Pokatoličavanje...

[Urvan Hroboatos]

Ala si izvređao Jačova, pa on nije ništa loše uradio...

...čuj, ljuti se na ljude koji rade sistematske i ogromne poslove!

Jačov je propagandist tipa Laze Kostića (ne pjesnika), dakle arhivar u službi jasno oblikovane ideologije. Uostalom- zašto bih se na njega ljutio ? To je zastarjela škola koja je relevantna koliko i Ford T za današnje utrke Formule.

Glede "sistematskih i ogromnih poslova", neloše je to komentirati. Arhivarski poslovi, s ovom ili onom motivacijom, dobri su ako su solidno napravljeni jer predstavljaju izvore za interpretaciju. Točnije- neke od izvora. Budući da je ovo podforum o historiografiji, onda su to izvori za povjesnicu-a ne za, recimo, filmsku umjetnost ili matematiku. I što se tiče povjesnice, arhivski izvori su jedan segment, srednje težine, kojim operira moderni povjesničar. Osim njih, arhiva, tu su i istraživanja geografska, paleografska, numizmatička, ekonomska, antropološka, etnološka, povijesti umjetnosti, arheološka, demografska, ...u novije vrijeme i populacijsko-genetska.

I tu se onda postavlja pitanje kako da se intepretira ovo ili ono rečeno u ovom ili onom tekstu. To je možda zanimljivo ako se ide u analizu motiva sastavljača arhiva, no za modernog povjesničara to je smiješno i zastarjelo. Golemi trud- rekao bih da je golem- Jačova,a i drugih (tu je i hrvatski ideološki povjesničar Dominik Mandić, usput)- ima rezultata jedino ukoliko je inkorporiran u ozbiljnu suvremenu stručnu obradbu.

Inače je bezvrijedna fusnota na koju se stručnjaci i ne obaziru. Valjda je i to uzrok tomu što je od srpske historiografije u svijetu sada prilično malo priznato (Ćirković, Mitrović), a i što se sama srpska povijest slabo obrađuje kod stranih povjesničara (ne publicista), za razliku od hrvatske (Bracewell, Harris, Czetnarowicz, ..).

Ukratko- držite se starudija, a to svijet jednostavno ne zanima.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ajoj, Urvane...ma prosto te ne razumijem.

Iskreno, mislim da te ni(t)ko ne razumije...

Nalazeći sličnost između romantičarskog nacionaliste Kostića koji je svašta pisao, sa Jačovom, koji ništa ne radi do skuplja i prikazuje izvore, i prikazujući ga kao propagandistu (!!!)...

Ne znam, meni prosto, upotrebom jednostavne logike, ovo smrdi na prosto smetanje povjesnih fakata kao takvih.

Ne razumijem ni ovu tvoju samokontradiktornost - prvi veličaš i hvališ Dominika Mandića, tvrdeći kako je on nezaobilazan, a sada ga koristiš kao primjer za poređenje sa Markom Jačovom?

I hoćeš li da kažeš da stranci nikada nisu pisali o srpskoj povijesti?

P.S. Jesi li ti pročitao ono što je Marko Jačov objavljivao?

 

[Sanovnik]

Jačov je propagandist tipa Laze Kostića (ne pjesnika), dakle arhivar u službi jasno oblikovane ideologije. Uostalom- zašto bih se na njega ljutio ? To je zastarjela škola koja je relevantna koliko i Ford T za današnje utrke Formule.

Glede "sistematskih i ogromnih poslova", neloše je to komentirati. Arhivarski poslovi, s ovom ili onom motivacijom, dobri su ako su solidno napravljeni jer predstavljaju izvore za interpretaciju. Točnije- neke od izvora. Budući da je ovo podforum o historiografiji, onda su to izvori za povjesnicu-a ne za, recimo, filmsku umjetnost ili matematiku. I što se tiče povjesnice, arhivski izvori su jedan segment, srednje težine, kojim operira moderni povjesničar. Osim njih, arhiva, tu su i istraživanja geografska, paleografska, numizmatička, ekonomska, antropološka, etnološka, povijesti umjetnosti, arheološka, demografska, ...u novije vrijeme i populacijsko-genetska.

I tu se onda postavlja pitanje kako da se intepretira ovo ili ono rečeno u ovom ili onom tekstu. To je možda zanimljivo ako se ide u analizu motiva sastavljača arhiva, no za modernog povjesničara to je smiješno i zastarjelo. Golemi trud- rekao bih da je golem- Jačova,a i drugih (tu je i hrvatski ideološki povjesničar Dominik Mandić, usput)- ima rezultata jedino ukoliko je inkorporiran u ozbiljnu suvremenu stručnu obradbu.

Inače je bezvrijedna fusnota na koju se stručnjaci i ne obaziru. Valjda je i to uzrok tomu što je od srpske historiografije u svijetu sada prilično malo priznato (Ćirković, Mitrović), a i što se sama srpska povijest slabo obrađuje kod stranih povjesničara (ne publicista), za razliku od hrvatske (Bracewell, Harris, Czetnarowicz, ..).

Ukratko- držite se starudija, a to svijet jednostavno ne zanima.

Istorija , kao nauka se ne moze oslanjati na novotarije , kao sto je to slucaj sa elekrtonikom .
A vidim , takodje , iz atmosfere kojom odisu tvoji postovi , da imas prezriv odnos prema srpskim istoricarima , naucnicima , Prema srbima u opste .
E pa vidis , u vreme kad je Kultura nesto znacila , Jedan Iricek je napisao istoriju Srba.( ne Hrvata ) Jadan Gete je naucio Srpski jezik , samo da bi mogao da cita srpsku Narodnu Poeziju , a jedan Ranke je napisao knjigu Srpska Revolucija ( zacudo , nije napisao Hrvatsku revoluciju ) .
E a sad su druga vremena . Sad treba izmisljati nove stvari . U istoriji i Teologiji treba modernih novotarija . Pa , ajde , pomodari , napravite novu Istoriju . Pokradite tudje , Izmislite , tamo gde nematre dovoljno , a zapad ce vam pomoci . Briga njih kako je stvarno bilo .

 

[frenčmen]

prvi veličaš i hvališ Dominika Mandića, tvrdeći kako je on nezaobilazan,

Mandić je nezaobilazan kao vrsni poznavatelj crkve, crkvenih izvora, sistematizacije i katalogizacije istih izvora.

