Pisci i depresija

Poruka
51.037
Writing is one of the top 10 professions in which people are most likely to suffer from depression, with men particularly at risk from the illness, according to US website health.com.
http://www.theguardian.com/books/2010/dec/13/writers-depression-top-10-risk

Postoji stara tvrdnja da su pisci, da bi bili dobri pisci, izuzetno empatični. Saosećajnost ih uvodi u osećanje „svetskog bola“ (weltschmerz), što ih, dalje, neminovno čini melanholicima ili depresivcima. (Termin “svetski bol” nastao je u literaturi romantizma kao reakcija na zlo u svetu: osećaj razočaranja, tuge, beznađa, bespomoćnosti, koji se neretko završavao samoubistvom.) Duboka saosećajnost je, dakle, istovremeno neophodna da bi autor mogao da se stavi u kože likova o kojima piše I tako postane istinitiji, autentičniji, bliži čitaocima, ali je i breme, jer autora stalno vuče ka ivici.

Zar nije sam život pisca, u fazi stvaranja, pun rizičnih faktora za pojavu depresije: neuredno spavanje, nedostatak fizičke aktivnost, samoizolacija, neredovna i često neadekvatna ishrana, stres kada nedostanu reči i inspiracija?
Šta je tu starije – koka ili jaje, depresivnost kao predispozicija, ili depresivnost kao rezultat načina života?

Evo iskustva književnice, obolele od depresije:
Speaking from experience (several bouts of clinical depression), I can guarantee that depression beyond the very mildest level (which makes you just miserable enough to stay home and finish the book rather than go out and have fun) destroys creativity--and that treating depression enhances it.
….
Well, depression doesn't just make you miserable. When you're depressed, you have no energy--and writing books takes hard work, which takes energy.
Dakle, iz ovog iskustva vidimo i da depresija uništava kreativnost. A kreativnost je majka Mara svakog oblika umetnosti.
Da li to znači da neki pisci (s izuzetkom onih kod kojih je depresija potvrđena) koketiraju mitom o depresivnosti kao životnoj vokaciji?
Pa da odemo i šire, i dublje:
šta je “kreativno ludilo”? U psihologiji postoji termin “flou” koji štošta objašnjava, ali bih se zadržala na pitanju neophodnosti nadprosečne empatičnosti kod pisaca. Da li pisac mora biti nesrećan da bi uopšte bio PISAC?

p.s. Sličnu temu nisam ovde pronašla; ako postoji, ne zamerite, nego ovu brišite, zaključavajte, spajajte ... štagod.
 
Istraživanje je samo potvrdilo rezultate prethodnog koje je pokazalo da su bipolarni poremećaji češći kod umetnika i naučnika, uključujući i istraživače, plesače, fotografe i pisce. Većina drugih mentalnih oboljenja poput depresije, anksioznosti, šizofrenije, zloupotrebe psihoaktivnih supstanci takođe se učestalije pojavljuje kod ove grupe ljudi. Oni imaju i 50% veće šanse da izvrše samoubistvo u poređenju sa drugim ljudima.

Depresija, bipolarni poremećaj i poznati pisci

Mnogi poznati pisci su živeli sa nekim psihičkim poremećajem. Iako nije dokazano, mnogi prijatelji i hroničari vremena Charles Dickens-a su verovali da je imao ozbiljne napade kliničke depresije.Paticia Cornwell, najprodavaniji pisac krimi romana je priznala da joj je dijagnostifikovan bipolarni poremećaj. Stephen Fry, Britanski pisac je najverovatnije patio od depresije i bipolarnog poremećaja.

