Je da tekst ima poprilično grešaka i kroz njega "luta" od prošlosti do sadašnjosti, al ima nekih zanimljivih momenata pa sam izvuka neke najzanimljivije dijelove koje prenosim. Napominjem da je iz nekog razloga prijevod u muškom licu, a nije mi se dalo prepravljat
Blažena Ovsena u Dioklecijanovoj palači s bratskim narodom Hrvata
"Ove godine sam prvi put u životu otišao u Hrvatsku kako bih istražio ovu bivšu jugoslavensku zemlju. Svaki drugi Slovak je već bio u Hrvatskoj, ali ja nisam, pa nisam znao što očekivati od ove zemlje. Trebao sam vidjeti posljedice rata tamo? Koliko je ova zemlja razvijena? Koje su njezine prirodne ljepote? A što je s poviješću? Mnogo toga me vezalo za Hrvatsku.
Iz samostalnog proučavanja slavenske povijesti znao sam da osim južnih Hrvata postoje i sjeverni Hrvati, koji su se nazivali Bijeli. Bijela boja označavala je sjever. Ti Bijeli Hrvati trebali su se nalaziti negdje u blizini naših Tatri. Jesu li živjeli iznad Karpata ili izravno u njima, još uvijek ne znam,
ali nakon posjeta Hrvatskoj sigurno znam jedno – s Hrvatima imamo više zajedničkog nego što mislimo.
Upravo sam u Omišu, kao jedan od nekoliko ljudi, pomogao spasiti život Slovaku koji je tamo doživio srčani udar. Budući da dobro znam engleski, odmah sam pozvao hitnu pomoć i prevodio.
Zamislite da je nesretnik u roku od sat vremena odvezen na kardiologiju u Splitu i također operiran, što mu je praktički spasilo život. Ne mogu zamisliti da bi liječnici u Bratislavi, na primjer, djelovali jednako brzo. Prije imam dojam da bi ovdje liječnici mirno prešli preko ljudskog leša koji leži na podu u čekaonici.
U Splitu sam posjetio i Dioklecijanovu palaču. Dioklecijanovu palaču sam isprva zamišljao kao neku veću zgradu koju ću vidjeti za deset minuta, slikati i krenuti dalje.
Koliko sam se samo prevario. Dioklecijanova palača je grad u gradu, stari grad Splita. Ljudi i danas žive u toj palači, tamo imaju apartmane, suše rublje na žicama na balkonima, tu su ulični restorani, kipovi, muzeji, turistički uredi... Car Dioklecijan imao je sa sobom cijeli dvor, sluge, dvorjane, a i oni su morali negdje živjeti.
Priznajem da prije putovanja nisam imao visoko mišljenje o Hrvatskoj. Na temelju običnih predrasuda, uspoređivao sam Hrvate sa siromašnim Rumunjima, Bugarima ili Ukrajincima. Ali kakvo me iznenađenje čekalo… Dragi prijatelji, nije da su Hrvati Ukrajinci u usporedbi s nama, nego mi smo Ukrajinci u usporedbi s njima. Slovačke sam se prilično sramio, jer u Hrvatskoj postoji puno bolja infrastruktura nego ovdje, ceste su besprijekorne, gradovi su čišći, brodovi i autobusi voze na vrijeme, jeftini su i čisti, kao i muzeji, priroda je 10 puta ljepša nego ovdje, ljudi su prijateljski nastrojeni, nevjerojatno opušteni, nisu pod stresom, velikodušni, dobrodušni, voljni, nasmijani, sretni, popustljivi, uslužni i dobroćudni.
Dakle, tako su Hrvati došli na područje današnje Hrvatske. Kaže se da je u roku od 200 godina cijela Dalmacija bila slavenska.
Danas se čak i oni ljudi koji su potomci etničkih Romana osjećaju ponosno kao Hrvati i umrli bi za Hrvatsku.
U etnografskom muzeju vidio sam slične ukrase kao u takozvanim velikomoravskim muzejima u Slovačkoj i Moravskoj.