Interpretacija i tumačenje tih izvora je ono što Mandiću nije jača strana, rekao bih da mu nije nikakva strana, pogotovo iz današnje perspektive, a uistinu vjerujem da je i u njegovo doba bilo kategorički i znanstveno zastarjelo. Ne mora se danas biti ekstra povjesničar da se shvati koliko je Mandić u nekim stvarima površan, rekao bih i neuvjerljiv.

Ali uistinu sam mišljenja da trenutno ne postoji veći ekspert, "autoritet" za crkvene izvore s područja Bosne i Hercegovine od njega.

 

[frenčmen]

Istorija , kao nauka se ne moze oslanjati na novotarije , kao sto je to slucaj sa elekrtonikom .
A vidim , takodje , iz atmosfere kojom odisu tvoji postovi , da imas prezriv odnos prema srpskim istoricarima , naucnicima , Prema srbima u opste .
E pa vidis , u vreme kad je Kultura nesto znacila , Jedan Iricek je napisao istoriju Srba.( ne Hrvata ) Jadan Gete je naucio Srpski jezik , samo da bi mogao da cita srpsku Narodnu Poeziju , a jedan Ranke je napisao knjigu Srpska Revolucija ( zacudo , nije napisao Hrvatsku revoluciju ) .
E a sad su druga vremena . Sad treba izmisljati nove stvari . U istoriji i Teologiji treba modernih novotarija . Pa , ajde , pomodari , napravite novu Istoriju . Pokradite tudje , Izmislite , tamo gde nematre dovoljno , a zapad ce vam pomoci . Briga njih kako je stvarno bilo .

Ne želim mu biti advokat, ali promašio si misao totalno.
Nešto što je znanstveno, kategorički, i dokazano odbačeno ne može imati nikakvog značaja za trenutan razvoj niti jedne znanost, pa tako niti historiografije.
Prije se mislilo da su Hrvati Goti, pa Iliri. Nekoć se mislilo da muhe nastaju iz trulog mesa, nekoć se tvrdiolo da od Austrije pa do Makedonije ne živi nitko osim Hrvata. Eto, sve je dokazano odbačeno, pa ne vidim gdje je logika da danas netko kreće svoj znanstveni put na demantiranim temama. Ne da ih pokušava revitalizirati, i proispitati vjerojatnost, nego baš GRADITI svoj rad ne krivim temeljima.

Inače, s radom Jačova nisam upoznat, pa ću pokušati nabaviti literaturu da provjerim...

 

[Konstantin Veliki]

Jačov je propagandist tipa Laze Kostića (ne pjesnika), dakle arhivar u službi jasno oblikovane ideologije. Uostalom- zašto bih se na njega ljutio ? To je zastarjela škola koja je relevantna koliko i Ford T za današnje utrke Formule.

Glede "sistematskih i ogromnih poslova", neloše je to komentirati. Arhivarski poslovi, s ovom ili onom motivacijom, dobri su ako su solidno napravljeni jer predstavljaju izvore za interpretaciju. Točnije- neke od izvora. Budući da je ovo podforum o historiografiji, onda su to izvori za povjesnicu-a ne za, recimo, filmsku umjetnost ili matematiku. I što se tiče povjesnice, arhivski izvori su jedan segment, srednje težine, kojim operira moderni povjesničar. Osim njih, arhiva, tu su i istraživanja geografska, paleografska, numizmatička, ekonomska, antropološka, etnološka, povijesti umjetnosti, arheološka, demografska, ...u novije vrijeme i populacijsko-genetska.

I tu se onda postavlja pitanje kako da se intepretira ovo ili ono rečeno u ovom ili onom tekstu. To je možda zanimljivo ako se ide u analizu motiva sastavljača arhiva, no za modernog povjesničara to je smiješno i zastarjelo. Golemi trud- rekao bih da je golem- Jačova,a i drugih (tu je i hrvatski ideološki povjesničar Dominik Mandić, usput)- ima rezultata jedino ukoliko je inkorporiran u ozbiljnu suvremenu stručnu obradbu.

Inače je bezvrijedna fusnota na koju se stručnjaci i ne obaziru. Valjda je i to uzrok tomu što je od srpske historiografije u svijetu sada prilično malo priznato (Ćirković, Mitrović), a i što se sama srpska povijest slabo obrađuje kod stranih povjesničara (ne publicista), za razliku od hrvatske (Bracewell, Harris, Czetnarowicz, ..).

Ukratko- držite se starudija, a to svijet jednostavno ne zanima.

Dali znas da neki hrvati smatraju da Tomislav nikad nije postojao. I da nije istoricka licnost.


Da dodam u danasnjoj srpskoj istoriji ne drzi se mitologije.

Niko nesmatra kosovski mith kao 100 % istinu.

Vi hrvati sanjate stalno neke mitove u srpskoj istorografi.

 

[korado katani]

Je li otac Rudjera Boskovica presao u katolike da bi mogao da se ozeni katolkinjiom?Danas ga svojatate za svog naucnika a on je cist Srbin.

 

[Konstantin Veliki]

Je li otac Rudjera Boskovica presao u katolike da bi mogao da se ozeni katolkinjiom?Danas ga svojatate za svog naucnika a on je cist Srbin.

Nebi reko cist nego samo srbin.

Inace ako je nesto uradijo za Hr ili imao hrvatsku svest onda je hrvat.

Nije on prvi Gaj, Ritter i.t.d.

 

[frenčmen]

Nebi reko cist nego samo srbin.

Inace ako je nesto uradijo za Hr ili imao hrvatsku svest onda je hrvat.

Nije on prvi Gaj, Ritter i.t.d.

a je li imao srpsku svijest?!

zašto onda nebi bio Talijan?!

koje nebuloze ***...

 

[Konstantin Veliki]

a je li imao srpsku svijest?!

zašto onda nebi bio Talijan?!

koje nebuloze ***...

Ako se je on smatrao srbina da.

Sta sad hoces.

Gusk*

 

[frenčmen]

Ako se je on smatrao srbina da.

Sta sad hoces.

Gusk*

pa da netko predoči izvor gdje se on smatra Srbinom, bilo bi prekrasno.
Ovako tupite da su zle ustaše pokatoličile starog Boškovića koji se napalio na talijanku i rodio pokatoličenog čisto Srbina kojeg zle ustaše prisvajaju.

ono...

 

[Konstantin Veliki]

pa da netko predoči izvor gdje se on smatra Srbinom, bilo bi prekrasno.
Ovako tupite da su zle ustaše pokatoličile starog Boškovića koji se napalio na talijanku i rodio pokatoličenog čisto Srbina kojeg zle ustaše prisvajaju.

ono...

