Pogledajte

Jebbi ga.....opet izgubismo nase u Hercegovini.....a to je ....Mostar, dolina Neretve, jedan deo Popovog Polja a mogli smo (sto da ne ) da izbijemo i u Neum i luku Ploche i da zauzmemo sve do Boke Kotorske i da imamo nase srpsko more. Ja licno zalim sto i zapadna Hercegovina nije srpska, jer je to odvajkada i bila.
 
zamoljavam moderaciju da ovu temu stavi u ljepljive sa namjerom da mnogi koji tje tek kasnije ustati iz kreveta i koje voledu tadica i ostale, imaju moguchnost da nauche malo shta o Srpstvu i sta znachi biti SRBIN

ujedno bi mene oslobodili obaveze da non stop moram komentarisati i na taj nachin temu drzhati na prvoj stranici

Fala vam od srca dje chuli i nechuli

vasha paranormalna
 
ZNAŠ LI, BRATE, NEVESINJE RAVNO?...

Ove je stihove govorio, kao prolog, g. Atanasije
Šola na zabavi koju je priredilo 19. decembra
1902. srpsko pjevačko društvo G u s l e u
Mostaru u korist postradalih Nevesinjaca.


Što se ono tužna suza sjaji
Na ikoni svetitelja Save?
Što kandila trnu na oltaru,
I što anđ'o na dverima cvili?
Što pucaju na guslama strune?
Što se tresu grobovi otaca?
Što se gore jadovanjem ore -
Što nam plaču na izvoru vile,
Kao majka za jedinim sinom,
Kao sestra za bratom rođenim?

Lako ti je pogoditi, druže,
Rane ljute što nam dušu mute.
Znaš li ono leglo sokolova,
Znaš li ona polja od pokolja,
Što 'no su ih krvlju blagodarnom
Natapala prsa od junaka,
Muška prsa slobodna gorštaka?
Znaš li zemlju, gdje 'no za krst časni,
Za krst časni i slobodu dragu
Leže kosti zatočnika hrabrih?
Znaš li tamo ono mjesto slavno,
Znaš li, brate, Nevesinje ravno?
Tamo braća u nevolji cvile:
Mračna čela poniknula nikom,
Sledila se srca u junaka,
Sledile se duše u junaka,
Jer nevolja opasala jaka:
Zla godina i zli janičari,
Kroz koševe prazne vjetar duva,
Glad se ceri, mučenike mjeri,
Okiva ih verigama ljutim,
Sokolima laka lomi krila,
Da nam zemlja ostane bez krilâ;
Sokolove sa gnijezda goni,
Da nam zemlja sokolova nema,
Otadžbina da proplače ljuto,
Da oplače zatočnike drage
Srpske slave i imena srpskog;
Nebo naše da zvijezda nema,
Vjera naša da izvora nema;
Crni vrani da zagrakću crno
Nad grobnicom našega uzdanja...

Braćo! Sestre! Očevi! O, ljudi!
Ako vam je srpsko ime sveto,
Ako vam je domovina draga,
Ako znate šta je suza majke,
O, ne dajte da nam teški grijeh
Dom okalja i pritisne dušu!
O, na dajte da kosti otaca
Prokunu nas iz grobova svojih!
O, ne dajte da uzdahnu na nas
One čiste, one srpske duše,
Oni divi, Obilići živi,
Što su rodu vijekove duge,
Kao sveta luča sa nebesa,
Svijetlili u dubokoj noći,
I stupali, u krvi od rana,
Na susreće vaskrsnoga dana.
Dajte, braćo, pomoći im dajte.
Ne pomoći, samo dug im dajte!
Oni za rod i život su dali -
Krvlju svojom po stotinu puta
Topili su staze i bogaze;
Umirali po stotinu puta,
Ostavljali kuće i ognjišta
I svoj stijeg dižući visoko
Na krvavu stupali Golgotu,
da vaskrsno zasvijetli sunce,
da ogrije sužnje i nevoljne,
Da nestane onih ljutih rana,
Ljutih rana od Kosova dana...

Dajte, braćo, pomoći im dajte!
Ne pomoći, samo dug im dajte!
To vas moli ona tužna suza
Na ikoni svetitelja Save;
To nam zbore grobovi otaca
I krv sveta što je negda pala
Na žrtvenik svijetle slobode;
To nam zbore tamnice duboke,
Gdje su ono u mučenju dugom
Divni borci, jedan do drugoga,
Praštali se s dušama viteškim;
To nam zbori kandilo što gori
Pred ćivotom Vasilije svetog;
To nas moli anđeo što cvili
Na dverima našijeh oltara;
To nas moli krv, bratstvo i vjera,
Suze, muke Otadžbine drage
I sve duše što ih jadi guše...


1903. MOstar ,Aleksa ŠAntić

PAranormalna , ako može bez CH = Č , bolje c= Č , zna se o čemu se radi u neslužbenom kucanju ovo je direktan udar na jezik , propisaćemo POljski , a progovoriti Rumunski .
 
ZNAŠ LI, BRATE, NEVESINJE RAVNO?...

