Dosijei na lomači
Saša Stojković, Vranjske novine (29. Novembar 2004.)
Po naredjenju Radeta Markovića, prema Popisniku broj 6, u CRDB-a Vranje uništeno je ukupno 4.249 materijala na 7.973 strane
Revolucionarni Peti oktobar 2000. godine ostaće, pored ostalog, upamćen i po lepom vremenu koje je pratilo demonstrante. Samo, ni tada nije svima bilo podjednako toplo - neki su se, izgleda, i smrzavali, čim su morali da uposle sve moguće grejne kapacitete. Svedoci su još onda pričali da su tih dana u vranjskom MUP-u dimnjaci radili kao parne lokomotive, podižući temperaturu čitave ulice u kojoj je zgrada policije smeštena. Ipak, danas, više od četiri godine kasnije, neke tajne ponovo isplivavaju na površinu, rasvetljavajući razloge rada policijskih dimnjaka tog oktobra. Nekoliko beogradskih redakcija ovih dana došlo je u posed dokumenata Službe državne bezbednosti čiju je autentičnost još niko nije osporio, a koji govore o radu Službe u danima neposredno pre i neposredno posle “velikog preloma”. Iskusni vukovi DB-a znali su bolje od svih drugih šta se sprema, pa su preduzeli sve ne bi li se obezbedili u danima koji dolaze. Tadašnji šef Resora državne bezbednosti, kako se služba zvala u to vreme, Radomir Marković, načelnicima RDB-a po unutrašnjosti naredio je spaljivanje najvećeg dela dokumentacije vezane za prethodne dve godine, kada je rad DB-a prevashodno bio usmeren na “unutrašnjeg neprijatelja”, dakle nezavisne intelektualce, medije i Otpor. Pored ostalih, veliki broj dokumenata iz perioda “ranih radova” Resora državne bezbednosti (RDB) uništen je i u Vranju, a “Vranjske” su zahvaljujući kolegama iz beogradskog nedeljnika “Vreme” došle su u posed dokumenata koji potvrđuju o kakvoj se građi tu radilo i ko su bili ljudi za zametanje tragova najkrupnijih akcija u dugoj istoriji beščašća kojom se srpska policija i dan danas ponosi. Pa, ko je to po Vranju, i zašto, uništavao dokumente koji bi najlakše otkrili pravu prirodu režima koju su Srbi, a sa njima i Vranjanci, odživeli u poslednjoj deceniji 20. veka?
Odsutnost
Praktično, akcija uklanjanja tragova krenula je odmah posle pada Miloševićevog režima, 6. oktobra. 2000. godine. Toga dana je, prema dokumentu RDB-a od 15. marta 2001. godine, nastalom na zahtev tadašnjeg novog rukovodstva, Rade Marković, kasnije prokaženi i uhapšeni šef Službe, svim načelnicima DB-a po unutrašnjosti uputio službenu depešu broj 3210, kojom se, pored ostalog, nalaže i “neophodno izvršavanje selektivnog uvida u dokumentaciju”, a zatim i realizacija “njenog čuvanja, odnosno uništenja nepotrebne, shodno pravilima”. Miloševićev omiljeni policajac bio je eufemističan, ali istovremeno i nedvosmislen, jer je naređenje da se dokumentacija “mora čuvati i odlagati tako da se učini potpuno nedostupnom neovlašćenim licima, u svim slučajevima” bilo jasno čak i amaterima.
Sastanak šefova lokalnih DB-a održan je odmah sutradan, 7. oktobra, a načelnici su po prethodnom uputstvu u Beograd doneli i unapred tražena dokumenta, pretežno osnovne dosijee prethodnih i operativnih obrada zavedenih u 1999. i 2000. godini, i to po liniji “srpskog ekstremizma”, zatim dosijee izdvojenih slučajeva, pa izveštaje o proveri, kartoteke po azbučnom redu, mesečne izveštaje i planove rada... Ali, tom sastanku, “zbog sprečenosti”, nisu prisustvovali načelnici RDB-a iz Vranja i Leskovca, kojima je sastanak zakazan za naredni dan, 8. oktobar. Odmah posle skupa krenulo se u uništavanje dokumenata, što u pećima, što na otvorenim lomačama u Institutu bezbednosti na Banjici.
Nosilac projekta bio je Miloš Teodorović, načelnik Pete uprave RDB-a, one koja se bavi analitikom.
Ali, prema dokumentima dostupnim “Vranjskim”, ali i prema izjavama anonimnih izvora iz same vranjske Državne bezbednosti, u čitavom procesu Vranje je imalo posebno i izdvojeno mesto.