U listi ispod se nalaze mnogi kreativni ljudi koji su živeli sa nekim psihičkim poremećajem:

Graham Greene (Grejem Grin) – bipolarni poremećaj
Franz Kafka (Franc Kafka) – klinička depresija i anksioznost
Sylvia Plath (Silvija Plat)- najverovatnije bipolarni poremećaj
Sidney Sheldon (Sidni Šeldon)- bipolarni poremećaj
Dylan Thomas (Dilan Tomas) – klinička depresija
Leo Tolstoy (Lav Tolstoj) -je rekao da je tokom pisanja svojih dela imao napade depresije i da je često pomišljao na samoubistvo
Tennessee Williams (Tenesi Vilijams) – klinička depresija
Virgina Wolf (Virdžinija Vulf) – klinička depresija
Winston Churchill (Vinston Čerčil) – klinička depresija
Ernest Hemingway (Ernest Hemingvej)- klinička depresija

:eek: Ovo sam izguglala :zbanana:
Pisanje (pričam o amaterskom, jer to poznajem) je u svakom slučaju kreativnost koja bukvalno nosi sa sobom, nevezano da li je osoba koja piše poznata ili ne. Istraživanje je tačno, jer svaka kreativnost zaokuplja. Zato verujem da pisci, posebno kada im je to posao (vezani su rokom, temom, pritiskom, novcem) i posebno, kada pišu o teškim stvarima ( reč teškim je vrlo rastegljiva) imaju svoje psihičke uspone i padove usled nadiranja ili odlaska inspiracije. Naravno, kod poznatih ličnosti ima i manipulacije time u cilju marketinga.
Vrlo rizična profesija....ne preporučujem :lol:
 
pa mislim da moze neko da bude umetnik i ako nije klinicki slucaj, nemojte to da vas plasi ako bas zelite da se bavite time. pogotovo danas ima ih sasvim zdravih da cepaju mada mogu da navedem mozda jedan primer ali to je utisak. nije toliko kul biti raspad, ali mozda nekom pomaze. nije to bitno. uostalom ako je bitno postani. mislim da previse to mistifikujete verovatno da potkrepite tezu kakvi ste nikakvi umetnici i niste rodjeni kao umetnici da bi se samomucili. ko zna mozda opravdano???
 
http://www.theguardian.com/books/2010/dec/13/writers-depression-top-10-risk

Postoji stara tvrdnja da su pisci, da bi bili dobri pisci, izuzetno empatični. Saosećajnost ih uvodi u osećanje „svetskog bola“ (weltschmerz), što ih, dalje, neminovno čini melanholicima ili depresivcima. (Termin “svetski bol” nastao je u literaturi romantizma kao reakcija na zlo u svetu: osećaj razočaranja, tuge, beznađa, bespomoćnosti, koji se neretko završavao samoubistvom.) Duboka saosećajnost je, dakle, istovremeno neophodna da bi autor mogao da se stavi u kože likova o kojima piše I tako postane istinitiji, autentičniji, bliži čitaocima, ali je i breme, jer autora stalno vuče ka ivici.
. [/SIZE]
Osim toga,pisac ne može da izbegne filozofiju apsurda s kojom se sudara pre ili posle,a šta je prilično depresivno...
Besmislenost življenja uz "svetski bol" =razočarenje u civilizaciju ljudi idepresija...Još ukoliko postoji nasledni faktor
-gotov Hemingvej...
Danilo Kiš nije posegao za samopresudom,ali dosta njegovog je na silaznoj putanji,a baš je izrazit primer Prustovskog,senzibilnog
pisanja...Dakle,moguće je i kontrolisati depresiju pisca,naravno-pomoć stručnjaka treba da je česta i primerena...
 
Pisanje (pričam o amaterskom, jer to poznajem) je u svakom slučaju kreativnost koja bukvalno nosi sa sobom, nevezano da li je osoba koja piše poznata ili ne. Istraživanje je tačno, jer svaka kreativnost zaokuplja. Zato verujem da pisci, posebno kada im je to posao (vezani su rokom, temom, pritiskom, novcem) i posebno, kada pišu o teškim stvarima ( reč teškim je vrlo rastegljiva) imaju svoje psihičke uspone i padove usled nadiranja ili odlaska inspiracije. Naravno, kod poznatih ličnosti ima i manipulacije time u cilju marketinga.
Vrlo rizična profesija....ne preporučujem :lol:

ali tako bi zelela mmmmm?

