Podjela krajeva u drugom svjetskom ratu na partizanske, ustaške i četničke

Vitez123

Ističe se
Banovan
Poruka
2.523
Svi krajevi su naravno hrvatski bez obzira da li je netko bio u partizanima ili ustašama. Mene zanima kako je dolazilo i koje je vaše mišljenje do podjela između susjednih sela,gradova,regija. Za obalu ne treba previše pričati. Ljudi sa obale htjeli su pripadati Hrvatskoj i otišli su u Partizane. Ostatak hrvatske je zanimljiv. Bilo je kompaktnih ustaških krajeva, isto tako i partizanskih. Mene zanima koji su motivi bili kod tih ljudi da izaberu određenu stranu. Da li se tu radilo o ideološkoj pripadnosti,domoljublju,kud selo tu i ja ili o prisilnim slučajevima kada bi neka vojska naišla i tako skupila ljude sposobne za borbu? Zanimaju me i srpski krajevi u RH. I kod njih je bilo podjela na Četnike i Partizane. Zanimljiv je primjer Dalmatinska Zagora.Sinjska krajina je bila dosta izmješana. Neka sela su bila partizanska, neka ustaška. Imotska krajina je bila ustaška, dok je Vrgorac uglavnom naginjao Partizanima. Kako je dolazilo do takvih izrazitih podjela na tako maloj površini?
 
Стање код далматинских Срба (четници-партизани).
Книнска Крајина је била пуно више четничка. Цетинска Крајина и Буковица помешано (Буковица рекао бих више партизанска). Дрнишка Крајина мсм више четничка, али не тако изразито као Книнска Крајина. У Равним Котарима је било и једних и других, али не бих могао рећи којих је било више.
 
Стање код далматинских Срба (четници-партизани).
Книнска Крајина је била пуно више четничка. Цетинска Крајина и Буковица помешано (Буковица рекао бих више партизанска). Дрнишка Крајина мсм више четничка, али не тако изразито као Книнска Крајина. У Равним Котарима је било и једних и других, али не бих могао рећи којих је било више.
Što kažeš za Hrvate iz tih krajeva gdje su više bili u ustašama ili partizanima ? Ti bi to trebao znati pošto tvrdiš da si od tamo porijeklom.
 
Što kažeš za Hrvate iz tih krajeva gdje su više bili u ustašama ili partizanima ? Ti bi to trebao znati pošto tvrdiš da si od tamo porijeklom.
Jesam, ali nisam se baš bavio udelom ustaša i partizana među Hrvatima lokalno. Znam ono što je generalno poznato da su primorje i otoci bili partizanski, jer je Italija anektirala te delove Dalmaciji i to nije bilo u sastavu NDH. U Zagori je bilo ustaša, posebno u onim delovima Zagore koji nisu pripali Italiji nego NDH. Imotska Krajina je poznata kao izrazito ustaški kraj, vrv. je u Imotskoj Krajini bilo najviše ustaša a najmanje partizana među Hrvatima na čitavom prostoru srednje i severne Dalmacije. Za južnu Dalmaciju ne znam, taj deo mi nije poznat.
 
Jesam, ali nisam se baš bavio udelom ustaša i partizana među Hrvatima lokalno. Znam ono što je generalno poznato da su primorje i otoci bili partizanski, jer je Italija anektirala te delove Dalmaciji i to nije bilo u sastavu NDH. U Zagori je bilo ustaša, posebno u onim delovima Zagore koji nisu pripali Italiji nego NDH. Imotska Krajina je poznata kao izrazito ustaški kraj, vrv. je u Imotskoj Krajini bilo najviše ustaša a najmanje partizana među Hrvatima na čitavom prostoru srednje i severne Dalmacije. Za južnu Dalmaciju ne znam, taj deo mi nije poznat.
A kraj Marka Perkovića Thompsona: Drniš, Promina, Čavoglave, Ružić, Unešić, Siverić što misliš ustaše ili partizani ? Za Sinjsku i Cetinsku krajinu sam čuo da je tamo bilo samo jedno partizansko selo a to su Glavice, ostala mjesta Dicmo, Hrvace, Otok, Vrlika, Trilj većinom ustaše. Za Dubrovnik i Konavle sam čuo da su bili jedini Hrvati na primorju koji su više bili u ustašama nego u partizanima, poznat je pokolj na otoku Daksi 1944. godine kada su ih pobili komunisti uključujući gradonačelnika.
 
