Ne da mi se, stoga ukratko:
*Jačov je ideologizirani povjesničar, kao i Mandić (ili prije kod Srba Aleksa Ivić). Nema ni govora da bi se radilo o pokušajima objektivnosti- koja je ionako teška u toj disciplini- nego o tom da autor sukladno već zacrtanoj tezi panično traži i prosijava dokumente koji idu u korist njegovim tvrdnjama (o nekom golemom pokatoličavanju pravoslavaca, čitaj Srba). On je koristan i dobar kao izvor, i takvog ga, kao sabirača (probranih) arhivskih izvora, koriste i drugi povjesničari. Svjesni njegovih ograničenja i tendencioznosti- dostajat će i mali citat, jer mi se ne da kopati po knjigama gdje ga sahranjuju (npr. Mile Bogović) ili drugi -
http://hrcak.srce.hr/file/26362: "..
Tako primjerice, Marko Jačov izražava čuđenje te kaže:
"...Osećanje verske pripadnosti nadjačalo je kod njega tradiciju o poreklu.
Saznanje da pripada narodu koji je, prema njemu, ostao u zabludi šizme i jeresi,
vremenom je postalo za njega veliko opterećenje. Pateći zbog toga što svi Srbi ne
ispovedaju rimokatoličku veru, on ih je nazivao najpogrdnijim imenima.
Zapanjujuća je mržnja prema narodu iz koga je i on poticao. Generalni providur
Alvize Močenigo je to pokušao da objasni nadbiskupovom preteranom željom da
se domogne kardinalskog šešira."
Sumarno- Jačov nije nikakav nepristrani, već vrlo selektivni arhivar i tumač/hermeneutik na crti pansrpske ideologije. Mpžda mu je kao predhodnik najbliži Aleksa Ivić, iako nije previše odmakao ni od opskuranta kakav bijaše Nikodim Milaš.
*Dominik je Mandić za Jačova (ili Ivića) kao Mont Everest za Kopaonik. On jest tendenciozan i zastario u brdu stvari, no obilje izvora koje je naveo i skupio, nadmašuje slične nekoliko puta. Glede pak njegova angažmana tijekom 2. svj. rata, bio je protiv ustaša i zločina koje je dojavljivao i protiv kojih je prosvkedovao- no ne i protiv hrvatske države kao takve, zvala se i NDH. Koliko je to realna procjena druga je stvar, no svaki bi normalni Hrvat rekao da je za hrvatsku nacionalnu državu koja obuhvaća sadašnju RH i BH, a da nije za terorističke metode proganjanja ljudi po naciji i vjeri. Samo želja da se održi NDH i maknu Pavelić i ustaše-a to je Mandićeva politička ideja tijekom 2.svj. rata- nije ništa loše. No- ne govorimo o politici nego o njegovu povjesničarskom djelu koje ostaje nezaobilazno za tumačenje starije bosanske povijesti- uza sve naivnosti i promašaje. Mandić je, kad smo već kod toga, baš na "srpski način", tj. u stilu razmišljanja "tko je sve koliko puta spomenuo XY ime", naveo hrpu izvora koji spominju hrvatsko ime (napose u "Etničkoj povijesti BiH" i u "Crvenoj Hrvatskoj", te "Bogumilskoj crkvi bosanskih krstjana").
Tuk na utuk.
Jačov je samo dijelokm arhivar; njegova ga bibliografija prikazuje kao kompletnog (tendencioznog) povjesničara.
Koji je to "nijedan" spomen ? Zna se od Bizantskih izvora do samih Kotorana (poznata poslanica Mara Dragovića Bartolu Kašiću), da potvrda za hrvatsko ime ima koliko hočeš. Besmisleno je tvrditi jedino da je to dominantno moderno etničko ime, što je naravno laž.
To je neistina, i to vrlo jasno razobličiva:
http://www.croatianhistory.net/etf/et111.html#rudder
No, da s estavi točka na i, jer mi se čini da se ovakav pseudoznanstveni menatlni stil ponavlja ad infinitum.
1. ime hrvatsko se protezalo najčešće u područjima hrvatske države, i pokrivalo je kako državnu tradiciju, tako i etnos, a često je i dolazilo do zbunjujućih preklapanja i nevažećih atribucija. Doseg je toga imena i na njemu stavrajućih pojedinaca išao negdje do područja Bosanske Posavine, pa niz neretvu i uključiv Dubrovnik. Južnije (Boka, Crna Gora) ga se moglo naći, ali vrlo rijetko.
2. Bosansko je ime krenulo iz jezgre oko Vrhbosne, i širilo se na istok i zapad. Može s epo kulturalnim, konfesiponalnim, jezičnim, ...značajkama tražiti bliskost ili identičnost Hrvatima i srbima (sadašnjima), no to je jalov posao. Stari su Bosanci imali zasebnu etnogenezu i u okvirima srednjovjekovnoga društva nisu se smatrali ni Hrvatima ni Srbima, a moderni je rast nacionalne svijesti krenuo tek sa slomom feudalizma i u okviru turskoga imperija.
3. Srbi su u povijesti ozbiljnije nastupili oko 2 stoljeća nakon Hrvata, što im je dalo prednost jer su kao relativno homogen entitet uobličeni u kasnom srednjem vijeku, u 14, st., što je već na pragu modernoga doba. Tirsko je osvojenje bitno utjecal ona sva ova trio naroda, preklapajući ih, miješajući, pomičući itd. tek od okvirno 1500. počinje modernija etnogeneza tih naroda, koja biva dovršena, uz mnoga lutanja, u 19. st. Ona nije nastala ni iz čega, no dobra stara srpska navada- grčevito traženje citata iz nekih arhiva (čemu su nerijetko pokleknuli i Hrvati, posebno kad im je odgovaralo, kao u slučaju Evlije Čelebija)- jednostavno je bez neke važnosti za opis i ocjenu povijesnih procesa. Neki je od slijedova nosio ime "Spomeni srpskog imena u Dubrovniku" (ili sl.). Zgodno. No, it toga ne slijedi ništa bitno. Kao što je povjesničar književnosti Miodrag Popović davno rekao, u Dubrovniku ima i srpskog (utjecaja), no on nije srpski i nije dio srpske kulture ni nacije. Nije ne sada, nego nije bio nikada. I tu stvari treba raščistiti. Citati Mandića, Jačova, Marčinka, Draganovića, Ivića, ..zgodni jesu, no to za ozbiljnu povijest samo po sebi ne znači ništa.
Zna se koja su klasična i u svijetu prihvaćena djela o pojedinim temama. Kroz sito vremena došlo je do toga da se usuglase kriteriji i postavi nekakav kanon, s obrisima nedorečenosti i sumnji, relevantnih djela o pojedinim temama i područjima. Mitovi se ruše, realističan se prikaz gradi, i postoji uglavnom prihvaćen korpus znanja i djela.
I tu je arhivarenje samo dio mozaika, a arhivari vrijedni utoliko koliko su prenijeli vjerno i izdali tekstove iz arhiva. I ništa više. Interpretacije arhivara, kao i ignoriranje drugih izrijekom spomenutih iskaza koji negiraju arhivske dokumente, složenija je priča koja zahtijeva jače povjesničarsko znanje, moralni integritet, te moderan historiografski pristup (Braudel, Le Goff,..) koji u ovima krajevima još nije prevladao.
I previše, bogami.