- Poruka
- 388.560
– Kad me baš toliko moliš, eto, hajdemo, pa šta nam bog dadne! – poče Stevica, sin popa Jove, žilavo i okretno momče. – Ne znaš ti još kakav je to čovjek, da bog milostivi sačuva! Nikog ne voli, nikog ne trpi, nikom ne vjeruje. Mrzi na sav svijet, a na rodbinu, čini mi se, najviše. Otjerao je sina od sebe, a popadiju je toliko tukao i mučio dok neke godine od teških uboja ne umrije kod kćeri u Božićima.
Svaku ženu zove Đurđijom. Pakosno se i zajedljivo sladi tim imenom, u kom se nešto podrugljivo, nisko, nečasno krije. „Dijete, dijete, čuvaj se seljačkije’ Đurđija, Hristos i’ ubio! Đurđija je Đurđija! Udri Đurđiju, križ joj Šokački!“ prodere se i silno zadrma kosmatom, podbulom glavom, kad mu se parohijanin potuži na ženu.
Od davnina se ne može s našom kućom. Zbog nurije gonio se mnogo godina s mojim djedom, i silno ga je, kažu, mrzio, pa i oca mrzi kao Turčina, više nego Turčina! Od velike mržnje i pakosti nikad neće proći drumom pokraj naše kuće, kad se vraća iz parohije, iako mu je mnogo bliže, već okoliši po po sata i ide stranputicom. „Zar ja da idem putom kud prolazi prokleti, kuljavi, pakleni DŽibo!“ DŽibo, DŽibovina, tako zove oca, a djeda zove DŽibukardom.
U parohiji niti će gdje noćiti niti šta okusiti. Ni vode neće da se napije iz tuđe ruke. „Ne vjeruj rišćaninu! Prevariće, slagaće, oblagaće, ukrašće, nebo ga ubilo!“ Dok svrši vjenčanje, krštenje, opijelo ili što drugo, odma na konja, pa kući. Kod sebe ne da nikome prenoćiti. Sam vladika da dođe, pa ništa!
Kažu stari ljudi da je za turskog suda samo jedanput bio u gradu, a otkad je Švaba ušao, ne sjećaju se da su ga ikad vidjeli. Mnogo su ga Turci mučili i jednom su ga htjeli kod Šibića čardaka na kolac nabiti. Drugi su mu put prijetili da će ga na ražanj nataći i uz vatru kao vola pripeći, a treći su ga put svukli gola i držali dva dana u teškim, gvozdenim bukarijama pod vrelim suncem uz razbuktalu vatru. I danas se na to tuži i veli: „Stari, krepali DŽibukarda, Đurđije i rišćani krivi su tome, nebo se nad njima prolomilo!“
Ne drži sluge. Sve sam radi. Kuva, pere, namiruje konja, timari ga i čisti. Konj mu je kao ala! Kad ga uzjaše, zavrišti i zakopa nogama. Razmitio ga je, i voli ga više nego išta drugo na svijetu. Još ima jednog psa. To mu je, kako kažu težaci, sva sermija i rodbina. Eno mu se već vidi kuća kroz voćnjak! – viknu Stevica, i glas mu kao malo zadrhta.
Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća iako je ljeto. Stevica se zadihao i umorio od pričanja, pa tromo stupa preda mnom uskim, utabanim putićem, koji se kao isprebijana zmijurina vijuga ispred nas kroz zasijane njive. Teško, gusto, ovlaženo žito mračasto se prelijeva i povija. Zrela, jedra zrnca sa uzdrmanih klasova krune se i prosipaju po obući. Preplašena prepelica negdje se u razoru zaleprša, digne na krila, pa se opet skrije u bledunjavožutom žitu, iz koga bije vlažna, prijatna svježina.
– Bogami, brate, mene lijepo strah! – trže se Stevica kad se u blizini pred nama, na jednom brežuljku, ukaza vrlo visoka, drvena kuća, pod kojom su se vidjela vrata od podruma s teškom, čeličnom bravom.
– Što?
– Ne znaš ti, kažem ti, još kakav je to stvor! Možemo i nastradati. Istina, on mene ne mrzi kao oca, ali…
Što se više približujemo Stevica sve nemirniji, sve se više mijenja u licu i plašljivo obazire.
Uđosmo u avliju. Nigdje života. Mrtva, duboka tišina. Sve pusto, sumorno, teško. Samo negdje u pčelinjaku bruje potmulo i ujednačeno pčele, i tek katkad po jedna, po dvije prozuje pokraj nas, pa ih nestane iza drvenih, ukočenih staja, koje nas kao hladno, prezrivo, začuđeno pogledaju.
– Da li je kod kuće? – prošaptah.