Ako nisam jasno naglasijo da smatram ako je Boskovic se smatrao hrvatom da je on i bio hrvat onda mi je zao.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Mandić je nezaobilazan kao vrsni poznavatelj crkve, crkvenih izvora, sistematizacije i katalogizacije istih izvora.

Interpretacija i tumačenje tih izvora je ono što Mandiću nije jača strana, rekao bih da mu nije nikakva strana, pogotovo iz današnje perspektive, a uistinu vjerujem da je i u njegovo doba bilo kategorički i znanstveno zastarjelo. Ne mora se danas biti ekstra povjesničar da se shvati koliko je Mandić u nekim stvarima površan, rekao bih i neuvjerljiv.

Ali uistinu sam mišljenja da trenutno ne postoji veći ekspert, "autoritet" za crkvene izvore s područja Bosne i Hercegovine od njega.

Dodao bih katoličke crkve samo na ovo, mada treba naglasiti da je on bio katkad i vrlo nevaljao (ono što bi danas rekli "falsifikovanje izvora"), što su mnogi drugi naglasili, tako da činjenica da je ono što je mnogo godina prije njega tvrdio npr. Franjo Rački izgleda mnogo objektivnije i normalnije, pokazuje da se zaista ne može ni baš reći da je u pitanju prosto zastarjelo ili izvan doba. Mandićeve očite političke simpatije za Drugi svjetski rat (ustaše) također govore o njegovom jednostranom vidu.

A gle što se tiče Marka Jačova, čovjek je sve što je uradio - otišao u arhive rimokatoličke crkve, sakupio sve što je našao za period od kasnog XVI do sredine XVIII stoljeća što ima veze sa Srbima ili uopšteno pravoslavcima - i objavio uz prijevode, bez svojih komentara ili neke 'propagande' kao što Urvan Hroboatos pretpostavlja.

Ako tražiš katoličke izvore za pravoslavne ili Srbe za ovaj period koji sam naveo (16.-18. stoljeće), Marko Jačov ti je autoritet, jer je on 90% sakupio i objavio (koliko sam shvatio nije sve preveo, ali za to služe i rječnici, jer je sve prenio doslovno u originalu).

Zato i kažem, zamisli da je sada hipotetički Dominik Mandić objavio knjigu u kojoj se citiraju svi izvori rimokatoličke crkve za prostor Bosne i Hercegovine (i još da mu je to glavni rad, praktično ništa ovo drugo kontroverzno). I onda neki Urban Srbopatos se pojavi i popljuva ga kako je propagandist. I još Marko Jačov u svojim djelima nikada nije pričao gluposti kao što su Kostić i Mandić (Hrvati ukrali sve što imaju od Srba, 90% jugoslavena Srbi, Srbi su tri sela u Raškoj oblasti, ostalo sve posrbljeni Hrvati, itd...)

Ono što meni tu izgleda je ipak da se nekome ne sviđaju sami izvori, i da bi htio da su ostali tajni.

P.S. Npr. iz hrvatske historiografije (ne mislim na glavnu, već na "ekstremne" pojedince što se bavi takvim "pograničnim" pitanjima) vlada veliko uvjerenje o povjesnom hrvatstvu Boke kotorske, rjeđe i cijele Crne Gore (Gornje Dalmacije). Jedan povjesničar (objavio je neku nacionalnu knjigu o Bokeljskim Hrvatima nedavno, zaboravio sam mu ime) je rekao nešto što sam vrlo često čuo od ljudi kao on - savjetovanje da se ode u Kotor u arhive i pogleda kako tu nema nigdje nikakvih Crnogoraca ili Srba, već samo i svugdje Hrvati, i kako ih, tobože, ima bezbroj spomena. Takođe se spominje i uopšteno rimokatolička crkva i njeni historijski izvori. Ali što se onda dogodi? Onda se vidi da u stotine i stotine, možda čak i 'iljade izvještaja, zapisa i ko zna čega više od Venecije ili Rimske kurije do XIX vijeka, nema nigdje, ama baš nigdje, niti jednog jedinog spomena Hrvata, Hrvatske ili ičeg hrvatskog za te prostore - dok s druge strane, upravo ovih drugih (srpskih) ima nebrojeno mnogo. Ali ta teza i preporuka otiđite u arhive se i dalje ponegdje uporno provlači, a kada arhivi budu otvoreni, Urvan Hroboatos se ljuti! Mislim ne znam, ali što da kognitivno zaključim?

a je li imao srpsku svijest?!

zašto onda nebi bio Talijan?!

koje nebuloze ***...

Sprotivio se kada su ga svojatali za Italijana, još za svoga života.

Isticao je svoje Slovinstvo, i kako je prvo Dubrovčanin, potom građanin svijeta - jer je Bošković bio kozmopolita, kao što je cijeli svoj život isticao.

 

[Sanovnik]

Da . Rodjen od Majke Italijanke i oca Srbina, on je zaista sebe smatrao za kosmopolitu . Nije se svrstavao .

 

[Sanovnik]

Ne želim mu biti advokat, ali promašio si misao totalno.
Nešto što je znanstveno, kategorički, i dokazano odbačeno ne može imati nikakvog značaja za trenutan razvoj niti jedne znanost, pa tako niti historiografije.
Prije se mislilo da su Hrvati Goti, pa Iliri. Nekoć se mislilo da muhe nastaju iz trulog mesa, nekoć se tvrdiolo da od Austrije pa do Makedonije ne živi nitko osim Hrvata. Eto, sve je dokazano odbačeno, pa ne vidim gdje je logika da danas netko kreće svoj znanstveni put na demantiranim temama. Ne da ih pokušava revitalizirati, i proispitati vjerojatnost, nego baš GRADITI svoj rad ne krivim temeljima.

Inače, s radom Jačova nisam upoznat, pa ću pokušati nabaviti literaturu da provjerim...

Eto , nakad se smatralo da je Vizantija bila veliko , mocno carstvo , koje je okupljalo veliki broj umetnika, tadasnjih naucnika i u opste tadasnjeg naprednog sveta . Sta se sad smatra, misl. Mislim sta je trenutno SIK da se smatra .

 

[Sitz im Leben]

Jačov je propagandist tipa Laze Kostića (ne pjesnika), dakle arhivar u službi jasno oblikovane ideologije. Uostalom- zašto bih se na njega ljutio ? To je zastarjela škola koja je relevantna koliko i Ford T za današnje utrke Formule.

