samo od pape, a ne od naroda.

 

[Bogun2]

@Mrkalj: Vidim da je nema više, a i jasno mi je zašto. Ona predstavlja dokaz onoga što je tabu-tema u našoj javnoj istini kako smo trpeljivi, tolerantni i večite žrtve, a stvarna istina je da smo do srži verski netolerantni, čak često i otvoreni verski šovinisti. To je nešto što se ne može izmeniti, ali se bar može zabraniti ljudima da koriste javne medije za ispoljavanje svoje "ljubavi" i bratskih načela jer se takvo ponašanje tretira kao krivično delo. Ne slažem se i ne opravdavam ali shvatam logiku takvog poteza jer u javnom mediju ne sme da stoji posećeno i podržano negodovanje zbog nečega što predstavlja osnovno ustavno pravo tradicionalne verske zajednice u Srbiji, da ima vernike koji slobodno ispoljavaju svoju veru i da javno služe službu.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Optuživati RKC, kao kolektivnu organizaciju krivu za zločine u Drugom svjetskom ratu, nije utemeljeno.

Isto tako nije utemeljeno ni bacati na vjerske organizacije tokom 1990-ih da su krive kolektivno za zločine...

 

[Mrkalj]

@Mrkalj: Vidim da je nema više, a i jasno mi je zašto. Ona predstavlja dokaz onoga što je tabu-tema u našoj javnoj istini kako smo trpeljivi, tolerantni i večite žrtve, a stvarna istina je da smo do srži verski netolerantni, čak često i otvoreni verski šovinisti. To je nešto što se ne može izmeniti, ali se bar može zabraniti ljudima da koriste javne medije za ispoljavanje svoje "ljubavi" i bratskih načela jer se takvo ponašanje tretira kao krivično delo. Ne slažem se i ne opravdavam ali shvatam logiku takvog poteza jer u javnom mediju ne sme da stoji posećeno i podržano negodovanje zbog nečega što predstavlja osnovno ustavno pravo tradicionalne verske zajednice u Srbiji, da ima vernike koji slobodno ispoljavaju svoju veru i da javno služe službu.

Mislim da tog našeg "folklora" ima posvud i mislim da se ne zatvaraju zbog toga. Šta misliš, zbog čega je takvu sudbinu doživela Treća standardizacija srpskog jezika inicirana od Rimokatoličke crkve 1599, kad na njoj nije bilo kršenja zakona? Tbog čega tema koja informiše o ustaškoj prošlosti V. Nazora? Moje shvatanje - borba protiv ideja.

 

[robert v.]

Optuživati RKC, kao kolektivnu organizaciju krivu za zločine u Drugom svjetskom ratu, nije utemeljeno.

Isto tako nije utemeljeno ni bacati na vjerske organizacije tokom 1990-ih da su krive kolektivno za zločine...

Ja bih prvu tezu radije ostavio otvorenu. Ne znam da li govoriš o celoj Katoličkoj crkvi, ili onom što zovu "crkva u Hrvata". O ulozi Katoličke crkve u Drugom svetskom ratu vodile su se polemike u celoj Evropi. U Francuskoj, iako je velik broj sveštenstva sarađivao sa pokretom otpora, postojao je odijum prema crkvi među levim intelektualcima zbog saradnje viših crkvenih krugova sa Petenovom vladom i Nemcima. Osim toga, prigovara im se i širenje antijevrejskog raspoloženja pred rat i za vreme rata, što je išlo na ruku istrebljenju Jevreja u Francuskoj. Liberalni intelektualci su prigovarali crkvenim krugovima u Španiji i Portugalu što su sarađivali sa profašističkim režimima Franka i Salazara. U Nemačkoj i Austriji, kritika Katoličke crkve nije takva da se na nju prebacuje odgovornost za ono što se dešavalo '40-ih, ali im se obično prigovara ponašanje u periodu pre uspona fašizma i posle kraja rata, kad su mnogim ratnim zločincima pomogli u begu. U Sloveniji, sveštenstvo je učestvovalo u pokretu otpora, i nije učestvovalo u ratnim zločinima, ali im je zamerana povremena saradnja ljubljanskog biskupa (ili nadbiskupa?) sa Nemcima.
U Hrvatskoj je situacija bila drugačija nego u ostatku Evrope. Ustaška akcija je bila usmerena prema Srbima kao naciji i prema Srbima kao pripadnicima SPC. Stiče se dojam da te aktivnosti nisu bili nepovezani incidenti, nego deo šireg plana za čišćenje Srba kao nacionalnog i verskog korpusa na teritoriji NDH. Za kordinaciju takvog poduhvata trebala je dosta jaka centralizovana organizacija, sa disciplinovanim članstvom i jakim rukovodstvom. U seriji feljtona dato je dosta dokaza o učešću katoličkog sveštenstva u takvim aktivnostima. Kolika je čija odgovornost predmet je polemika, uključujući i ovu, ali ono što se dešavalo u Hrvatskoj ne može se svesti na par incidenata pijanih župnika. Ne odgovara zbivanjima na terenu.

 

[Берекин]

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ja bih prvu tezu radije ostavio otvorenu. Ne znam da li govoriš o celoj Katoličkoj crkvi, ili onom što zovu "crkva u Hrvata". O ulozi Katoličke crkve u Drugom svetskom ratu vodile su se polemike u celoj Evropi. U Francuskoj, iako je velik broj sveštenstva sarađivao sa pokretom otpora, postojao je odijum prema crkvi među levim intelektualcima zbog saradnje viših crkvenih krugova sa Petenovom vladom i Nemcima. Osim toga, prigovara im se i širenje antijevrejskog raspoloženja pred rat i za vreme rata, što je išlo na ruku istrebljenju Jevreja u Francuskoj. Liberalni intelektualci su prigovarali crkvenim krugovima u Španiji i Portugalu što su sarađivali sa profašističkim režimima Franka i Salazara. U Nemačkoj i Austriji, kritika Katoličke crkve nije takva da se na nju prebacuje odgovornost za ono što se dešavalo '40-ih, ali im se obično prigovara ponašanje u periodu pre uspona fašizma i posle kraja rata, kad su mnogim ratnim zločincima pomogli u begu. U Sloveniji, sveštenstvo je učestvovalo u pokretu otpora, i nije učestvovalo u ratnim zločinima, ali im je zamerana povremena saradnja ljubljanskog biskupa (ili nadbiskupa?) sa Nemcima.
U Hrvatskoj je situacija bila drugačija nego u ostatku Evrope. Ustaška akcija je bila usmerena prema Srbima kao naciji i prema Srbima kao pripadnicima SPC. Stiče se dojam da te aktivnosti nisu bili nepovezani incidenti, nego deo šireg plana za čišćenje Srba kao nacionalnog i verskog korpusa na teritoriji NDH. Za kordinaciju takvog poduhvata trebala je dosta jaka centralizovana organizacija, sa disciplinovanim članstvom i jakim rukovodstvom. U seriji feljtona dato je dosta dokaza o učešću katoličkog sveštenstva u takvim aktivnostima. Kolika je čija odgovornost predmet je polemika, uključujući i ovu, ali ono što se dešavalo u Hrvatskoj ne može se svesti na par incidenata pijanih župnika. Ne odgovara zbivanjima na terenu.