Ove je stihove govorio, kao prolog, g. Atanasije
Šola na zabavi koju je priredilo 19. decembra
1902. srpsko pjevačko društvo G u s l e u
Mostaru u korist postradalih Nevesinjaca.


Što se ono tužna suza sjaji
Na ikoni svetitelja Save?
Što kandila trnu na oltaru,
I što anđ'o na dverima cvili?
Što pucaju na guslama strune?
Što se tresu grobovi otaca?
Što se gore jadovanjem ore -
Što nam plaču na izvoru vile,
Kao majka za jedinim sinom,
Kao sestra za bratom rođenim?

Lako ti je pogoditi, druže,
Rane ljute što nam dušu mute.
Znaš li ono leglo sokolova,
Znaš li ona polja od pokolja,
Što 'no su ih krvlju blagodarnom
Natapala prsa od junaka,
Muška prsa slobodna gorštaka?
Znaš li zemlju, gdje 'no za krst časni,
Za krst časni i slobodu dragu
Leže kosti zatočnika hrabrih?
Znaš li tamo ono mjesto slavno,
Znaš li, brate, Nevesinje ravno?
Tamo braća u nevolji cvile:
Mračna čela poniknula nikom,
Sledila se srca u junaka,
Sledile se duše u junaka,
Jer nevolja opasala jaka:
Zla godina i zli janičari,
Kroz koševe prazne vjetar duva,
Glad se ceri, mučenike mjeri,
Okiva ih verigama ljutim,
Sokolima laka lomi krila,
Da nam zemlja ostane bez krilâ;
Sokolove sa gnijezda goni,
Da nam zemlja sokolova nema,
Otadžbina da proplače ljuto,
Da oplače zatočnike drage
Srpske slave i imena srpskog;
Nebo naše da zvijezda nema,
Vjera naša da izvora nema;
Crni vrani da zagrakću crno
Nad grobnicom našega uzdanja...

Braćo! Sestre! Očevi! O, ljudi!
Ako vam je srpsko ime sveto,
Ako vam je domovina draga,
Ako znate šta je suza majke,
O, ne dajte da nam teški grijeh
Dom okalja i pritisne dušu!
O, na dajte da kosti otaca
Prokunu nas iz grobova svojih!
O, ne dajte da uzdahnu na nas
One čiste, one srpske duše,
Oni divi, Obilići živi,
Što su rodu vijekove duge,
Kao sveta luča sa nebesa,
Svijetlili u dubokoj noći,
I stupali, u krvi od rana,
Na susreće vaskrsnoga dana.
Dajte, braćo, pomoći im dajte.
Ne pomoći, samo dug im dajte!
Oni za rod i život su dali -
Krvlju svojom po stotinu puta
Topili su staze i bogaze;
Umirali po stotinu puta,
Ostavljali kuće i ognjišta
I svoj stijeg dižući visoko
Na krvavu stupali Golgotu,
da vaskrsno zasvijetli sunce,
da ogrije sužnje i nevoljne,
Da nestane onih ljutih rana,
Ljutih rana od Kosova dana...

Dajte, braćo, pomoći im dajte!
Ne pomoći, samo dug im dajte!
To vas moli ona tužna suza
Na ikoni svetitelja Save;
To nam zbore grobovi otaca
I krv sveta što je negda pala
Na žrtvenik svijetle slobode;
To nam zbore tamnice duboke,
Gdje su ono u mučenju dugom
Divni borci, jedan do drugoga,
Praštali se s dušama viteškim;
To nam zbori kandilo što gori
Pred ćivotom Vasilije svetog;
To nas moli anđeo što cvili
Na dverima našijeh oltara;
To nas moli krv, bratstvo i vjera,
Suze, muke Otadžbine drage
I sve duše što ih jadi guše...


1903. MOstar ,Aleksa ŠAntić

PAranormalna , ako može bez CH = Č , bolje c= Č , zna se o čemu se radi u neslužbenom kucanju ovo je direktan udar na jezik , propisaćemo POljski , a progovoriti Rumunski .

dobro

skoncentrisat ču se
 
SEOBA


Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno,
Rasadniče Srpstva, kolijevko lâvâ!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno -
A naša budućnost, gdje je ona? - Spava...

Vjerovasmo u nju kô u sveti ćivot
Vasilija svetog što klonule snaži;
Vjerovasmo u nju kô u vječni život -
Vjerujući u vas, o orlovi naši!

A sada vjera naša umire i gasne
Mutno oko gleda u nebo bez zraka...
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,
Jer ostade zemlja bez svojih junaka...

Braćo, zar vas duša nimalo ne boli?
Zar vam nije žao ovih polja ravnih
Gdje se jedno more naše krvi proli
I gdje leže kosti otaca nam slavnih?

Zar vam nije žao, na ognjištu onom
Gdje vas oganj grijô, što će tuđin biti,
Što će naše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno, a mi suze liti?

Il' ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi,
Ostaviti brata, bez snage, u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?

O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist ko sunce s neba!
Ne idite, braćo, od rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba...

Treba muške snage i viteških ruka,
Treba Obilića i slobodnih lâvâ;
Treba vaše smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo daleko, naša zora spava...


1902.
 

Back
Top