У уводном посту аутор, за којег нисам сигуран колико уопште има година (по писању дјелује баш инфантилно) а покушава се бавити озбиљним темама, је изнио подоста нетачних и бесмислених тврдњи, могуће оне јесу део прихваћеног наратива у Хрватској (???), но и даље остају бесмислене.
Елем, на простору ендехазије, а овдје је фокус на простору ендехазије, имамо српски устанак у јуну-јулу 1941.године, реакцију на терор и стравичне злочине режима НДХ над православним Србима. Подјела и деобе међу устаницима на четнике и партизане почет ће касније, крајем 1941.године, а на простору Крајине, ове са десне обале Уне, све до прољећа 1942.године неће бити јасна подјела на четнике и партизане, неки би устанички вође прелазили са једне на другу страну, неки би били и неолико мјесеци "ни тамо ни вамо",и то тражи шири осврт.
Што се тиче Хрвата, апсолутно је нетачно како тврди аутор у уводном посту да су Хрвти становници приобалног појаса отишли у партизане.
И то је ипак лако провјерљиво.
Драган Цветковић је у докторској дисертацији на основу поименичног пописа жртава другог свјетског рата (значи свако име, сваки податак је провјерљив) учинио преглед страдалих у другом свјетском рату, на простору НДХ (табела бр. 239 у дсертацији);
NDH – partizaniukupno1941%1942%1943%1944%1945%
Srbi60.0933.1825,2911.17218,5923.10138,4415.20325,307.43512,37
%67,3589,56//87,37//76,47//57,41//45,92//
Hrvati20.6651660,801.0405,035.22125,268.22939,826.00929,08
%23,164,67//8,13//17,28//31,07//37,11//
Muslimani6.1461041,693756,101.42123,122.19235,662.05433,42
%6,892,93//2,93//4,70//8,28//12,68//
ostali i nep.2.3171014,362008,6346520,0785736,9969429,95
%2,602,84//1,56//1,54//3,24//4,29//
ukupno​
89.2213.5533,9812.78714,3330.20833,8626.48129,6816.19218,15
Ако гледамо простор читаве НДХ у прве двије године,1941.-е и 1942-е Срби који су чинили 32% популације НДХ чине готово 90% погинулих међу партизанима. Хрвати који чине 48% популације НДХ у првој години чине тек 4,67% погинулих партизана а 1942.године тек 8,13% погинулих партизана.
Тако да апсолутно нема говора све до краја 1943.године о било каквом значајнијем приступању Хрвата партизанском покрету, и из Далмације и са било којег другог простора, било их је, али то је баш мањина, и то изразита мањина гледајући учешче у укупној популацији НДХ, ако Хрвати из неких крајева нису масовно приступали усташама, остајали би пасивни све до краја 1943.године..
Значајнији прилив Хрвата, и даље ни близу проценту у популацији али значајнији, у партизане, и из Далмације и из других крајева имамо крајем 1943.године и 1944.године, значи након капитулације Италије и кад је постајао извјестан исход рата.

Исто важи и када гледамо неке крајеве засебно, Срби који би исбјегли клање и погром се јесу одмах прикључили устаницима, касније како већ којем покрету, код Хрвата би се неки активније прикључили усташама, неки би остајали пасивни, а када се ради о приступању партизанима, важно је када су се прикључили, првих година рата или 1944-45.године.
 
Svi krajevi su naravno hrvatski bez obzira da li je netko bio u partizanima ili ustašama. Mene zanima kako je dolazilo i koje je vaše mišljenje do podjela između susjednih sela,gradova,regija. Za obalu ne treba previše pričati. Ljudi sa obale htjeli su pripadati Hrvatskoj i otišli su u Partizane. Ostatak hrvatske je zanimljiv. Bilo je kompaktnih ustaških krajeva, isto tako i partizanskih. Mene zanima koji su motivi bili kod tih ljudi da izaberu određenu stranu. Da li se tu radilo o ideološkoj pripadnosti,domoljublju,kud selo tu i ja ili o prisilnim slučajevima kada bi neka vojska naišla i tako skupila ljude sposobne za borbu? Zanimaju me i srpski krajevi u RH. I kod njih je bilo podjela na Četnike i Partizane. Zanimljiv je primjer Dalmatinska Zagora.Sinjska krajina je bila dosta izmješana. Neka sela su bila partizanska, neka ustaška. Imotska krajina je bila ustaška, dok je Vrgorac uglavnom naginjao Partizanima. Kako je dolazilo do takvih izrazitih podjela na tako maloj površini?
isto kao i srbi.neki su bili četnici a neki partizani. nitko ti ne moze dat točan odgovor na pitanje.
 
Стање код далматинских Срба (четници-партизани).
Книнска Крајина је била пуно више четничка. Цетинска Крајина и Буковица помешано (Буковица рекао бих више партизанска). Дрнишка Крајина мсм више четничка, али не тако изразито као Книнска Крајина. У Равним Котарима је било и једних и других, али не бих могао рећи којих је било више.