Pa napisao sam RKC, misleci na cijelu svjetsku saradnju. Antisemitizam je jedno, on je u toj instituciji cak ranohriscanskih korijena i duboko je bio utemeljen, i prije rata (stotinama godina) i za vrijeme. Takodje treba razlikovati i kolaborisanje s jedne i kolaboracionisanje sa druge strane (iako mozda nisu bas najsrecniji termini). Usljed okolnosti takve kakve jesu, nesumnjivo je da je po svojim odnosima izmedju Vatikana i fasisticke Kraljevine italije, Katolicka crkva istupala kao kolaborator...ali opet, nisam o tome govorio.
Moramo se osloboditi odredjene dogmatski usadjene partizanske antifasisticke sintagme prema kojoj je svako ko postane kolaborator suodgovoran za zlocine; od takvog pristupa, 'pobjednicke pravde', u skorije vrijeme se polako odstupa cak i u komunistickoj Kini, a Evropa malo zaostaje zato sto antifasizam usadjen u srz evropskih medjunarodnih institucija (i izmitologizovana predstava o istome).

 

[mupi]

Franciskanci (Franjevci) ne postoje samo u Hrvatskoj nego u celom katoličkom svetu. Jedino su ovi naši optuživani za najgore zločine, obično su po svetu to isposnici. Čak i naša crkva poštuje Franciska (Franju) Asiškog, samo što ga, naravno, ne priznaje za sveca jer je bio katolik. Ali nema za njega loše reči. Štaviše, on se baš često navodi kao primer "dobrih katolika" i dokaz da je "zlo" samo od pape, a ne od naroda.

Dubrovački biskup osudio grafite u Dubrovniku | TrebinjeLive
trebinjelive.info/2013/.../dubrovacki-biskup-osudio-grafite-u-dubrovnik...‎
5. 9. 2013. - Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, koji se nalazi u pastoralnom pohodu Hrvatima u Americi, ... Dubrovački biskup osudio grafite u Dubrovniku ... uputio je u srijedu, 4. septembra, u ranim jutarnjim satima iz Čikaga pismo ...

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...bXQLLfxp9w&bvm=bv.53077864,bs.1,d.Yms&cad=rja

 

[robert v.]

Pa napisao sam RKC, misleci na cijelu svjetsku saradnju. Antisemitizam je jedno, on je u toj instituciji cak ranohriscanskih korijena i duboko je bio utemeljen, i prije rata (stotinama godina) i za vrijeme. Takodje treba razlikovati i kolaborisanje s jedne i kolaboracionisanje sa druge strane (iako mozda nisu bas najsrecniji termini). Usljed okolnosti takve kakve jesu, nesumnjivo je da je po svojim odnosima izmedju Vatikana i fasisticke Kraljevine italije, Katolicka crkva istupala kao kolaborator...ali opet, nisam o tome govorio.
Moramo se osloboditi odredjene dogmatski usadjene partizanske antifasisticke sintagme prema kojoj je svako ko postane kolaborator suodgovoran za zlocine; od takvog pristupa, 'pobjednicke pravde', u skorije vrijeme se polako odstupa cak i u komunistickoj Kini, a Evropa malo zaostaje zato sto antifasizam usadjen u srz evropskih medjunarodnih institucija (i izmitologizovana predstava o istome).

Ok. Recimo da mogu da se složim sa tekstom, ali postoje razlike u kolaboraciji. Ne mislim da je pacifistički stav iste težine kao učestvovanje u pokoljima. Upravo ta razlika u intenzitetu angažmana čini razliku koju je potrebno istaći. Upravo intenzitet učešća hrvatske katoličke crkve stavlja je u drugačiji položaj od ostatka katoličke crkve u Evropi.

 

[mupi]

Ja bih prvu tezu radije ostavio otvorenu. Ne znam da li govoriš o celoj Katoličkoj crkvi, ili onom što zovu "crkva u Hrvata". O ulozi Katoličke crkve u Drugom svetskom ratu vodile su se polemike u celoj Evropi. U Francuskoj, iako je velik broj sveštenstva sarađivao sa pokretom otpora, postojao je odijum prema crkvi među levim intelektualcima zbog saradnje viših crkvenih krugova sa Petenovom vladom i Nemcima. Osim toga, prigovara im se i širenje antijevrejskog raspoloženja pred rat i za vreme rata, što je išlo na ruku istrebljenju Jevreja u Francuskoj. Liberalni intelektualci su prigovarali crkvenim krugovima u Španiji i Portugalu što su sarađivali sa profašističkim režimima Franka i Salazara. U Nemačkoj i Austriji, kritika Katoličke crkve nije takva da se na nju prebacuje odgovornost za ono što se dešavalo '40-ih, ali im se obično prigovara ponašanje u periodu pre uspona fašizma i posle kraja rata, kad su mnogim ratnim zločincima pomogli u begu. U Sloveniji, sveštenstvo je učestvovalo u pokretu otpora, i nije učestvovalo u ratnim zločinima, ali im je zamerana povremena saradnja ljubljanskog biskupa (ili nadbiskupa?) sa Nemcima.
U Hrvatskoj je situacija bila drugačija nego u ostatku Evrope. Ustaška akcija je bila usmerena prema Srbima kao naciji i prema Srbima kao pripadnicima SPC. Stiče se dojam da te aktivnosti nisu bili nepovezani incidenti, nego deo šireg plana za čišćenje Srba kao nacionalnog i verskog korpusa na teritoriji NDH. Za kordinaciju takvog poduhvata trebala je dosta jaka centralizovana organizacija, sa disciplinovanim članstvom i jakim rukovodstvom. U seriji feljtona dato je dosta dokaza o učešću katoličkog sveštenstva u takvim aktivnostima. Kolika je čija odgovornost predmet je polemika, uključujući i ovu, ali ono što se dešavalo u Hrvatskoj ne može se svesti na par incidenata pijanih župnika. Ne odgovara zbivanjima na terenu.

