Nastavak iz istog članka:
"Najzapadnija hrvatska naselja, tj. Bijela Hrvatska, obuhvaćala su teritorije poljske Šleske (Śląskie), sjeverne Češke i istočne Njemačke oko gradova Leipziga i Dresdena, koji se prema slavenskoj tradiciji zovu Lipsk i Drezno, od riječi "lipa" i "dregva".
Usput, grb i zastava grada Leipziga imaju plavo-žute boje(ma daj). Ovdje su se, s jedne strane, Hrvati stopili u etnogenezu zapadnih Slavena, posebno Lužičkih Srba, a s druge strane su se u velikom broju iselili na Balkan, u modernu Hrvatsku, gdje im je etničko samo ime sačuvano na nacionalnoj razini.
To objašnjava ogroman niz sličnosti između Ukrajinaca, posebno Galičana, i Hrvata na području jezika, toponimije, onomastike, patrijarhalne kulture, etnografije, simbolike i povijesnih rijetkosti. Na primjer, staroruska imena i prezimena koja završavaju na -ič podudaraju se s hrvatskima, novčana jedinica kuna bila je u Staroj Rusiji i danas je u Hrvatskoj, žuto-plava simbolika raširena je i tamo i tamo, posebno u hrvatskoj regiji Dalmaciji itd. Evo, na primjer, nekoliko prezimena iz "Galičko-volinske kronike": Bernatovič, Vidovič, Vitanovič, Domažirič, Dušilovič, Zeremijovič, Ivorovič, Olujovič, Potkovič, Rodovič, Turovič, Kristinič, Ščepanovič itd. Ili imena: Vitomir, Vorotislav, Zbislav, Žaroslav, Zedislav, Mstybog, Pakoslav, Radoslav, Sudislav itd. Oba nalikuju modernim hrvatskim imenima i prezimenima. S tom razlikom što je u Ukrajini val pokrštavanja odnio ovaj poganski sloj, ali u Hrvatskoj nije.
Dvije Hrvatske – Velika i Bijela – podijeljene su zbog širenja ratobornog lehitskog (protopoljskog) plemena Lengyana, koji su zauzeli područje oko Krakowa, na gornjoj Visli, i tako započeli natjecanje s protoukrajinskim etničkim prostorom. Mađari i Slovaci do danas Poljake nazivaju "Lendel", sjećajući se ovog plemena .
Vrijedi istaknuti da je pod utjecajem istraživanja L. Vojtoviča, moderni ruski povjesničar Aleksandar Majorov napisao temeljitu i opsežnu monografiju "Velika Hrvatska: etnogeneza i rana povijest Slavena Karpatske regije" (Sankt Peterburg, 2006., 208 str.), u kojoj je prikupio veliku količinu povijesnih dokaza i interpretacija o hrvatskoj temi u ukrajinskoj povijesti. Ova studija, međunarodno priznata, sveobuhvatno dokazuje ukrajinske korijene Hrvata, objašnjava njihovu etnogenezu i utjecaje na europsku povijest. To je vrlo važno, budući da poljski povjesničari, imajući određene imperijalne vizije, dokazuju da hrvatski super-etnos nije imao ukrajinske korijene, već je bio isključivo poljska etnička formacija."
Hvala gosp. Oleg od srca na ovim zaista predivnim riječima i zbog načina na koji gledate na Hrvate i našu zajedničku prošlost. Ali i što ste bar donekle potvrdili moju teoriju o plavo-žutoj boji zastave koje kako vidimo i vi primjećujete kao i brojne gradove koji su ostavština indašnjih Hrvata. I samo da Vas ispravim jer nije
Leipzig jedini grad pošto recimo i Karl-Marx Stadt ili od 1991. ponovo sa svojim starim imenon
Chemitz također ima plavo žute boje svoje zastave i grba i nalazi se tik do već spomenutih zemalja u današnjoj Njemačkoj gdje su svojevremeno živjeli Hrvati, ali i uz samu granicu s Češkom i Poljskom.