...Golemi trud- rekao bih da je golem- Jačova,a i drugih (tu je i hrvatski ideološki povjesničar Dominik Mandić, usput)- ima rezultata jedino ukoliko je inkorporiran u ozbiljnu suvremenu stručnu obradbu.

Inače je bezvrijedna fusnota na koju se stručnjaci i ne obaziru. Valjda je i to uzrok tomu što je od srpske historiografije u svijetu sada prilično malo priznato (Ćirković, Mitrović), a i što se sama srpska povijest slabo obrađuje kod stranih povjesničara (ne publicista), za razliku od hrvatske (Bracewell, Harris, Czetnarowicz, ..).

Ukratko- držite se starudija, a to svijet jednostavno ne zanima.

Hrobi, ti izgleda ne samo da si sa istorijom na Vi nego i sa glavom kada mozes nanizati ovakave gluposti u samo jednoj poruci i izjaviti da je Jacov pisac u rangu Kostica ili njih dvojica da su u rangu Mandica. To je izjava za dupli leksilijum.

Jacov je uz Slavka Gavrilovica i Jovana Radonjica autoritet par excelance za pitanje katolickog prozelitizma nad pravoslavnim Srbima u Krajini, Dalmaciji i drugim primorskim krajevima za period od 16. do 18. veka. I to ne kao neki tendeciozni pisac, kako se ovde zeli predstaviti, vec kao prezenter autenticnih arhivskih izvora za to pitanje, bez suvisnih intervencija u relevantnu gradju. Prihvatiti da je Jacov prevazidjen ili da je 'starudija' znacilo bi obesmisliti istorijsku nauku kao disciplinu zasnovanu na sistematizaciji i metodoloskom proucavanju istorijskih izvora, a Jacovljeva glavna zasluga je to sto je vecinu izvora i relevantne gradje za pitanje rimskog prozelitizma nad balkanskim sizmaticima veoma pedantno izlozio u svojim delima. Obezvrediti Jacova znaci obezvrediti istorijske izvore i onda proizvoljno nadograditi proslost u sluzbi licne ili zvanicne ideologije. I to je ono sto najvise smeta kod Jacova - izvori koji ne idu u prilog sluzbene ideologije. Hroboatos se u takvim situacijama drzi devize jednog mnogo veceg sarlatana od njega, Hegela, da ono sto nije u skladu sa cinjenicama tim gore po cinjenice.

Jedan od vaznih spisa za ovu temu iz pera nekog rimokatolickog uglednika je spis "Dijalog izmedju katolika i Srbina" Vicentija Zmajevica iz 1721. godine. Ovaj spis je od visestrukog znacaja i kao svedocanstvo nedvosmislenih prozelitskih motiva jednog rimokatolickog zvanicnika i kao primer krive istorijske interpretacije. Pogresnim ili tacnije naivnim tumacenjima ovog spisa mnogo je doprinela i srpska nauka. Tako akademik Miroslav Pantic u svom delu "Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka" kaze:

Jedna je od tih Zmajevićevih rasprava Dijalog između katolika i Srbina (Dialogo tra cattolico e Serviano), u ponekim rukopisima nazivana i Dijalog između katolika i Grka sa Levanta (Dialogo tra un cattolico e un Greco di Levante), u kojoj se pod pojmom "Srbina" ili "Grka" podrazumeva, razume se, pripadnik pravoslavne crkve; nije ni potrebno naglašavati, jer se to pogađa i samo po sebi, kako se taj "dijalog" vodi, na čijoj su strani u njemu svi razlozi i čime se on okončava. U drugoj se takvoj Zmajevićevoj raspravi, dovršenoj početkom maja 1721. i žurno odaslanoj u Veneciju, to vidi i iz samog naslova: Ogledalo istine u očiglednosti činjenica na odbranu sveštenstva i vlasti protiv jeretičke srpske šizme podjednako štetne i za veru i za državu (Specchio della verita nella evidenza de fatti a difesa del sacerdozio e principato contro lo scisma eretico-serviano egualmente dannoso alla fede et alla ragion di stato). Ti spisi, rađeni u obliku naučnih disertacija, imali su u stvari praktičnu, čak i zvaničnu namenu; onome od njih koji je nazvan Spis ili izveštaj o grčko-srpskom obredu protiv monsinjora Stevana Ljubibratića, grčkog episkopa u Dalmaciji (Scrittura o sia relazione del rito greco-serviano contro Monsignor Steffano Gliubratich, vescovo greco in Dalmazia) namena je čak isključivo takva.

Nije sporno da se pod pojmom Srbina kod Zmajevica podrazumeva i pripadnik pravoslavne crkve, ali Srbin je u ovom slucaju prvenstveno nacionalna odrednica, sto je od narocitog znacaja. Upravo je Marko Jacov posebno istakao da je u tom spisu prisutan prvi ogoljen pokusaj jednog 'katolickog uglednika' da se pravoslavlje identifikuje sa srpstvom, a Srbi katolici da se lise svog nacionalnog imena. Posto je pokatolicene Srbe hteo da odvoji od njihovog maticnog naroda, a nije mogao da ih inkorporise u drugi!, Zmajevic je pokusao katolicizmom da ih nacionalno opredeli. Jer, kako drugacije objasniti termin "katolicke nacije", koji Vicko Zmajevic u vise navrata upotrebljava? Dobro je obratiti paznju i originalni latinski naslov Zmajevicevog dijaloga - "Dialogo tra cattolico e Serviano" - u kome se naziv katolika pise malim a Srbina velikm slovom.

Ocigledan primer krivotvorenja ovog znacajnog detalja mozemo naci na dukljanskim sajtovima gde se oba naziva pisu velikim slovom u crvenom boldu, kako bi se njihovo semanticko odredjenje svelo u istu (versku) ravan:

http://www.durmitorcg.com/forum/viewtopic.php?f=9&t=7259

uporediti sa originalom http://www.rastko.org.yu/rastko-cg/umjetnost/mpantic-xvi-xviii/xviii_c.html

Једна je од тих Змајевићевих расправа Дијалог између католика и Србина (Dialogo tra cattolico e Serviano), у понеким рукописима називана и Дијалог између католика и Грка са Леванта (Dialogo tra un cattolico e un Greco di Levante)...