Na predavanju u Beogradu (na Kolarčevom univerzitetu, povodom proslave Nedelje pravoslavlja, 1935. godine), episkop Velimirović kaže:

"Mora se odati poštovanje sadašnjem nemaĉkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i ĉovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam.
I evo, u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik preduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliĉi jednom svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi".

(Vidi: Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, "Udruženje srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke", Beograd, 1935., str.27-28.)

Velimirović, na proslavi 550-obljetnice Kosovske bitke, u manastiru Ravanica, četiri godine kasnije (pred sam poĉetak najkrvavijeg ratnog sukoba u povijesti ĉovječanstva), ovako podučava svoj narod:

" …Mi smo deca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila ĉasnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu … da plemena slabije rase i niže vere ne bi... "

Od Hitlera je Nikolaj dobio i odlikovanje .Što se tiče njegove pro-fašističke orijentacije u zemlji, dovoljno je napomenuti da je od početka bio djelatnim članom fašistiĉke ekstremne organizacije 'Zbor' , koju je predvodio Dimitrije Ljotić, a odgovorna je za smrt desetina hiljada Srba i pripadnika drugih naroda.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Varnava (Petar Rosić), za njemaĉki list Volkicher Beobachter, 4. januar 1937. godine kaže:
"(…) Furer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu".
U nastavku, on osuđuje boljševizam koji je "podjarmio ruski narod", veliča borbu vođe Trećeg reicha protiv ove "pošasti" i naglašava kako ta (nacistiĉka) borba potječe iz "idealnih motiva" i nema nikakve veze "sa imperijalističkim ciljevima". Izjava Varnave završava "sa prijateljskim pozdravima velikom nemačkom narodu",

i uz konstataciju:"smatram, da opravdana borba nemačkog naroda za ravnopravnost zaslužuje poštovanje svih naroda".
(Vidi: Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, 2(15), II. 1937., br.1-2, str.33.-34

Također treba podsjetiti, da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – kojim se srpski narod od strane svojih intelektualaca i uglednika poziva na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve:

1.Episkop niški, dr. Jovan;
2.Episkop zvorniĉko-tuzlanski, Nektarije; i
3. Episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha.
To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi (poput: Episkopa braničevskog, Venjamina;
Episkopa šabačkog, Simeona;
Episkopa moravičkog, Arsenija;
Episkopa zletovsko-strumiĉkog, Vikentija;
Mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.)


ps,vjerovatno nisam dovoljno upoznat sa zločinima katoličkih svećenika Crkve u Hrvata ,može neko ime sem ovoga zlikovca
Na Balkanu je najteže upokojiti vampira. Zato ovdje zločinci žive duže od žrtava, pamte se njihova imena i fizionomije, a svakih nekoliko desetljeća ponovi se zločin koji su počinili. Na jednak način, uz iste žrtve, ili kao slika u ogledalu, gdje lijeva ruka postaje desnom, a zločinac biva osvetnik. U nizu krvavih bosanskih vampira, mnogima od njih još kuca živo ljudsko srce, stoji ime fra Tomislava Filipovića-Majstorovića. Njemu se pripisuje sudjelovanje u pokolju nad srpskim seljacima u selima oko Banje Luke, a koji se dogodio u veljači 1942. Dva mjeseca kasnije provincijalat Bosne Srebrene kaznio ga je otpuštanjem iz franjevačkog reda, nakon čega je Filipović-Majstorović sudjelovao u zločinima u Jasenovcu. Ali da prethodno nije bio fratar, o njemu bi se govorilo kao i o tolikim drugim. Ni po čemu ne bi bio izuzetan i možda bi njegovo ime bilo pokopano u grob bez imena i znaka, kako mu je tijelo završilo nakon presude poslijeratnog suda.

Ovako se o njemu govorilo i pisalo svih godina mira. Jedni su, uključujući i brojne bosanske franjevce, bili užasnuti jer je njihov subrat činio takvo zlo. A drugi su iz činjenice da je jedan fratar bio zločinac izvlačili zaključke iz domene naše naopake aritmetike: ako je jedan klao, tada su svi klanju skloni! Ime Tomislava Filipovića-Majstorovića četrdeset pet godina se, uz imena nekih drugih vjerskih službenika, od Stepinca, preko Nikolaja Velimirovića do jerusalimskoga muftije Huseinija, koristilo kao argument u dokazivanju kako su vjerske zajednice bile u kolaboraciji s nacistima i fašistima. Ali njegovo je ime bilo posebno teško, jer je ubijao! Nikada nije spomenuto da je nakon prve vijesti o tome da se našao na mjestu počinjenog zločina izbačen iz franjevačkog reda. Kao što, istini za volju, ni za četničkoga vojvodu Momčila Đujića nije govoreno da je raspop, nego se uz njegovo ime vazda govorilo i pisalo - pop.

Autor teksta "Ustaški zločin nad Srbima u okolici Banje Luke 7. veljače 1942. godine" je Velimir Blažević, fratar i umirovljeni profesor Franjevačke teologije u Neđarićima, koji danas živi na Petričevcu, u istom onom samostanu u kojemu je nekada boravio fra Tomislav Filipović-Majstorović. Osim što je njegov tekst akt intelektualne čestitosti i svijesti o potrebi da se svaka istina jasno izgovori unutar same sebe, a ne u širim, opet relativizirajućim okvirima, Blažević je pokazao kako bi povijest trebala biti pisana ako želimo da bude shvaćena. Jedan strašni mit neće nakon ovoga biti dokinut, niti će vampir Filipovića- Majstorovića prestati proizvoditi zla, konačno - malo je vjerojatno da će Blaževićev tekst i pročitati baš oni u kojima vampiri žive. Za tako nešto potrebno je više od truda i pameti jednoga čovjeka. Potrebna je svijest da se drukčije do istine, one koja će miriti, zapravo ne može doći.

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...1JRwNFtRihIYsqA&bvm=bv.52434380,d.Yms&cad=rja

 

[robert v.]