Neki ukrasi koji su me podsjećali na velikomoravske paradoksalno su se koristili u Hrvatskoj do 19. stoljeća i bili su znatno veći. Gospodarski prosperitet morao je biti veći u Hrvatskoj nego kod nas od davnina. Možda su ukrasi i nakit putovali u Moravsku iz jugoslavenskih zemalja. Slično tome, simboli svastike, solarne svarge i stabla vječnog života pojavili su se na mnogim instrumentima.
..ali i četri zvizde Danice uokolo nje!
U jednoj od tih knjiga pronašao sam slovačke dvostruke križeve, koji su me doslovno fascinirali svojom ljepotom. To su drveća vječnog života, a na kraju krakova negdje se mogu vidjeti cvjetovi. U ovom muzeju bilo je i zanimljivih eksponata. Razni dijelovi mačeva, konjske ostruge, ukrasi, naušnice, pa čak i kameni sarkofazi.
Hrvatski ukrasi opet su nalikovali našim takozvanim "velikomoravskim", ali točnije bismo trebali reći "staroslovačkima". Ulaznica je bila niska, oko tri eura, a kada sam s poštovanjem pitao na blagajni smijem li fotografirati, dobio sam stvarno čudan pogled. Nijedan Hrvat nije razumio zašto pitam o tako očitim stvarima. To se ponavljalo u svim muzejima.
Hrvati nisu navikli na vrstu fašizma koji bjesni ovdje u Slovačkoj. Oni su još uvijek normalni ljudi. Kad sam nakon povratka u Slovačku otišao pogledati staroslovačke tekstove u muzeju u Martinu, naravno, fotografiranje je bilo zabranjeno i imao sam sreće što me zaštitar nije upucao kad sam izvadio fotoaparat.
U Hrvatskoj sam se osjećao kao kod kuće.
Doista, natpisi na trgovinama izgledali su poput slovačkih, napisani latinicom, čak i s mekim suglasnicima. Nema čudnih poljskih kombinacija kao u imenu Grzmisław . Čak je i intonacija potpuno ista kao ovdje. Jedina je razlika u tvrdoći jezika. Hrvati tvrde slično kao Česi, pa čak imaju i više zajedničkih riječi s Česima. Srećom, nemaju ono čudno češko ř . Hrvati kažu jezero baš kao i Česi. Iz toga zaključujem da su Česi morali biti uvelike pod utjecajem hrvatskih plemena. Naš tipično slovački oblik
jazero sa slovom
a čini nas karpatskim Slovacima. Slično tome, ime
Rastislav ima
a (Česi imaju
Rostislav ). To je značajka drevne nacije Slovaka na srednjem Podunavlju. Ovom gramatičkom pojavom preuzimamo nasljedno žezlo vlasti od izvorne nacije Slovaka, koja je vladala Karpatskim bazenom.
Međutim, i na nas je uvelike utjecao hrvatski, a taj utjecaj je još uvijek vidljiv na prvi pogled. Ne razumijemo u potpunosti jezik, ali smo ga u stanju brzo naučiti. Vjerojatno ga razumijemo više nego slovenski, iako su nam Slovenci geografski bliži.
Kad sam se vratio kući u Slovačku, pitao sam se isplati li se zamijeniti Karpatsku kotlinu za Hrvatsku.
Da su Hrvati ostali u Karpatskoj kotlini, mogli smo zajedno stvoriti velesilu. Ovako smo izgubili Karpatsku kotlinu, ali smo dobili današnju Hrvatsku, jednu od najljepših zemalja na svijetu. Kad pomislim da je Hrvatska slavenska, postajem još ponosniji Slaven.
Ne izumire samo Slovačka, već, nažalost, i prekrasna Hrvatska. Iako je Hrvatska lijepa, mladi Hrvati žude otići u nešto bolje. U njihovim godinama to je prirodno. Međutim, jednog će se dana vratiti, jer će shvatiti da nijedna zemlja na svijetu ne može nadmašiti njihov pravi dom – Hrvatsku."
Kako to malo drugačije dijeluje kad o Hrvatskoj i Hrvatima pišu osobe koje nisu politički obojene i nacionalno oštraćene