Da bi se otklonila eventualna sumnja i razotkrili pravi motivi 'apostolskog' rada Vicentija Zmajevica od znacaja je navesti i njegov izvestaj rimskoj kuriji iz 1741, u kom se, izmedju ostalog, kaze:

Mogao sam primetiti ogromno mnostvo jeretickih gresaka koje te zivotinje nekaznjeno propovedaju u Turskoj. Posto sam premesten u ovu crkvu, nasao sam da su u mojoj dijecezi, i mnogo vise u okolnim dijecezama Nina, Sibenika i Skradina, mnogobrojni Srbi uz pomoc svojih paroha drzani kao dobri pravoslavci. Proucio sam njihove dogme i nasao sam da su u svemu jednake onima koje se ispovedaju u Srbiji na sramotu rimske vere. Da bih odstranio tu zarazu od latinskih katolika, morao sam u toku 28 godina da revnosno radim glasom i perom i svim ostalim oruzjem, koje sam poznavao kao najkorisnije, da bih ugusio zlo i da bih istinom cinjenica osvetlio uzviseni vladarev um, uvek neprijateljski prema onim dogmama koje su stetne za katolicku veru.

Vicentije Zmajevic kao apostolski vizitator za Srbiju u svom izvestaju rimskoj kuriji 1741.

 

[Urvan Hroboatos]

Dodao bih katoličke crkve samo na ovo, mada treba naglasiti da je on bio katkad i vrlo nevaljao (ono što bi danas rekli "falsifikovanje izvora"), što su mnogi drugi naglasili, tako da činjenica da je ono što je mnogo godina prije njega tvrdio npr. Franjo Rački izgleda mnogo objektivnije i normalnije, pokazuje da se zaista ne može ni baš reći da je u pitanju prosto zastarjelo ili izvan doba. Mandićeve očite političke simpatije za Drugi svjetski rat (ustaše) također govore o njegovom jednostranom vidu.

A gle što se tiče Marka Jačova, čovjek je sve što je uradio - otišao u arhive rimokatoličke crkve, sakupio sve što je našao za period od kasnog XVI do sredine XVIII stoljeća što ima veze sa Srbima ili uopšteno pravoslavcima - i objavio uz prijevode, bez svojih komentara ili neke 'propagande' kao što Urvan Hroboatos pretpostavlja.

Ako tražiš katoličke izvore za pravoslavne ili Srbe za ovaj period koji sam naveo (16.-18. stoljeće), Marko Jačov ti je autoritet, jer je on 90% sakupio i objavio (koliko sam shvatio nije sve preveo, ali za to služe i rječnici, jer je sve prenio doslovno u originalu).

Ne da mi se, stoga ukratko:

*Jačov je ideologizirani povjesničar, kao i Mandić (ili prije kod Srba Aleksa Ivić). Nema ni govora da bi se radilo o pokušajima objektivnosti- koja je ionako teška u toj disciplini- nego o tom da autor sukladno već zacrtanoj tezi panično traži i prosijava dokumente koji idu u korist njegovim tvrdnjama (o nekom golemom pokatoličavanju pravoslavaca, čitaj Srba). On je koristan i dobar kao izvor, i takvog ga, kao sabirača (probranih) arhivskih izvora, koriste i drugi povjesničari. Svjesni njegovih ograničenja i tendencioznosti- dostajat će i mali citat, jer mi se ne da kopati po knjigama gdje ga sahranjuju (npr. Mile Bogović) ili drugi - http://hrcak.srce.hr/file/26362: "..Tako primjerice, Marko Jačov izražava čuđenje te kaže:
"...Osećanje verske pripadnosti nadjačalo je kod njega tradiciju o poreklu.
Saznanje da pripada narodu koji je, prema njemu, ostao u zabludi šizme i jeresi,
vremenom je postalo za njega veliko opterećenje. Pateći zbog toga što svi Srbi ne
ispovedaju rimokatoličku veru, on ih je nazivao najpogrdnijim imenima.
Zapanjujuća je mržnja prema narodu iz koga je i on poticao. Generalni providur
Alvize Močenigo je to pokušao da objasni nadbiskupovom preteranom željom da
se domogne kardinalskog šešira."

Sumarno- Jačov nije nikakav nepristrani, već vrlo selektivni arhivar i tumač/hermeneutik na crti pansrpske ideologije. Mpžda mu je kao predhodnik najbliži Aleksa Ivić, iako nije previše odmakao ni od opskuranta kakav bijaše Nikodim Milaš.

*Dominik je Mandić za Jačova (ili Ivića) kao Mont Everest za Kopaonik. On jest tendenciozan i zastario u brdu stvari, no obilje izvora koje je naveo i skupio, nadmašuje slične nekoliko puta. Glede pak njegova angažmana tijekom 2. svj. rata, bio je protiv ustaša i zločina koje je dojavljivao i protiv kojih je prosvkedovao- no ne i protiv hrvatske države kao takve, zvala se i NDH. Koliko je to realna procjena druga je stvar, no svaki bi normalni Hrvat rekao da je za hrvatsku nacionalnu državu koja obuhvaća sadašnju RH i BH, a da nije za terorističke metode proganjanja ljudi po naciji i vjeri. Samo želja da se održi NDH i maknu Pavelić i ustaše-a to je Mandićeva politička ideja tijekom 2.svj. rata- nije ništa loše. No- ne govorimo o politici nego o njegovu povjesničarskom djelu koje ostaje nezaobilazno za tumačenje starije bosanske povijesti- uza sve naivnosti i promašaje. Mandić je, kad smo već kod toga, baš na "srpski način", tj. u stilu razmišljanja "tko je sve koliko puta spomenuo XY ime", naveo hrpu izvora koji spominju hrvatsko ime (napose u "Etničkoj povijesti BiH" i u "Crvenoj Hrvatskoj", te "Bogumilskoj crkvi bosanskih krstjana").
Tuk na utuk.

Zato i kažem, zamisli da je sada hipotetički Dominik Mandić objavio knjigu u kojoj se citiraju svi izvori rimokatoličke crkve za prostor Bosne i Hercegovine (i još da mu je to glavni rad, praktično ništa ovo drugo kontroverzno). I onda neki Urban Srbopatos se pojavi i popljuva ga kako je propagandist. I još Marko Jačov u svojim djelima nikada nije pričao gluposti kao što su Kostić i Mandić (Hrvati ukrali sve što imaju od Srba, 90% jugoslavena Srbi, Srbi su tri sela u Raškoj oblasti, ostalo sve posrbljeni Hrvati, itd...)

Ono što meni tu izgleda je ipak da se nekome ne sviđaju sami izvori, i da bi htio da su ostali tajni.

Jačov je samo dijelokm arhivar; njegova ga bibliografija prikazuje kao kompletnog (tendencioznog) povjesničara.