Na predavanju u Beogradu (na Kolarčevom univerzitetu, povodom proslave Nedelje pravoslavlja, 1935. godine), episkop Velimirović kaže:

"Mora se odati poštovanje sadašnjem nemaĉkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i ĉovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam.
I evo, u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik preduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliĉi jednom svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi".

(Vidi: Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, "Udruženje srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke", Beograd, 1935., str.27-28.)

Velimirović, na proslavi 550-obljetnice Kosovske bitke, u manastiru Ravanica, četiri godine kasnije (pred sam poĉetak najkrvavijeg ratnog sukoba u povijesti ĉovječanstva), ovako podučava svoj narod:

" …Mi smo deca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila ĉasnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu … da plemena slabije rase i niže vere ne bi... "

Od Hitlera je Nikolaj dobio i odlikovanje .Što se tiče njegove pro-fašističke orijentacije u zemlji, dovoljno je napomenuti da je od početka bio djelatnim članom fašistiĉke ekstremne organizacije 'Zbor' , koju je predvodio Dimitrije Ljotić, a odgovorna je za smrt desetina hiljada Srba i pripadnika drugih naroda.

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Varnava (Petar Rosić), za njemaĉki list Volkicher Beobachter, 4. januar 1937. godine kaže:
"(…) Furer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu".
U nastavku, on osuđuje boljševizam koji je "podjarmio ruski narod", veliča borbu vođe Trećeg reicha protiv ove "pošasti" i naglašava kako ta (nacistiĉka) borba potječe iz "idealnih motiva" i nema nikakve veze "sa imperijalističkim ciljevima". Izjava Varnave završava "sa prijateljskim pozdravima velikom nemačkom narodu",

i uz konstataciju:"smatram, da opravdana borba nemačkog naroda za ravnopravnost zaslužuje poštovanje svih naroda".
(Vidi: Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, 2(15), II. 1937., br.1-2, str.33.-34

Također treba podsjetiti, da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – kojim se srpski narod od strane svojih intelektualaca i uglednika poziva na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve:

1.Episkop niški, dr. Jovan;
2.Episkop zvorniĉko-tuzlanski, Nektarije; i
3. Episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha.
To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi (poput: Episkopa braničevskog, Venjamina;
Episkopa šabačkog, Simeona;
Episkopa moravičkog, Arsenija;
Episkopa zletovsko-strumiĉkog, Vikentija;
Mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.)


ps,vjerovatno nisam dovoljno upoznat sa zločinima katoličkih svećenika Crkve u Hrvata ,može neko ime sem ovoga zlikovca
Na Balkanu je najteže upokojiti vampira. Zato ovdje zločinci žive duže od žrtava, pamte se njihova imena i fizionomije, a svakih nekoliko desetljeća ponovi se zločin koji su počinili. Na jednak način, uz iste žrtve, ili kao slika u ogledalu, gdje lijeva ruka postaje desnom, a zločinac biva osvetnik. U nizu krvavih bosanskih vampira, mnogima od njih još kuca živo ljudsko srce, stoji ime fra Tomislava Filipovića-Majstorovića. Njemu se pripisuje sudjelovanje u pokolju nad srpskim seljacima u selima oko Banje Luke, a koji se dogodio u veljači 1942. Dva mjeseca kasnije provincijalat Bosne Srebrene kaznio ga je otpuštanjem iz franjevačkog reda, nakon čega je Filipović-Majstorović sudjelovao u zločinima u Jasenovcu. Ali da prethodno nije bio fratar, o njemu bi se govorilo kao i o tolikim drugim. Ni po čemu ne bi bio izuzetan i možda bi njegovo ime bilo pokopano u grob bez imena i znaka, kako mu je tijelo završilo nakon presude poslijeratnog suda.

Ovako se o njemu govorilo i pisalo svih godina mira. Jedni su, uključujući i brojne bosanske franjevce, bili užasnuti jer je njihov subrat činio takvo zlo. A drugi su iz činjenice da je jedan fratar bio zločinac izvlačili zaključke iz domene naše naopake aritmetike: ako je jedan klao, tada su svi klanju skloni! Ime Tomislava Filipovića-Majstorovića četrdeset pet godina se, uz imena nekih drugih vjerskih službenika, od Stepinca, preko Nikolaja Velimirovića do jerusalimskoga muftije Huseinija, koristilo kao argument u dokazivanju kako su vjerske zajednice bile u kolaboraciji s nacistima i fašistima. Ali njegovo je ime bilo posebno teško, jer je ubijao! Nikada nije spomenuto da je nakon prve vijesti o tome da se našao na mjestu počinjenog zločina izbačen iz franjevačkog reda. Kao što, istini za volju, ni za četničkoga vojvodu Momčila Đujića nije govoreno da je raspop, nego se uz njegovo ime vazda govorilo i pisalo - pop.

Autor teksta "Ustaški zločin nad Srbima u okolici Banje Luke 7. veljače 1942. godine" je Velimir Blažević, fratar i umirovljeni profesor Franjevačke teologije u Neđarićima, koji danas živi na Petričevcu, u istom onom samostanu u kojemu je nekada boravio fra Tomislav Filipović-Majstorović. Osim što je njegov tekst akt intelektualne čestitosti i svijesti o potrebi da se svaka istina jasno izgovori unutar same sebe, a ne u širim, opet relativizirajućim okvirima, Blažević je pokazao kako bi povijest trebala biti pisana ako želimo da bude shvaćena. Jedan strašni mit neće nakon ovoga biti dokinut, niti će vampir Filipovića- Majstorovića prestati proizvoditi zla, konačno - malo je vjerojatno da će Blaževićev tekst i pročitati baš oni u kojima vampiri žive. Za tako nešto potrebno je više od truda i pameti jednoga čovjeka. Potrebna je svijest da se drukčije do istine, one koja će miriti, zapravo ne može doći.