Tadašnji načelnik Centra RDB-a Vranje, pravnik Zoran Stošić se, i prema svedočenjima iz same Službe, ali i prema dokumentima, nije ni 8. oktobra pojavio u Beogradu, za razliku od svog leskovačkog kolege. Naravno, za takvo ponašanje on je morao imati valjan razlog, verovatno pronađen u komešanjima oko tadašnje Kopnene zone bezbednosti, koja je i eksplodirala samo mesec dana kasnije. Ali, Stošić je ipak primio instrukcije o uništavanju dokumenata, i to veoma precizne. Prema kasnijoj izjavi Teodorovića, Stošić je telefonom dobio precizne upute o vrsti i količini materijala koji mora biti uništen.
- Očigledno je, uz analogiju sa dešavanjima u drugim centrima, da je CRDB Vranje, odnosno načelnik Zoran Stošić, u potpunosti realizovao naloge o uništenju dokumentacije, dobijene od Teodorovića, kao i da je pokušao da prikrije svoju ulogu u ovoj aktivnosti - kaže se u dokumentu koji su potpisali operativci RDB - a O. A. S. i Z. S.
Zoran Stošić danas nije hteo da govori o vremenu kada je bio načelnik vranjskog RDB-a, “jer na to i nema pravo, budući da i nije više u toj službi”.
- Moram da naglasim da sam ponosan na sve što sam u RDB - u uradio i pre i posle petog oktobra, a naročito na činjenicu da na ovu službu u Vranju nije pala ni najmanja senka - rekao je Stošić, koji je u DB-u radio od 1977. do 2001. godine, da bi kasnije prešao u javnu bezbednost, bio načelnik OKP-a, a danas se nalazi na mestu načelnika glavne inspekcije vranjskog MUP-a.
Naš sagovornik je naglasio i spremnost da se odazove svakom pozivu nadležnih organa kojima bi razjasnio delovanje Službe u tim vremenima, “ako se za to ikada ukaže potreba”.
Popisnik
Prema instrukcijama načelnika Pete uprave Miloša Teodorovića, svedoče dalje dokumenti, mnogi Centri RDB-a, pa među njima i vranjski, pokušali su da naknadno daju legitimitet sopstvenim nezakonitim radnjama, kroz antidatiranu izradu propisima utvrđenih dokumenata.
- Krajem svake godine u RDB - u se uništava višak dokumenata, neuspelih pokušaja, grešaka... po tačno utvrđenoj proceduri. Prvo se napravi Popisnik dokumenata za uništavanje, onda načelnik Centra donosi odluku o uništavanju dokumenata, i taj posao na kraju radi najmanje tročlana komisija za uništavanje dokumenata - pojašnjava proceduru izvor “Vranjskih” iz BIA.
Pošto u vranjskom slučaju Popisnik postoji, kao i odluka načelnika, sumnja operativaca O. A. K. i Z. S. odnosi se na vreme nastanka Popisnika - oni u svojoj Informaciji iznose sumnju da su dokumenta uništavana u panici, a da je tek kasnije o tome napravlje popisnik.
Bilo kako bilo, Zoran Stošić je u beogradsku centralu dostavio fotokopije materijala koji se odnose na uništavanje dokumentacije u Vranju, i to Popisnik materijala RDB-a koji se predlaže za uništavanje, broj 6 od 8. decembra 2000. godine, svoju odluku broj 84317 o uništavanju dokumentacije po tom Popisniku od 15. decembra, i na kraju službenu belešku broj 2699 od 22. decembra te godine o izvršenom uništavanju dokumentacije.
Oni koji su imali prilike da zavire u Popisnik broj 6 u istrazi, u Informaciji koja je izašla u javnost tvrde da je CRDB-a Vranje uništio ukupno 4.249 materijala na 7.973 strane, a između ostalog, i tri dosijea po SET-u, (Treća uprava, srpski ekstremizam i terorizam, p.a.) deregistrovana 2000. godine; šest dosijea operativnih veza po SET-u, deregistrovanih 2000. godine; tri dosijea PO (prethodna obrada, za koju je dovoljna samo sumnja) sa poznatim imenima sa ukupno 171 materijalom na 137 strana; dva dosijea OO (operativna obrada, širok spektar mera i postupanja) sa poznatim imenima sa 197 materijala na 463 strane; i 1344 depeše, koje su, po Popisniku, pripadale resoru Javne bezbednosti.
No, da bi se uništile 7.973 strane, bilo je neophodno učešće većeg broja ljudi, pa tako istraga predlaže da se “nadalje nastavi i razgovor sa rukovodiocem grupe za analitičko - dokumentarističke poslove CRDB-a Vranje Nebojšom Nedeljkovićem, evidentičarem Branislavom Bogdanović, operativnim tehničarem Draganom Stevanovićem, operativnim radnikom Jovanom Stankovićem i vozačem Dušanom Stojmenovićem”. Ali, u tom trenutku dolazi do talasanja u samoj Službi, pobune JSO-a, pada rukovodstva RDB, izbora novog, i drugim raznim događajima, sve do ubistva premijera Đinđića, koji ovu aferu bacaju u drugi plan, sve do danas.