- - - - - - - - - -

pa cuj i cistacica moze da oboli od nekog F, padne u depresiju jer mnogo cisti :eek:

- - - - - - - - - -

Osim toga,pisac ne može da izbegne filozofiju apsurda s kojom se sudara pre ili posle,a šta je prilično depresivno....

a ti znas sta je filozofija apsurda pa kad se s njom sudaris ne padnes u depresiju, prema tome nisi "senzibilan" pa prema tome trash si pisac? je l radis u drzavnoj upravi??
 
mozda su napeti i zato sto nemaju redovnu platu :confused:

nista daj da nadjemo neke ludake ali da su umetnici pa da im se divimo ovako robusni, to su ljubitelji umetnosti

zezam se bre nemam neku tezu a vi je imate
 
Poslednja izmena:
ali tako bi zelela mmmmm?

- - - - - - - - - -

pa cuj i cistacica moze da oboli od nekog F, padne u depresiju jer mnogo cisti :eek:

- - - - - - - - - -



a ti znas sta je filozofija apsurda pa kad se s njom sudaris ne padnes u depresiju, prema tome nisi "senzibilan" pa prema tome trash si pisac? je l radis u drzavnoj upravi??
Misliš "Državni posao"? Ne ne znam ih ni jednog,a i scenaristu u prolazu samo...:hahaha:
I naravno da sam treš skribač -fascinira me ideja treša...:mrgreen:
Msm,nije mi profesija pisanje pa mogu kako hoću ...A inače ne znam kakvo je to "amatersko pisanje",
nemam osećaj da pišem amaterski i nije mi to neko rekao...Msm,ako ti ovde ne kažeš...:hahaha:
Što se tiče filozofije apsurda,naravno,ali seti se i da znam izlaz iz apsurda:besciljnost se rešava tako
da postaviš sebi neki cilj...Naravno,ostvarenje cilja te motiviše itd...:manikir:
 
ali tako bi zelela mmmmm?

- - - - - - - - - -

pa cuj i cistacica moze da oboli od nekog F, padne u depresiju jer mnogo cisti :eek:

- - - - - - - - - -



a ti znas sta je filozofija apsurda pa kad se s njom sudaris ne padnes u depresiju, prema tome nisi "senzibilan" pa prema tome trash si pisac? je l radis u drzavnoj upravi??

mmmmmmmm ne bi želela :lol: upravo zato što sam malkice iskusila rizik amateriskog pisanja na sopstvenoj koži i po sopstvenom nahođenju. Dobra sam samo kad sam slobodna te mogu pravim životom da se branim. Pod pritiskom profesionalizma i sve neizvesnosti koju ta profesija donosi, ne bih mogla da pišem. Zato i postoji amaterizam :worth:

O čistačicama neki drugi put :lol: ...taj F nije lak, ali tek da vidiš F knjigovođa....eeeee to će tek biti u istraživanjima :lol:
 
Poslednja izmena:
Ne stvara se u depresiji ali ona se javlja uvek između stvaralačkih procesa. Neizbežna je, večno preispitivanje o značaju i kvalitetu dela; pritom, ako uzmemo alkohol u obzir, vidimo da većina pisaca alkoholičara je reklo da ne stvara pod uticajem alkohola (jer ne može) ali da im je on neophodan za intervale između stvaranja. Isto je i sa depresijom. To su male smrti, iznova rađanja i umiranja, ko će bolje da shvati to nego čovek koji stvara i ubija :)
 
Uh, kakva tema! :klap:

Dva mi se potpitanja nameću, tj. dva neka ugla sa kojih posmatram pojavu.

S jedne strane, depresija (da uzmemo termin u najširem mogućem značenju, za sad) bi mogla biti proizvod lične de - demonizacije. Na momente mi se čini da, da bi pisao, čovek mora da se ponaša kao da živi u najsavršenijem svetu od svih svetova, tj. u onom u kome ne može da menja ništa do sebe samog. Kad se lati toga posla, otvara ambis iz koga izleću svakojake bestije, ali njegove i ničije druge. Ako je dovoljno uporan i temeljan, neke savlada (ili im nađe poreklo, čime skida odgovornost sa sebe, prebacivši je na mamu, komšiju pedofila, rat, politička stremljena...), a one najgrozomornije, najličnije zapravo - tek otkrije.