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j...1JRwNFtRihIYsqA&bvm=bv.52434380,d.Yms&cad=rja

Ako očekuješ da ću braniti Velimirovića grešiš. Ja nisam jedan od obožavalaca njegovog lika i dela. S druge strane, istina je i da nije ostao na slobodi, nego je, zajedno sa patrijarhom Dožićem završio u Mathauzenu. Tako da se ne može reći da je bio saveznik Nemaca. Antisemitizam nije samo katolički proizvod, njega je bilo i u SPC, pogotovo jer se smatralo da su Jevreji najodgovorniji za ubistvo cara Nikolaja i revoluciju u Rusiji.
Ja ne znam ni za jedan četnički konc logor. Ne znam ni za koja ih ubistva konkretno optužuju. Pre svega mislim na područje Dalmacije.
Što se tiče imena nekih drugih hrvatskih svećenika koljača, evo samo jedan isečak iz ove knjige


http://www.jasenovac-info.com/biblioteka/Fratri_i_ustase_kolju.pdf



дан други свједок који је прошао ужасе јасеновачког пакла и спасао се при
самом крају рата, означио је као најкрволочније убојице фратре Филиповића,
Брекала, Матковића и Бркљанића.
„Ове звјери фратри“, прича Лазар Јанков, типографски радник из Земуна, „но-
сили су униформу и, као сви кољачи, носили су нож за чизмом, којим су се често
служили пред заточеницима.

Imaš i u knjizi "Magnum crimen" određene dokumente o učešću katoličkog klera u zločinima, ali to trenutno ne mogu naći.

 

[Bogun2]

Ja bih prvu tezu radije ostavio otvorenu. Ne znam da li govoriš o celoj Katoličkoj crkvi, ili onom što zovu "crkva u Hrvata". O ulozi Katoličke crkve u Drugom svetskom ratu vodile su se polemike u celoj Evropi. U Francuskoj, iako je velik broj sveštenstva sarađivao sa pokretom otpora, postojao je odijum prema crkvi među levim intelektualcima zbog saradnje viših crkvenih krugova sa Petenovom vladom i Nemcima. Osim toga, prigovara im se i širenje antijevrejskog raspoloženja pred rat i za vreme rata, što je išlo na ruku istrebljenju Jevreja u Francuskoj. Liberalni intelektualci su prigovarali crkvenim krugovima u Španiji i Portugalu što su sarađivali sa profašističkim režimima Franka i Salazara. U Nemačkoj i Austriji, kritika Katoličke crkve nije takva da se na nju prebacuje odgovornost za ono što se dešavalo '40-ih, ali im se obično prigovara ponašanje u periodu pre uspona fašizma i posle kraja rata, kad su mnogim ratnim zločincima pomogli u begu. U Sloveniji, sveštenstvo je učestvovalo u pokretu otpora, i nije učestvovalo u ratnim zločinima, ali im je zamerana povremena saradnja ljubljanskog biskupa (ili nadbiskupa?) sa Nemcima.

Hrišćanska Crkva (tu mislim i na Katoličku i na Pravoslavnu) kroz istoriju je pokorna vlastima, pa i onim najgorim i u tom svetlu treba posmatrati i sve ovo. I naša crkva je sarađivala sa turskom vlašću i priznavala je, pa kroz sve vlasti do komunističke.

 

[Лекизан]

Не знам да ли ти читаш назив теме или будалаштине просипаш невезано за наслов.
И колико је то Николај покатоличио односно поправославио недужних Хрвата????
Колико док је био слободан?
Колико док је био притворен у Жичи и Војловици?
И колико док је био у логору Дахау?

Мајсторовић је слика и прилика римокатоличког клера у току рата, злотвор и убица.Не очекујем од једног фрањевца да осуди свог колегу сигурно, видимо из самог текста да само пресипа из шупљег у празно, и позива се на неке изјаве које нико никада није видео и покушава да спера љагу са римокатоличке цркве кад већ не може са оног кољача.Кад Степинац лично сарађује са Павелићем и извештава папу колико је Срба покатоличио шта онда да причамо за ову нижеразредну кољачку багру у виду бискупа и фратара.

 

[mupi]

Ako očekuješ da ću braniti Velimirovića grešiš. Ja nisam jedan od obožavalaca njegovog lika i dela. S druge strane, istina je i da nije ostao na slobodi, nego je, zajedno sa patrijarhom Dožićem završio u Mathauzenu. Tako da se ne može reći da je bio saveznik Nemaca. Antisemitizam nije samo katolički proizvod, njega je bilo i u SPC, pogotovo jer se smatralo da su Jevreji najodgovorniji za ubistvo cara Nikolaja i revoluciju u Rusiji.
Ja ne znam ni za jedan četnički konc logor. Ne znam ni za koja ih ubistva konkretno optužuju. Pre svega mislim na područje Dalmacije.
Što se tiče imena nekih drugih hrvatskih svećenika koljača, evo samo jedan isečak iz ove knjige


http://www.jasenovac-info.com/biblioteka/Fratri_i_ustase_kolju.pdf



дан други свједок који је прошао ужасе јасеновачког пакла и спасао се при
самом крају рата, означио је као најкрволочније убојице фратре Филиповића,
Брекала, Матковића и Бркљанића.
„Ове звјери фратри“, прича Лазар Јанков, типографски радник из Земуна, „но-
сили су униформу и, као сви кољачи, носили су нож за чизмом, којим су се често
служили пред заточеницима.

Imaš i u knjizi "Magnum crimen" određene dokumente o učešću katoličkog klera u zločinima, ali to trenutno ne mogu naći.

Citirao sam Velimirovića iz razloga da je u krščanstvu antisemitizam pred rat bio izražen, bez obzira na katoličanstvo,pravoslavlje ili protestantizam.Ne samo kod crkvenih vjerodostojnika već još dublje u običnom narodu širom Evrope.


Ponovo se citira Majstorović iako je neupitno isključen iz franjevačkog reda...

DR. JAREB: Oni koji su govorili i govore o »katoličkim svećenicima - koljačima u Jasenovcu« redovito i gotovo isključivo spominju Miroslava Filipovića-Majstorovića. On je uistinu do godine 1942. bio franjevac koji je djelovao pod imenom fra Tomislav. Te je godine pratio jednu ustašku postrojbu, koja je počinila zločine u okolici Banje Luke. Iako nema dokaza da je tadašnji fra Tomislav sudjelovao u počinjenju zločina, ipak je zbog svojega ustaštva ubrzo izbačen iz kleričkih redova. Tek tada dolazi u Jasenovac i tamo čini strašne zločine. Njegovo se dakle zločinačko djelovanje u tom logoru nikako ne može dovesti u vezu s Katoličkom Crkvom, no komunistička promidžba uporno »zaboravlja« na tu »sitnicu«. U njihovim »dokumentiranim« optužbama on je i dalje fratar koji služi misu i čini sve ono što čine i ostali katolički svećenici. Iznimka nisu ni spomenuti »Dokumenti o protunarodnom radu...«, koji na stranicama 165. i 166. o njemu dosljedno govore kao o fra Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću. Uz njegovo ime spominje se i nekoliko duhovnika lokalnih ustaških postrojba koji su tijekom rata boravili u Jasenovcu. U spomenutim »Dokumentima« i u sličnim publikacijama njih se karakterizira kao zločince.