O težini ovih sukoba svedoči podatak da je, recimo, Vrlika između 1941. i 1945. menjala "gospodara" više od 20 puta. A organizovani četnički odredi pojavili su se u Cetinskoj krajini avgusta 1941. godine. Četnici su bili iz Bosne i pojavili su se na Vještici gori i u Bravčevom Docu. Koljanci i Cetinjani su sa njima prvi uspostavili kontakte na Dinari iznad sela Uništa. Međutim, treba otvoreno reći da stanovništvu nije bilo jasno ko su partizani, a ko četnici. U samoj Vrlici i pre rata postojalo je četničko udruženje.
 

SJEĆANJA: Dolazak prvih ustaša u Zapadnu Hercegovinu​

LJUBUŠKI - Poslije vijesti o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske u Ljubuški su počele stizati prve ustaše za formiranje vlasti.
Uskoro je osnovana posebna „ustaška vojnica“ i tada je počeo djelovati i GUS (Glavni ustaški stan), osnovan još u Italiji, te UNS (Ustaška nadzorna služba), to jest posebna ustaška obavještajna služba iz provinicije Reggio Calabria u Italiji. Tamo su otišli kao dragovoljci 1936.godine na školovanje vojne akademije gdje ih je poslao Poglavnik dr. Ante Pavelić.

Iz Italije se kao prvi diplomac vratio Vlado Herceg iz Graba kod Ljubuškog. S njim u društvu bili su još Tomo Grgec i supruga mu Katica Šisler. Ustaše su preuzele i žandarmeriju te počeli stvarati još jednu vojsku – domobranstvo. Sve se to u Ljubuškom osjećalo samo po naredbama i uputama, koje su stizale.

Mala jedinica talijanske vojske koja je stigla odmah poslije 10. travnja 1941., smjestila se na nekoliko mjesta – komanda u bivšoj banci u centru gradića, a vojska u kasarni u Gornjem Gradu, zatim u krugu Duhanske stanice i pod šatorima. Talijani se tih prvi dana nisu ni u što miješali. Vlast su prepustili ustašama.
Iz Zagreba je stigao student Stanko Vasilj, rodom iz Međugorja, koji je imenovan za ustaškog logornika. Ujedno su imenovani i „pobočnici“ i to Srećko Nuić – student, Grga Sivrić – seljak, Kasim Gujić – novinar, Nikola Dumanđžić – seljak i Franjo Luburić – seljak. Za pobočnike-tabornike imenovani su – za Zviroviće Grgo Vasilj, Dane Miloš za Humac, Zvonko Rogić – student, Božo Ćurlin za Vitinu, Mijo Vlašić za Drinovce i za Posušje Mato Čuturić, dok u tadašnju Lišticu prve ustaše dolaze pojedinačno 11.travnja 1941. godine.

Odmah su formirane prve straže a bili su u civilnom odjelu, no još uvijek bez ikakvih oznaka. Ta straža imala je zadatak održavati red i razoružavati kraljevsku jugoslovensku vojsku, koja je u ovom dijelu zemlje bila u totalnom rasulu. Straža tako stavlja pod svoju kontrolu ranije državne ustanove u Zapadnoj Hercegovini: Općinu, Poštu, Duhansku stanicu i Žandamerijsku i Filanačku kasarnu.

Na ulicama Lištice su djelovale zaklete ustaše Jure Naletilić “Šarić“, Ivan Zovko, Jozo Slišković“Crni“, Franjo Naletilić “Pravčević“, Ilija Šaravanja, Ivan Šaravanja “Đani“, Vlado Mandić, Jozo Stojčić, Pero Naletilić “Matanović“ i Andrija Rotim.

U povijesnim danima obnove Nezavisne Države Hrvatske svuda je prednjačila hrvatska mladež, a osobito se isticala đačka mladež na Širokom Brijegu. Nove sile za rad došle su ljeti 1940.godine kada su se kući vratili sveučilištarci koji su poznati i u Zagrebu: Ante i Ilija Šaravanja, Miljenko Đžalto, Josip Stojčić, Mato Penavić, Karlo Šušak i Petar Bubalo.

Uz Ivana Zovku važnu zadaću vršio je Jozo Slišković a pridružili su im se gimnazijalci Vlado Mandić, Ljubo Stojčić, Pavao Kljajo, Drago Putica i oni su stvorili nacrt za spriječavanje jugoslavenske mobilizacije.

Tako je dočekan povijesni dan 10.travanj pa su ustaše u noći između 10. i 11. travnja razoružale mjesno oružništvo i zauzeli poštu. Ustašama u pošti je pomogao podnarednik koji je i sam bio ustaša Pero Smoljan, te izvršio pritisak na Katicu Milković iz Mostara (udana u Lišticu), koja je radila u pošti a njezin brat Rudo Hrozniček je inače bio član pokrajinskog komiteta KPJ-u za Bosnu i Hercegovinu…
 

Back
Top