
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
POGLED ZA PONETI
Danas se duže spava. Ja idem u kancelariju a Maca da završava poslove po gradu.....mora se. Otvaram oči pre zvona na mobilnom .....i......lepota mi ispuni oko.....

Uzimam mobilni da fotografišem...ruka nehajno prebačena preko mene skliznu....sebična sam jer uzimam tu lepotu, tu neiscrpnu snagu. Jednostavno ne mogu a da ne vidim i da ne posegnem za snagom u vremenu....vreme više nije tako bitno.....Ustajemo i pogled mi odluta na garderobu u boji koju ne volim što spremno čeka da je obučem.
„Maco, idemo“
„Idemo...u sebi mislim....idem u ovaj dan ali ću poneti pogled“
PS Ne znam ko mi je jutros poklonio ovaj pogleda....svejedno, hvala mu