Sledi stanje šoka, pa scene porađanja iz Osmog putnika ali na duhovnom planu, tj. pomeranje fokusa sa ponašanjem u skladu sa društveno prihvaćenim normama (ne ide mu se na piknik sa prijateljima, da uživa u leptirima i livadskom cveću)...
 
I demoni i vile izlaze sa pisanjem kao jednim od vidova stvaranja. Ta analiza koju sprovode, istraživanje sebe samog, sveta, drugih, zarad pisanja, zapravo jedno stvara a drugo ubija. Zato su stvaraoci podložni velikim oscilacijama...zna da se rodio i istovremeno umro, ali ne zna da li će se opet roditi.
I da, tačno je.....svaki put se menjaju, a čitaoci tek vide gotov proizvod, koji im se svidi ili ne, i ne sluteći kakve sve borbe on krije.
 
Postoji još jedan (mogući) razlog zašto pisanje i depresija često idu ruku pod ruku. Ovde je uglavnom istaknuta depresija kao posledica stresnog života pisaca. Moguće je i obrnuto, da je depresija uzrok umetničke delatnosti. Kao jedan od simptoma depresije uzima se usamljenost, povlačenje u sebe. Osoba želi nešto da kaže, da izbaci unutrašnju energiju, ali nema kome. Pisanje, olovka i papir, preostaju jedino rešenje za takve ljude. Sa njima nemaju problem nerazumevanja, otpora i ono što najviše plaši ljude u depresiji, osude i odbacivanja
Listi depresivnih možemo dodati i Hemingveja i Londona.
 
http://www.theguardian.com/books/2010/dec/13/writers-depression-top-10-risk

Postoji stara tvrdnja da su pisci, da bi bili dobri pisci, izuzetno empatični. Saosećajnost ih uvodi u osećanje „svetskog bola“ (weltschmerz), što ih, dalje, neminovno čini melanholicima ili depresivcima. (Termin “svetski bol” nastao je u literaturi romantizma kao reakcija na zlo u svetu: osećaj razočaranja, tuge, beznađa, bespomoćnosti, koji se neretko završavao samoubistvom.) Duboka saosećajnost je, dakle, istovremeno neophodna da bi autor mogao da se stavi u kože likova o kojima piše I tako postane istinitiji, autentičniji, bliži čitaocima, ali je i breme, jer autora stalno vuče ka ivici.

Zar nije sam život pisca, u fazi stvaranja, pun rizičnih faktora za pojavu depresije: neuredno spavanje, nedostatak fizičke aktivnost, samoizolacija, neredovna i često neadekvatna ishrana, stres kada nedostanu reči i inspiracija?
Šta je tu starije – koka ili jaje, depresivnost kao predispozicija, ili depresivnost kao rezultat načina života?

Evo iskustva književnice, obolele od depresije:

Dakle, iz ovog iskustva vidimo i da depresija uništava kreativnost. A kreativnost je majka Mara svakog oblika umetnosti.
Da li to znači da neki pisci (s izuzetkom onih kod kojih je depresija potvrđena) koketiraju mitom o depresivnosti kao životnoj vokaciji?
Pa da odemo i šire, i dublje:
šta je “kreativno ludilo”? U psihologiji postoji termin “flou” koji štošta objašnjava, ali bih se zadržala na pitanju neophodnosti nadprosečne empatičnosti kod pisaca. Da li pisac mora biti nesrećan da bi uopšte bio PISAC?

p.s. Sličnu temu nisam ovde pronašla; ako postoji, ne zamerite, nego ovu brišite, zaključavajte, spajajte ... štagod.

flou sve objasnjava...ko razume
 

Back
Top