Svakako je zanimljivo da su prigodom spominjanja ostalih zločinaca preživjeli svjedoci opisivali i najmanje detalje, što i ne čudi ako se zna da su mnoge izjave davane neposredno nakon svršetka rata, a ni jesen 1946. nije bila vremenski tako udaljena da bi se takve stvari mogle zaboraviti. Pa ipak baš prigodom spominjanja nekih od svećenika o navodnim njihovim zločinima nalazimo tek uopćene tvrdnje.
U izvješću o logoru Jasenovac Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavljenom 15. studenoga 1945, a pod naslovom »Zločini u logoru Jasenovac«, objavljenom kao posebna knjiga u Zagrebu 1946, spomenut je tek jedan svećenik, i to Zvonimir Lipovac, kao vojni svećenik. On je spomenut među više desetaka imena odgovornih za zločine, no na prethodnim stranicama gdje su opširno opisani počinjeni zločini njegovo se ime ne može pronaći. Više je nego indikativno da su se priređivači »Dokumenata« naknadno »sjetili« još nekoliko imena, i to baš u vrijeme priprema za proces Stepincu. Uz to su »zaboravili« spomenuti da je primjerice Zvonimir Brekalo zbog svojega ponašanja prije dolaska u Jasenovac bio suspendiran i predan crkvenom sudu.

Sve to dodatno potvrđuje spomenutu tvrdnju da u »Dokumentima« ne treba gledati istinsku zbirku dokumenata, nego proizvod tadašnje komunističke promidžbe napravljen sa svrhom javnog opravdanja optužbe i pokretanja montiranog političkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Svakako je više negoli moralno upitno to što su spomenuti svećenici boravili u Jasenovcu, no spomenuti slučaj navodnog fratra Miroslava Filipovića-Majstorovića upućuje na potrebu dodatnog istraživanja sudbine svakoga od prozvanih svećenika. Tek tada moći će se ustanoviti jesu li oni u Jasenovcu boravili svojevoljno, bez znanja ili protivljenja crkvenih vlasti, ili su imali potporu određenih crkvenih krugova. Te bi nam spoznaje omogućile da prosudimo njihovu moguću odgovornost, o kojoj je nemoguće suditi na temelju optužaba iznesenih u jednom proizvodu komunističke promidžbe.

A o tome kako je ta promidžba djelovala, govori nam izvješće britanskog satnika Evelyna Waugha iz travnja 1945. o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. On naime navodi da »sve komunikacije i izvore informacija drže u svojim rukama partizani. Stoga se može sastaviti samo fragmentarna verzija, nasuprot službenoj verziji događaja koju neumorno širi partizanska propaganda«.

 

[mupi]

Не знам да ли ти читаш назив теме или будалаштине просипаш невезано за наслов.
И колико је то Николај покатоличио односно поправославио недужних Хрвата????
Колико док је био слободан?
Колико док је био притворен у Жичи и Војловици?
И колико док је био у логору Дахау?

Мајсторовић је слика и прилика римокатоличког клера у току рата, злотвор и убица.Не очекујем од једног фрањевца да осуди свог колегу сигурно, видимо из самог текста да само пресипа из шупљег у празно, и позива се на неке изјаве које нико никада није видео и покушава да спера љагу са римокатоличке цркве кад већ не може са оног кољача.Кад Степинац лично сарађује са Павелићем и извештава папу колико је Срба покатоличио шта онда да причамо за ову нижеразредну кољачку багру у виду бискупа и фратара.

Koliko je puta u 4 godine rata Pavelić primio Stepinca kada su tako dobro sarađivali?

Knjiga Židovke Esther Gitman, "Kad hrabrost prevlada"
Uvjerljivo i dokumentirano, Gitman cijelo svoje djelo posvećuje spašavanju svojih sunarodnjaka u ludilu II. svjetskog rata na našim prostorima, a cijelo jedno poglavlje posvećuje hrvatskom blaženiku i u mozaik njegova ratnoga djelovanja umeće niz sudbinski važnih događaja, koji su spasili živote stotinama i stotinama hrvatskih Židova.
"Stepinčeva obrana Židova u mješovitim brakovima zaslužuje posebnu pozornost", kaže Esther Gitman, navodeći kako se od 1938. godine sve više hrvatskih Židova počelo preobraćati na katolicizam.
"Sredinom 1941. Židovska općina Zagreb, koja je brojila približno 12.000 članova, smanjila se za 3860 Židova koji su se izjasnili kao katolici. Taj je proces olakšala Stepinčeva uputa svećenstvu da izdaju krsne listove na zahtjev ugroženih Židova i Srba. Djelujući prema tim uputama, svećenici, kao dr. Mijo Selec iz crkve sv. Blaža, priznali su da se u doba rata moraju brinuti ne samo za duše svojih župljana nego i spašavati živote Židova i Srba pružajući im utočište u crkvama ili, ako je potrebno, u selima izvan Zagreba", piše Gitman, dodajući da je, premda je do 1942. preobraćeno otprilike trideset posto zagrebačkih Židova, Stepinac vrlo bolno bio svjestan da će vjerojatno biti nemoguće spasiti sve.

"No zbog mnogih pokrštenih Židova, državni tajnik Vatikana Maglione pribavio je dopuštenje talijanske vlade da dopusti jugoslavenskim židovskim izbjeglicama da ostanu u talijanskim zonama. Kad je hrvatska vlast naredila da se svi Židovi trebaju prijaviti mjesnim ustaškim vlastima, oni u mješovitim brakovima obratili su se za pomoć nadbiskupu Stepincu. Stepinac je 1942. bio obasut pismima katolkinja iz cijele NDH čiji su muževi bili deportirani u koncentracijske logore, napose Jasenovac. Najusuglašeniji napor bio je onaj 48 žena iz Osijeka. Te su se žene, sa svojim svećenicima i biskupima, došle sastati sa Stepincem. Primivši stotine takvih pisama katolkinja supruga, Stepinac je znao da mora odmah i snažno djelovati; ništa ne poduzimati bilo je ravno kršenju sakramenta ženidbe, i to je on namjeravao spriječiti, čak i uz rizik osobne sigurnosti. Ako se nešto dogodi tim muževima, zaprijetio je da će privremeno zatvoriti crkve u Hrvatskoj i pustiti da zvona neprestano zvone", piše Gitman dodajući kako je Stepinac istodobno zamolio i pomoć Vatikana te da je sam Pavelić, u početku, Stepinčeve prijetnje uzeo u obzir.