– Ja mislim, da jest – odgovori Stevica jedva čujnim, uzdrhtalim glasom i poče me gurati rukom, kroz koju je strujilo tihano drhtanje. – Hajde ti naprijed!
Približih se lagano na prstima i izvirih iza gornje strehe. Kod kuće je! Podnimio se na obe ruke i odbočio na gole, suvonjave laktove, pa ukočeno, blesasto zuri u nešto pred sobom. Na koštatom, podbulom licu i u mutnim, prestravljenim očima ogledalo se nešto nemirno, rastrgano, nešto teško, sumorno. Sijeda keserasta bradica u neredu, a kosa s ponekim crnkastim pramenom, zamršena, masna, razastrla se po širokim, ugnutim plećima.
Trže se kao iza sna, kao iza dubokog, teškog sna, dohvati kutiju, smota cigaru, pripali je i poče pušiti. Otpuši nekoliko dimova, pa povrže cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je još jedno desetak ležalo, samo malo otpušenih. Onda teško uzdahnu, opet se podnimi i nešto se duboko, duboko zamisli. Najedanput ustade i poče nemirno gore i dolje hodati po divanani. Nešto je u sebi šaptao, teško, umorno prevrtao očima i mlatao rukama, kao da se s nekim prepire.
– E, jadni i čemerni proto! – viknu promuklo. Pokradoše te, oteše ti sve… Onome si psu juče krstio dijete… Jesi li de?! Danas ti reče pare donijeti, pa, eto, vidiš! Ama ne vjeruj rišćaninu, sunce ga nebesko sagorilo!
Od silne mržnje, pakosti, zlobe, sav se tresao i drhtao. Umiri se i sjede. Smota novu cigaru, otpuši je malo, pa je polagano spusti među one ostale, te se opet odboči na ruke i zamisli.
Izađoh iza strehe, a za mnom Stevica.
– Pomozi bog, oče proto! On se preplašeno trže i unezvijereno me pogleda, silno, strahovito me pogleda:
– A ko si ti?! Oklen si? Šta sam ti kriv?!
– Pomozi bog, oče proto!
– Ama, kakva si ti vjera?! Šta ćeš ti od mene? … A kud si ti pošo, DŽibiću?! – pisnu, kao da ga nešto ujede za srce kad ugleda Stevicu iza mojih leđa. Je li te to poslo kuljavi DŽibo da se malo, znaš, navrneš kod prote: da vidiš je li krepo? Ako nije krepo, biva, da ga upitaš kad će, a? DŽibovino, DŽibovino, šjeme ti se umelo!… Ama, šta će te vi, ljudi, od mene?!
Glas mu je zlobno, pakosno grmio, a kroz rapavo, promuklo grlo, probijala je drhtava uznemirenost.
– Pa onako smo se, oče proto, malo navrnuli…
– Ama, kako ste vi ušli da vas pas ne opazi i ne zalaje?… Nećeš više ni zalajati, DŽibovina ti se mesa na Božić najela! – zagrmi, sunu u sobu, izleti s puškom i, u trku, posrćući, izgubi se iza kuće.
Stevica poblijedio, pa drhće kao prut. Oči mu se ukočile od straha.
Puška grmnu, pas skiknu!
– Tako! Kad protu ne znaš čuvati, koji s tobom zalogaj bratski dijeli, a ti sad nosi pozdrav u pako starom DŽibukardi! O–o! Ama kako su mogli ući?! – čudi se i, uzbuđen, uznemiren, potresen do dna duše, hoda po avliji, noseći u ruci zadimljenu pušku. – Neko mi i zvono skino s avlijskije’ vrata! – vrisnu, uputi se, drhćući, vratima i stade snažno tegliti za debeo konopac, koji mi nismo ni opazili kad smo ušli. Konopac je bio vezan za kućni komjen.
Zalupaše povelika, krupna, jasna zvona sa sviju prozora, vrata, i sa čađavog kućnog komjena. Sva su zvona vješto bila povezana jedno za drugo. On stao, pa ljutito vuče za konopac, a zvona ciče, ječe i potmulo se razliježu.
Ostavi avlijska vrata i stade otvarati staje, mumlajući nešto kroz zube. Kad god koju staju otvori, a zvono iznad vrata cikne. Kad sve obiđe, umiri se malo, uđe u podrum i poče se razgovarati s konjem, koji radosno zarza kad se vrata otvoriše.
– Magajce jedan! Kako si mi, kako si mi, magajce jedan! Nijesi ti konj, već onaj vejiti, vejiti magajac! – tepa mu, i čuje se kako ga miluje i lagano udara po sapima. Sad će tebi tvoj proto dati soli, pa dati zobi, pa te onda lijepo napojiti i istimariti. Voli tebe tvoj proto, magajcino jedna stara! A zeljova! – razdera se i stade ljutito, zlobno škripiti zubima. NJega je proto opremio da nosi u pako starom DŽibukardi selam ama maksuz selam, što balije kažu! Kad napoji i namiri konja, uđe u sobu, ostavi pušku i iziđe na divananu.