P.S. Npr. iz hrvatske historiografije (ne mislim na glavnu, već na "ekstremne" pojedince što se bavi takvim "pograničnim" pitanjima) vlada veliko uvjerenje o povjesnom hrvatstvu Boke kotorske, rjeđe i cijele Crne Gore (Gornje Dalmacije). Jedan povjesničar (objavio je neku nacionalnu knjigu o Bokeljskim Hrvatima nedavno, zaboravio sam mu ime) je rekao nešto što sam vrlo često čuo od ljudi kao on - savjetovanje da se ode u Kotor u arhive i pogleda kako tu nema nigdje nikakvih Crnogoraca ili Srba, već samo i svugdje Hrvati, i kako ih, tobože, ima bezbroj spomena. Takođe se spominje i uopšteno rimokatolička crkva i njeni historijski izvori. Ali što se onda dogodi? Onda se vidi da u stotine i stotine, možda čak i 'iljade izvještaja, zapisa i ko zna čega više od Venecije ili Rimske kurije do XIX vijeka, nema nigdje, ama baš nigdje, niti jednog jedinog spomena Hrvata, Hrvatske ili ičeg hrvatskog za te prostore - dok s druge strane, upravo ovih drugih (srpskih) ima nebrojeno mnogo. Ali ta teza i preporuka otiđite u arhive se i dalje ponegdje uporno provlači, a kada arhivi budu otvoreni, Urvan Hroboatos se ljuti! Mislim ne znam, ali što da kognitivno zaključim?

Koji je to "nijedan" spomen ? Zna se od Bizantskih izvora do samih Kotorana (poznata poslanica Mara Dragovića Bartolu Kašiću), da potvrda za hrvatsko ime ima koliko hočeš. Besmisleno je tvrditi jedino da je to dominantno moderno etničko ime, što je naravno laž.

Sprotivio se kada su ga svojatali za Italijana, još za svoga života.

Isticao je svoje Slovinstvo, i kako je prvo Dubrovčanin, potom građanin svijeta - jer je Bošković bio kozmopolita, kao što je cijeli svoj život isticao.

To je neistina, i to vrlo jasno razobličiva:
http://www.croatianhistory.net/etf/et111.html#rudder

No, da s estavi točka na i, jer mi se čini da se ovakav pseudoznanstveni menatlni stil ponavlja ad infinitum.

1. ime hrvatsko se protezalo najčešće u područjima hrvatske države, i pokrivalo je kako državnu tradiciju, tako i etnos, a često je i dolazilo do zbunjujućih preklapanja i nevažećih atribucija. Doseg je toga imena i na njemu stavrajućih pojedinaca išao negdje do područja Bosanske Posavine, pa niz neretvu i uključiv Dubrovnik. Južnije (Boka, Crna Gora) ga se moglo naći, ali vrlo rijetko.

2. Bosansko je ime krenulo iz jezgre oko Vrhbosne, i širilo se na istok i zapad. Može s epo kulturalnim, konfesiponalnim, jezičnim, ...značajkama tražiti bliskost ili identičnost Hrvatima i srbima (sadašnjima), no to je jalov posao. Stari su Bosanci imali zasebnu etnogenezu i u okvirima srednjovjekovnoga društva nisu se smatrali ni Hrvatima ni Srbima, a moderni je rast nacionalne svijesti krenuo tek sa slomom feudalizma i u okviru turskoga imperija.

3. Srbi su u povijesti ozbiljnije nastupili oko 2 stoljeća nakon Hrvata, što im je dalo prednost jer su kao relativno homogen entitet uobličeni u kasnom srednjem vijeku, u 14, st., što je već na pragu modernoga doba. Tirsko je osvojenje bitno utjecal ona sva ova trio naroda, preklapajući ih, miješajući, pomičući itd. tek od okvirno 1500. počinje modernija etnogeneza tih naroda, koja biva dovršena, uz mnoga lutanja, u 19. st. Ona nije nastala ni iz čega, no dobra stara srpska navada- grčevito traženje citata iz nekih arhiva (čemu su nerijetko pokleknuli i Hrvati, posebno kad im je odgovaralo, kao u slučaju Evlije Čelebija)- jednostavno je bez neke važnosti za opis i ocjenu povijesnih procesa. Neki je od slijedova nosio ime "Spomeni srpskog imena u Dubrovniku" (ili sl.). Zgodno. No, it toga ne slijedi ništa bitno. Kao što je povjesničar književnosti Miodrag Popović davno rekao, u Dubrovniku ima i srpskog (utjecaja), no on nije srpski i nije dio srpske kulture ni nacije. Nije ne sada, nego nije bio nikada. I tu stvari treba raščistiti. Citati Mandića, Jačova, Marčinka, Draganovića, Ivića, ..zgodni jesu, no to za ozbiljnu povijest samo po sebi ne znači ništa.

Zna se koja su klasična i u svijetu prihvaćena djela o pojedinim temama. Kroz sito vremena došlo je do toga da se usuglase kriteriji i postavi nekakav kanon, s obrisima nedorečenosti i sumnji, relevantnih djela o pojedinim temama i područjima. Mitovi se ruše, realističan se prikaz gradi, i postoji uglavnom prihvaćen korpus znanja i djela.
I tu je arhivarenje samo dio mozaika, a arhivari vrijedni utoliko koliko su prenijeli vjerno i izdali tekstove iz arhiva. I ništa više. Interpretacije arhivara, kao i ignoriranje drugih izrijekom spomenutih iskaza koji negiraju arhivske dokumente, složenija je priča koja zahtijeva jače povjesničarsko znanje, moralni integritet, te moderan historiografski pristup (Braudel, Le Goff,..) koji u ovima krajevima još nije prevladao.

I previše, bogami.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ne da mi se, stoga ukratko:

*Jačov je ideologizirani povjesničar, kao i Mandić (ili prije kod Srba Aleksa Ivić). Nema ni govora da bi se radilo o pokušajima objektivnosti- koja je ionako teška u toj disciplini- nego o tom da autor sukladno već zacrtanoj tezi panično traži i prosijava dokumente koji idu u korist njegovim tvrdnjama (o nekom golemom pokatoličavanju pravoslavaca, čitaj Srba). On je koristan i dobar kao izvor, i takvog ga, kao sabirača (probranih) arhivskih izvora, koriste i drugi povjesničari. Svjesni njegovih ograničenja i tendencioznosti- dostajat će i mali citat, jer mi se ne da kopati po knjigama gdje ga sahranjuju (npr. Mile Bogović) ili drugi - http://hrcak.srce.hr/file/26362: "..Tako primjerice, Marko Jačov izražava čuđenje te kaže:
"...Osećanje verske pripadnosti nadjačalo je kod njega tradiciju o poreklu.
Saznanje da pripada narodu koji je, prema njemu, ostao u zabludi šizme i jeresi,
vremenom je postalo za njega veliko opterećenje. Pateći zbog toga što svi Srbi ne
ispovedaju rimokatoličku veru, on ih je nazivao najpogrdnijim imenima.
Zapanjujuća je mržnja prema narodu iz koga je i on poticao. Generalni providur
Alvize Močenigo je to pokušao da objasni nadbiskupovom preteranom željom da
se domogne kardinalskog šešira."