Čak je i Hans Helm, policijski izaslanik SS-a u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, u svojim dnevnim izvješćima Berlinu naglasio da je nadbiskup Stepinac veliki prijatelj Židova i da će se sigurno zauzeti za njih", navodi Gitman.

Ona piše kako je SS 6. prosinca 1943. godine ušao u dom za starije osobe Židove "Lavoslav Schwarz" u Zagrebu te naredio stanarima da u roku od deset dana napuste zgradu.
"Rečeno im je da će svatko tko ostane u domu biti deportiran u Auschwitz. Na molbu Židovske općine Zagreb Stepinac je organizirao prebacivanje 58 stanara iz doma u nadbiskupsku zgradu u Brezovici, blizu Zagreba", piše Gitman, navodeći i kako je 16. listopada 1944. godine Stepinac obaviješten da su jedan ustaški časnik i njegovi agenti ušli u prostorije Židovske općine i uhitili osam njezinih zaposlenika, uključujući dr. Roberta Glücksthala, službenog predstavnika Židovske općine u Zagrebu, te njegova pomoćnika Ašera Kišickog. Iako su šestorica tih uhićenika ubijena u zatočenju, Glücksthal i Kišicky pušteni su na intervenciju Stepinca i predstavnikâ Međunarodnog Crvenog križa.
"Dr. Ariel Shomrony (Emil Schwartz) bio je osobni tajnik glavnoga rabina Zagreba dr. Freibergera. Kako je Emilov otac bio "počasni arijevac", i on se mogao slobodno kretati Zagrebom. U srpnju 1943. godine, obavljajući nešto u nadbiskupiji, rečeno mu je za očekivani val racija na Židove. Isto je tako rabinu Freibergeru trebao reći da će nadbiskup rado primiti njega, njegovu suprugu Irenu, njegove roditelje i sestru Ljubicu kao goste nadbiskupije.
No kad su Freibergerovi doznali da će racije obuhvatiti sve Židove Zagreba, odbili su Stepinčevu ponudu te su umjesto toga odabrali da ih se deportira zajedno s vjernicima. No rabin je zamolio da svoju knjižnicu prebaci na čuvanje u nadbiskupiju. Nakon rata cijela je knjižnica vraćena Židovskoj općini u Zagrebu", piše Gitman, dodajući kako su 90-ih godina šezdeset preživjelih Židova koje je spasio Stepinac pisali Ustanovi za sjećanje na Holokaust Yad Vashem kako bi zamolili da dr. Alojzije Stepinac dobije priznanje kao pravednik nežidov.
"Njihovoj molbi nije udovoljeno jer su neki preživjeli tvrdili kako njegov život nije bio u opasnosti i da je mogao učiniti više za Židove", konstatira Esther Gitman.



Još je u kolovozu 1940. Stepinac govorio da se načela Katoličke crkve ne mogu složiti s komunizmom, jer komunizam želi otkinuti dušu od Boga. Komunistički nauk, kazao je Stepinac, osiromašuje čovjeka, jer gubeći vjerski ideal čovjek gubi smisao za domovinu i za život. Život bez Boga je pakao. (M.Landercy; Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci, 1989., str. 74.).

U listopadu 1943. u svojoj propovjedi pred zagrebačkom katedralom Stepinac kaže, među ostalim, sljedeće: “Katolička crkva uvijek je osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija i na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti.. Mi smo uvijek naglašavali u javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome drugome.

 

[Bogun2]

Antisemitizam je itekako izražen. Čak i kod Srba, što je najveći apsurd jer su i jedni i drugi bili žrtve u 2. sv. ratu, u ekstremnim "talibanskim" krugovima pri SPC i danas vlada otvoreni antisemitizam (ljotićevci, ziloti, razna desničarska udruženja), čak se i čitave knjige štampaju o tome. Jevreji se dovode u vezu sa komunizmom, uništenjem Rusije, saradnjom sa ustašama (čak i organizacijom NDH!), srbomržnjom.

 

[robert v.]

Hrišćanska Crkva (tu mislim i na Katoličku i na Pravoslavnu) kroz istoriju je pokorna vlastima, pa i onim najgorim i u tom svetlu treba posmatrati i sve ovo. I naša crkva je sarađivala sa turskom vlašću i priznavala je, pa kroz sve vlasti do komunističke.

I da i ne. Katolička i pravoslavne crkve su imale različite istorije. Srpska i npr Bugarska pravoslavna crkva mogu se pratiti uporedo, međusobno upoređivati, ali se ne mogu izjednačiti. Crkve su radile najbolje što su znale da zaštite sebe i svoje interese. Tako su uglavnom štitile i svoju pastvu. SPC je sarađivala i sa Habsburgovcima koje su smatrali za zaštitnike katoličanstva u Evropi. "Sarađivala sa turskom vlašću" može značiti mnogo toga. (Inače jedan od najboljih opisa naših starih (popova) je da su se nekoć popovi "preko noći sijekli s Turcima, a ujutro svetili (posvećivali) narod". Neprocenjivo.)

- - - - - - - - - -

Не знам да ли ти читаш назив теме или будалаштине просипаш невезано за наслов.
И колико је то Николај покатоличио односно поправославио недужних Хрвата????
Колико док је био слободан?
Колико док је био притворен у Жичи и Војловици?
И колико док је био у логору Дахау?

Мајсторовић је слика и прилика римокатоличког клера у току рата, злотвор и убица.Не очекујем од једног фрањевца да осуди свог колегу сигурно, видимо из самог текста да само пресипа из шупљег у празно, и позива се на неке изјаве које нико никада није видео и покушава да спера љагу са римокатоличке цркве кад већ не може са оног кољача.Кад Степинац лично сарађује са Павелићем и извештава папу колико је Срба покатоличио шта онда да причамо за ову нижеразредну кољачку багру у виду бискупа и фратара.

Izvinjavam se, moja greška

 

[robert v.]

Citirao sam Velimirovića iz razloga da je u krščanstvu antisemitizam pred rat bio izražen, bez obzira na katoličanstvo,pravoslavlje ili protestantizam.Ne samo kod crkvenih vjerodostojnika već još dublje u običnom narodu širom Evrope.