Svaku ženu zove Đurđijom. Pakosno se i zajedljivo sladi tim imenom, u kom se nešto podrugljivo, nisko, nečasno krije. „Dijete, dijete, čuvaj se seljačkije’ Đurđija, Hristos i’ ubio! Đurđija je Đurđija! Udri Đurđiju, križ joj Šokački!“ prodere se i silno zadrma kosmatom, podbulom glavom, kad mu se parohijanin potuži na ženu.
Od davnina se ne može s našom kućom. Zbog nurije gonio se mnogo godina s mojim djedom, i silno ga je, kažu, mrzio, pa i oca mrzi kao Turčina, više nego Turčina! Od velike mržnje i pakosti nikad neće proći drumom pokraj naše kuće, kad se vraća iz parohije, iako mu je mnogo bliže, već okoliši po po sata i ide stranputicom. „Zar ja da idem putom kud prolazi prokleti, kuljavi, pakleni DŽibo!“ DŽibo, DŽibovina, tako zove oca, a djeda zove DŽibukardom.
U parohiji niti će gdje noćiti niti šta okusiti. Ni vode neće da se napije iz tuđe ruke. „Ne vjeruj rišćaninu! Prevariće, slagaće, oblagaće, ukrašće, nebo ga ubilo!“ Dok svrši vjenčanje, krštenje, opijelo ili što drugo, odma na konja, pa kući. Kod sebe ne da nikome prenoćiti. Sam vladika da dođe, pa ništa!
Kažu stari ljudi da je za turskog suda samo jedanput bio u gradu, a otkad je Švaba ušao, ne sjećaju se da su ga ikad vidjeli. Mnogo su ga Turci mučili i jednom su ga htjeli kod Šibića čardaka na kolac nabiti. Drugi su mu put prijetili da će ga na ražanj nataći i uz vatru kao vola pripeći, a treći su ga put svukli gola i držali dva dana u teškim, gvozdenim bukarijama pod vrelim suncem uz razbuktalu vatru. I danas se na to tuži i veli: „Stari, krepali DŽibukarda, Đurđije i rišćani krivi su tome, nebo se nad njima prolomilo!“
Ne drži sluge. Sve sam radi. Kuva, pere, namiruje konja, timari ga i čisti. Konj mu je kao ala! Kad ga uzjaše, zavrišti i zakopa nogama. Razmitio ga je, i voli ga više nego išta drugo na svijetu. Još ima jednog psa. To mu je, kako kažu težaci, sva sermija i rodbina. Eno mu se već vidi kuća kroz voćnjak! – viknu Stevica, i glas mu kao malo zadrhta.
Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća iako je ljeto. Stevica se zadihao i umorio od pričanja, pa tromo stupa preda mnom uskim, utabanim putićem, koji se kao isprebijana zmijurina vijuga ispred nas kroz zasijane njive. Teško, gusto, ovlaženo žito mračasto se prelijeva i povija. Zrela, jedra zrnca sa uzdrmanih klasova krune se i prosipaju po obući. Preplašena prepelica negdje se u razoru zaleprša, digne na krila, pa se opet skrije u bledunjavožutom žitu, iz koga bije vlažna, prijatna svježina.
– Bogami, brate, mene lijepo strah! – trže se Stevica kad se u blizini pred nama, na jednom brežuljku, ukaza vrlo visoka, drvena kuća, pod kojom su se vidjela vrata od podruma s teškom, čeličnom bravom.
– Što?
– Ne znaš ti, kažem ti, još kakav je to stvor! Možemo i nastradati. Istina, on mene ne mrzi kao oca, ali…
Što se više približujemo Stevica sve nemirniji, sve se više mijenja u licu i plašljivo obazire.
Uđosmo u avliju. Nigdje života. Mrtva, duboka tišina. Sve pusto, sumorno, teško. Samo negdje u pčelinjaku bruje potmulo i ujednačeno pčele, i tek katkad po jedna, po dvije prozuje pokraj nas, pa ih nestane iza drvenih, ukočenih staja, koje nas kao hladno, prezrivo, začuđeno pogledaju.
– Da li je kod kuće? – prošaptah.
– Ja mislim, da jest – odgovori Stevica jedva čujnim, uzdrhtalim glasom i poče me gurati rukom, kroz koju je strujilo tihano drhtanje. – Hajde ti naprijed!