Sumarno- Jačov nije nikakav nepristrani, već vrlo selektivni arhivar i tumač/hermeneutik na crti pansrpske ideologije. Mpžda mu je kao predhodnik najbliži Aleksa Ivić, iako nije previše odmakao ni od opskuranta kakav bijaše Nikodim Milaš.

*Dominik je Mandić za Jačova (ili Ivića) kao Mont Everest za Kopaonik. On jest tendenciozan i zastario u brdu stvari, no obilje izvora koje je naveo i skupio, nadmašuje slične nekoliko puta. Glede pak njegova angažmana tijekom 2. svj. rata, bio je protiv ustaša i zločina koje je dojavljivao i protiv kojih je prosvkedovao- no ne i protiv hrvatske države kao takve, zvala se i NDH. Koliko je to realna procjena druga je stvar, no svaki bi normalni Hrvat rekao da je za hrvatsku nacionalnu državu koja obuhvaća sadašnju RH i BH, a da nije za terorističke metode proganjanja ljudi po naciji i vjeri. Samo želja da se održi NDH i maknu Pavelić i ustaše-a to je Mandićeva politička ideja tijekom 2.svj. rata- nije ništa loše. No- ne govorimo o politici nego o njegovu povjesničarskom djelu koje ostaje nezaobilazno za tumačenje starije bosanske povijesti- uza sve naivnosti i promašaje. Mandić je, kad smo već kod toga, baš na "srpski način", tj. u stilu razmišljanja "tko je sve koliko puta spomenuo XY ime", naveo hrpu izvora koji spominju hrvatsko ime (napose u "Etničkoj povijesti BiH" i u "Crvenoj Hrvatskoj", te "Bogumilskoj crkvi bosanskih krstjana").
Tuk na utuk.



Jačov je samo dijelokm arhivar; njegova ga bibliografija prikazuje kao kompletnog (tendencioznog) povjesničara.



Koji je to "nijedan" spomen ? Zna se od Bizantskih izvora do samih Kotorana (poznata poslanica Mara Dragovića Bartolu Kašiću), da potvrda za hrvatsko ime ima koliko hočeš. Besmisleno je tvrditi jedino da je to dominantno moderno etničko ime, što je naravno laž.




To je neistina, i to vrlo jasno razobličiva:
http://www.croatianhistory.net/etf/et111.html#rudder

No, da s estavi točka na i, jer mi se čini da se ovakav pseudoznanstveni menatlni stil ponavlja ad infinitum.

1. ime hrvatsko se protezalo najčešće u područjima hrvatske države, i pokrivalo je kako državnu tradiciju, tako i etnos, a često je i dolazilo do zbunjujućih preklapanja i nevažećih atribucija. Doseg je toga imena i na njemu stavrajućih pojedinaca išao negdje do područja Bosanske Posavine, pa niz neretvu i uključiv Dubrovnik. Južnije (Boka, Crna Gora) ga se moglo naći, ali vrlo rijetko.

2. Bosansko je ime krenulo iz jezgre oko Vrhbosne, i širilo se na istok i zapad. Može s epo kulturalnim, konfesiponalnim, jezičnim, ...značajkama tražiti bliskost ili identičnost Hrvatima i srbima (sadašnjima), no to je jalov posao. Stari su Bosanci imali zasebnu etnogenezu i u okvirima srednjovjekovnoga društva nisu se smatrali ni Hrvatima ni Srbima, a moderni je rast nacionalne svijesti krenuo tek sa slomom feudalizma i u okviru turskoga imperija.

3. Srbi su u povijesti ozbiljnije nastupili oko 2 stoljeća nakon Hrvata, što im je dalo prednost jer su kao relativno homogen entitet uobličeni u kasnom srednjem vijeku, u 14, st., što je već na pragu modernoga doba. Tirsko je osvojenje bitno utjecal ona sva ova trio naroda, preklapajući ih, miješajući, pomičući itd. tek od okvirno 1500. počinje modernija etnogeneza tih naroda, koja biva dovršena, uz mnoga lutanja, u 19. st. Ona nije nastala ni iz čega, no dobra stara srpska navada- grčevito traženje citata iz nekih arhiva (čemu su nerijetko pokleknuli i Hrvati, posebno kad im je odgovaralo, kao u slučaju Evlije Čelebija)- jednostavno je bez neke važnosti za opis i ocjenu povijesnih procesa. Neki je od slijedova nosio ime "Spomeni srpskog imena u Dubrovniku" (ili sl.). Zgodno. No, it toga ne slijedi ništa bitno. Kao što je povjesničar književnosti Miodrag Popović davno rekao, u Dubrovniku ima i srpskog (utjecaja), no on nije srpski i nije dio srpske kulture ni nacije. Nije ne sada, nego nije bio nikada. I tu stvari treba raščistiti. Citati Mandića, Jačova, Marčinka, Draganovića, Ivića, ..zgodni jesu, no to za ozbiljnu povijest samo po sebi ne znači ništa.

Zna se koja su klasična i u svijetu prihvaćena djela o pojedinim temama. Kroz sito vremena došlo je do toga da se usuglase kriteriji i postavi nekakav kanon, s obrisima nedorečenosti i sumnji, relevantnih djela o pojedinim temama i područjima. Mitovi se ruše, realističan se prikaz gradi, i postoji uglavnom prihvaćen korpus znanja i djela.
I tu je arhivarenje samo dio mozaika, a arhivari vrijedni utoliko koliko su prenijeli vjerno i izdali tekstove iz arhiva. I ništa više. Interpretacije arhivara, kao i ignoriranje drugih izrijekom spomenutih iskaza koji negiraju arhivske dokumente, složenija je priča koja zahtijeva jače povjesničarsko znanje, moralni integritet, te moderan historiografski pristup (Braudel, Le Goff,..) koji u ovima krajevima još nije prevladao.

I previše, bogami.