Ponovo se citira Majstorović iako je neupitno isključen iz franjevačkog reda...

DR. JAREB: Oni koji su govorili i govore o »katoličkim svećenicima - koljačima u Jasenovcu« redovito i gotovo isključivo spominju Miroslava Filipovića-Majstorovića. On je uistinu do godine 1942. bio franjevac koji je djelovao pod imenom fra Tomislav. Te je godine pratio jednu ustašku postrojbu, koja je počinila zločine u okolici Banje Luke. Iako nema dokaza da je tadašnji fra Tomislav sudjelovao u počinjenju zločina, ipak je zbog svojega ustaštva ubrzo izbačen iz kleričkih redova. Tek tada dolazi u Jasenovac i tamo čini strašne zločine. Njegovo se dakle zločinačko djelovanje u tom logoru nikako ne može dovesti u vezu s Katoličkom Crkvom, no komunistička promidžba uporno »zaboravlja« na tu »sitnicu«. U njihovim »dokumentiranim« optužbama on je i dalje fratar koji služi misu i čini sve ono što čine i ostali katolički svećenici. Iznimka nisu ni spomenuti »Dokumenti o protunarodnom radu...«, koji na stranicama 165. i 166. o njemu dosljedno govore kao o fra Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću. Uz njegovo ime spominje se i nekoliko duhovnika lokalnih ustaških postrojba koji su tijekom rata boravili u Jasenovcu. U spomenutim »Dokumentima« i u sličnim publikacijama njih se karakterizira kao zločince.

Svakako je zanimljivo da su prigodom spominjanja ostalih zločinaca preživjeli svjedoci opisivali i najmanje detalje, što i ne čudi ako se zna da su mnoge izjave davane neposredno nakon svršetka rata, a ni jesen 1946. nije bila vremenski tako udaljena da bi se takve stvari mogle zaboraviti. Pa ipak baš prigodom spominjanja nekih od svećenika o navodnim njihovim zločinima nalazimo tek uopćene tvrdnje.
U izvješću o logoru Jasenovac Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavljenom 15. studenoga 1945, a pod naslovom »Zločini u logoru Jasenovac«, objavljenom kao posebna knjiga u Zagrebu 1946, spomenut je tek jedan svećenik, i to Zvonimir Lipovac, kao vojni svećenik. On je spomenut među više desetaka imena odgovornih za zločine, no na prethodnim stranicama gdje su opširno opisani počinjeni zločini njegovo se ime ne može pronaći. Više je nego indikativno da su se priređivači »Dokumenata« naknadno »sjetili« još nekoliko imena, i to baš u vrijeme priprema za proces Stepincu. Uz to su »zaboravili« spomenuti da je primjerice Zvonimir Brekalo zbog svojega ponašanja prije dolaska u Jasenovac bio suspendiran i predan crkvenom sudu.

Sve to dodatno potvrđuje spomenutu tvrdnju da u »Dokumentima« ne treba gledati istinsku zbirku dokumenata, nego proizvod tadašnje komunističke promidžbe napravljen sa svrhom javnog opravdanja optužbe i pokretanja montiranog političkog procesa protiv nadbiskupa Stepinca. Svakako je više negoli moralno upitno to što su spomenuti svećenici boravili u Jasenovcu, no spomenuti slučaj navodnog fratra Miroslava Filipovića-Majstorovića upućuje na potrebu dodatnog istraživanja sudbine svakoga od prozvanih svećenika. Tek tada moći će se ustanoviti jesu li oni u Jasenovcu boravili svojevoljno, bez znanja ili protivljenja crkvenih vlasti, ili su imali potporu određenih crkvenih krugova. Te bi nam spoznaje omogućile da prosudimo njihovu moguću odgovornost, o kojoj je nemoguće suditi na temelju optužaba iznesenih u jednom proizvodu komunističke promidžbe.

A o tome kako je ta promidžba djelovala, govori nam izvješće britanskog satnika Evelyna Waugha iz travnja 1945. o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. On naime navodi da »sve komunikacije i izvore informacija drže u svojim rukama partizani. Stoga se može sastaviti samo fragmentarna verzija, nasuprot službenoj verziji događaja koju neumorno širi partizanska propaganda«.

Apsolutno se slažem. No bojim se da sam ja pogrešan izbor za taj posao.

 

[Лекизан]

Koliko je puta u 4 godine rata Pavelić primio Stepinca kada su tako dobro sarađivali?

Ајде не лупај пре ћу да поверујем теби него ономе шта је радио, а извештаја има гомила, како да не, пази да ме не убедиш са тим.
Састајали су се колико волиш пута јер су били на истом задатку, само нису били задужени сви за исте трећине.

Има слика и са Марконеом.

Све су знали и не да нису ништа урадили да спрече злочине већ су у њима и учествовали.На крају рата и помагали усташама да побегну из земље и избегну казну за злочине.

Када следећи пут потегнеш Николаја то уради на некој пригодној теми за то, а не на овој посвећеној римокатоличком отпаду.

 

[Берекин]

Злато и архива НДХ је похрањена гдје?

 

[Bogun2]

Када следећи пут потегнеш Николаја то уради на некој пригодној теми за то, а не на овој посвећеној римокатоличком отпаду.

SPC nije uložila nijedan prigovor na poštovanje Stepinca u Katoličkoj crkvi. Nijedan prigovor na njegovo proglašenje za "blaženika", nijedan prigovor za njegovo upisivanje u domaći katolički kalendar. Kako to?

 

[robert v.]

SPC nije uložila nijedan prigovor na poštovanje Stepinca u Katoličkoj crkvi. Nijedan prigovor na njegovo proglašenje za "blaženika", nijedan prigovor za njegovo upisivanje u domaći katolički kalendar. Kako to?

Ono što bih rekao kao objašnjene nije dozvoljeno pravilima foruma. Dodaj tome da patrijarh Irinej prošle godine (ili je to bilo ove) nije svratio u Jasenovac niti na bilo koje mesto srpskih stradanja kad je bio u Hrvatskoj, na otvaranju muzeja SPC i poseti Pravoslavnoj gimnaziji. I da se nađe sa Josipovićem

 

[Bogun2]

I šta to znači (ne provociram nego ozbiljno pitam) da je odbrana srpstva spala na anonimno pisanje po internetu i blogovima?