Približih se lagano na prstima i izvirih iza gornje strehe. Kod kuće je! Podnimio se na obe ruke i odbočio na gole, suvonjave laktove, pa ukočeno, blesasto zuri u nešto pred sobom. Na koštatom, podbulom licu i u mutnim, prestravljenim očima ogledalo se nešto nemirno, rastrgano, nešto teško, sumorno. Sijeda keserasta bradica u neredu, a kosa s ponekim crnkastim pramenom, zamršena, masna, razastrla se po širokim, ugnutim plećima.
Trže se kao iza sna, kao iza dubokog, teškog sna, dohvati kutiju, smota cigaru, pripali je i poče pušiti. Otpuši nekoliko dimova, pa povrže cigaru na brvno kraj sebe, gdje ih je još jedno desetak ležalo, samo malo otpušenih. Onda teško uzdahnu, opet se podnimi i nešto se duboko, duboko zamisli. Najedanput ustade i poče nemirno gore i dolje hodati po divanani. Nešto je u sebi šaptao, teško, umorno prevrtao očima i mlatao rukama, kao da se s nekim prepire.
– E, jadni i čemerni proto! – viknu promuklo. Pokradoše te, oteše ti sve… Onome si psu juče krstio dijete… Jesi li de?! Danas ti reče pare donijeti, pa, eto, vidiš! Ama ne vjeruj rišćaninu, sunce ga nebesko sagorilo!
Od silne mržnje, pakosti, zlobe, sav se tresao i drhtao. Umiri se i sjede. Smota novu cigaru, otpuši je malo, pa je polagano spusti među one ostale, te se opet odboči na ruke i zamisli.
Izađoh iza strehe, a za mnom Stevica.
– Pomozi bog, oče proto! On se preplašeno trže i unezvijereno me pogleda, silno, strahovito me pogleda:
– A ko si ti?! Oklen si? Šta sam ti kriv?!
– Pomozi bog, oče proto!
– Ama, kakva si ti vjera?! Šta ćeš ti od mene? … A kud si ti pošo, DŽibiću?! – pisnu, kao da ga nešto ujede za srce kad ugleda Stevicu iza mojih leđa. Je li te to poslo kuljavi DŽibo da se malo, znaš, navrneš kod prote: da vidiš je li krepo? Ako nije krepo, biva, da ga upitaš kad će, a? DŽibovino, DŽibovino, šjeme ti se umelo!… Ama, šta će te vi, ljudi, od mene?!
Glas mu je zlobno, pakosno grmio, a kroz rapavo, promuklo grlo, probijala je drhtava uznemirenost.
– Pa onako smo se, oče proto, malo navrnuli…
– Ama, kako ste vi ušli da vas pas ne opazi i ne zalaje?… Nećeš više ni zalajati, DŽibovina ti se mesa na Božić najela! – zagrmi, sunu u sobu, izleti s puškom i, u trku, posrćući, izgubi se iza kuće.
Stevica poblijedio, pa drhće kao prut. Oči mu se ukočile od straha.
Puška grmnu, pas skiknu!
– Tako! Kad protu ne znaš čuvati, koji s tobom zalogaj bratski dijeli, a ti sad nosi pozdrav u pako starom DŽibukardi! O–o! Ama kako su mogli ući?! – čudi se i, uzbuđen, uznemiren, potresen do dna duše, hoda po avliji, noseći u ruci zadimljenu pušku. – Neko mi i zvono skino s avlijskije’ vrata! – vrisnu, uputi se, drhćući, vratima i stade snažno tegliti za debeo konopac, koji mi nismo ni opazili kad smo ušli. Konopac je bio vezan za kućni komjen.
Zalupaše povelika, krupna, jasna zvona sa sviju prozora, vrata, i sa čađavog kućnog komjena. Sva su zvona vješto bila povezana jedno za drugo. On stao, pa ljutito vuče za konopac, a zvona ciče, ječe i potmulo se razliježu.
Ostavi avlijska vrata i stade otvarati staje, mumlajući nešto kroz zube. Kad god koju staju otvori, a zvono iznad vrata cikne. Kad sve obiđe, umiri se malo, uđe u podrum i poče se razgovarati s konjem, koji radosno zarza kad se vrata otvoriše.
– Magajce jedan! Kako si mi, kako si mi, magajce jedan! Nijesi ti konj, već onaj vejiti, vejiti magajac! – tepa mu, i čuje se kako ga miluje i lagano udara po sapima. Sad će tebi tvoj proto dati soli, pa dati zobi, pa te onda lijepo napojiti i istimariti. Voli tebe tvoj proto, magajcino jedna stara! A zeljova! – razdera se i stade ljutito, zlobno škripiti zubima. NJega je proto opremio da nosi u pako starom DŽibukardi selam ama maksuz selam, što balije kažu! Kad napoji i namiri konja, uđe u sobu, ostavi pušku i iziđe na divananu.