Razumjeti te zašto mrziš toliko Marka Jačova - ne mogu. Ali ja sam osoba sa razumijevanjem. Volio bih da mi citiraš riječi M. Jačova, iz kojih se vidi da je on škole srpskih mitomana. Takođe, pitam te lijepo, zar ti misliš da je zabranjeno gledati na izvore Rimokatoličke crkve?

Hroboatose, trebaš bolje čitati. Lijepo sam govorio o katoličkim i venecijanskim izvorima (i domaćim zapisima, itd. koji se čuvaju ili u Kotoru ili Rimu ili Veneciji). Možemo i govoriti o bizantskim izvorima, ali niti jedan nema jasan spomen Hrvata na tom kraju - pogotovo odbacimo li one koji se poistovećuju sa Srbima. Imamo što, nejasni "Dukljani i Hrvati", koji se mogu slobodno poistovetiti da Hrvatima Hrvatske, a ne nekim plemenom Hrvata koji je živio pored Dukljana (ili Srba u Duklji), za koji ne postoje potvrde.

Pjesma Mara Dragovića Bartolu Kašiću iz 1617. godine uopšte nije poznata, a to je upravo jedan jedini hrvatski spomen u domaćim izvorima domaćih bokeških (crnogorskih) pisaca. Vidiš, vlastelin Maro Dragović je bio s Bartolom Kašićem i u Rimu je napisao "Pjesni duhovne od pohvala Božjih". Trebali bismo i malo dohvatiti više podataka o plemiću Mari Dragoviću, pozadini i podrijetlu, ali jedno nam je poznato - on je Kašićev čovjek. Inače, evo kako glasi pjesma:

Kada s’ navijestio u pjesnieh svud glas tvoj,
Naši Dalmatini, i vas* rod Harvacki,
Daržat će u cini pjevanja glas rajski;
Od našega mora do mora ledena
Život od govora dika će plemena.

* - napomena: ovdje su moji izvori kontradiktorni, i posjedujem dvije verzije - ovu, i jednu u kojoj piše "vaš" umjesto "vas".

Sada, to je koliko znam jedini put kada se javlja hrvatsko ime, a i treba pažljivo osmotriti i u kom kontekstu se ono javlja.

Što se tiče Ruđera Josipa Boškovića, možeš li razjasniti? U čemu se ne slažeš?

A posljednji pasus se između ostalog može i primijeniti na tebe, tako da...

 

[Urvan Hroboatos]

Zbris...

Vas rod Harvacki znači vas-sav, jer je u čakavštgini, kao i u ruskom, ostao crkvenoslavenski v's, što je uz vokalizaciju dalo vas, u premetanju u štokavštini sav. Ostalo je u poetizmima i "pravoslavizmima"- vaskoliki, vasc(ij)eli,..

Bošković je odgojen u Ilirskom zavodu koji je opečaćen hrvatskim grbovljem (slika iz croatianhistory- http://www.croatianhistory.net/etf/et111.html#rudder , http://www.croatianhistory.net/etf/coat.html ), njim i samo njim, a ne nekim gulašem. Također, jedina moderna etnička odrednica u Boškovića je kad piše o vojnicima koje je vidio kao o "našim Hrvatima"

 

[XXM]

U Dusanovom zakoniku postoji kazna za one koji pokrstavaju pravoslavne u veru Latinsku.Ogromna vecina danasnjih Hrvata su pokatoliceni Srbi.Na kraju krajeva mnoga katolicka prezimena govore o poreklu.

 

[matijakupa]

Ogromna vecina danasnjih Hrvata su pokatoliceni Srbi.

????????

to si pročitao .... gdje???

 

[XXM]

Vatikan i Austrija imali su jak uticaj na Balkan.U tim vremenima vrsena su pokrstavanja.Srpska crkva je bila slaba i pod vlascu Turaka,a narod se seljakao.Razni uticaju su dovodili do Turcenja i pokrstavanja u katolike.Postoji jedna knjiga,{kod roditelja mi je nacicu je} u kojoj su se istoricari pitali zasto su neki Srpski vladari dozvoljavali katolocenje Srba oko Dubrovnika.Katolicka crkva je uvek imala veliki uticaj.Toliko jak da su neki vladari trazili misljenja od pape.Hrvati pricaju istim jezikom.To sto su oni namerno izmisljali reci,to je druga stvar.Pisu,citaju Vukovim stilom.Nov sam ovde.ali potrudicu se da nadjem tu ili slicne knjige.

 

[frenčmen]

Vatikan i Austrija imali su jak uticaj na Balkan.U tim vremenima vrsena su pokrstavanja.Srpska crkva je bila slaba i pod vlascu Turaka,a narod se seljakao.Razni uticaju su dovodili do Turcenja i pokrstavanja u katolike.Postoji jedna knjiga,{kod roditelja mi je nacicu je} u kojoj su se istoricari pitali zasto su neki Srpski vladari dozvoljavali katolocenje Srba oko Dubrovnika.Katolicka crkva je uvek imala veliki uticaj.Toliko jak da su neki vladari trazili misljenja od pape.Hrvati pricaju istim jezikom.To sto su oni namerno izmisljali reci,to je druga stvar.Pisu,citaju Vukovim stilom.Nov sam ovde.ali potrudicu se da nadjem tu ili slicne knjige.

Ovo je TIPIČNA srpska priča, i izgleda da su generacije i generacija zatrovane pamfletima SANU-a.. Neviđeno je koliko često na internetu nalazim na ovakve eksperte s identičnom, ali baš identičnom pričom.

 

[Bogart]

А ти знаш да је САНУ издавала некакве памфлете и да има било какав утицај на јавно мнење...

 

[XXM]

Znaci tebi je to neprihvatljivo i odmah kao tipicna Srpska prica.Mene ne zanima koje si ti vere ili nacije.Za mene su svi ljudi isti,a ja sam ti napisao ono sto sam procitao i sto mi je logicno.Glupo je da tek tako odbacujes.Nisu ti istoricari blesavi.Da li si se pitao,ima li tu malo i istine.A sta ako ima.Znam par muslimama koji znaju za svoje Srpsko poreklo.Znaju cak i iz kog grada poticu njihovi preci.Jedno znaj da Balkanima jednu od najtezih istorija.Mnoga prezimena pravoslavnih Srba ista su i kao prezimena Hrvata.Moj drugar u Beogradu je Hrvat.Njegov odgovor je da su Srbi i Hrvati jedan narod.A nije jedini koji tako misli.Nemam nameru da se ubedjujemo,ali malo razmisli po ovom pitanju.Verujem da ima istine.