Divno! I ja sam imala tu zutu pjesmaricu i zvala se "Riznica pesama za decu", je li tako. Na zalost, bili smo podstanari u tom periodu moga odrastanja, pa se izgubila. Ali je njeno djelo ostalo cigledno. Znam sve te pjesmice.
I nadam se da ce sve mame i tate moci da uticu na muziku koju slusaju njihova djeca i malo kasnije, kada pokusaju da se otmu kontroli. Pink televizija nije samo smijesna. To pravbi od djevojcica razuzdane i bezobrazne namiguse (kulturno sam se izrazila), jeftine sponzorusice i rasturacice necije ljubavi i veze, a kasnije braka. Djecaci postaju nasilni, iskopleksirani, ne cijeno se zena, cijeno se meso, nisu lijepe oci i osmjeh, nego je dobro dupe i dobre si*e... To nije naivno ni smiejsno!
Grozno je. Kako jedna nacija ima obraza da tako gazi svoj sopstveni podmladak.
Ima zgodnih knjizica pjesama za citanje, a melodiju opet mozete da ubacite. Trazite Nedeljka Popadica, zbirku pjesama "Pobeda". Nije za bebe, ali od neke sedme godine je skroz super. Mozda osme. Ali dijete koje zavoli poeziju mnogo ljepse misli, osjeca i mnogo dublje dozivljava svijet i shvata njegovo sarenilo.
Zaljubila se Natasa.
Nece da nosi stare patike,
pred ogledalom stalno se ceslja
i ima slabu iz matematike...
ili Sapucu da me Marija voli.
Moju sliku u svesci krije...
Postala je vec problem u skoli,
vec dugo nista ucila nije.
Mene jos uvek to ne zanima.
Prolazi jesen igram se s bratom,
slike igraca sakupljam danima,
na Marakanu odlazim s tatom.
Ali, Marija, kazu, tuguje...
Pa ni na zurke vise ne dolazi.
Samo sa jednom Sonjom druguje.
Kraj mene cutke, brzo prolazi.
Mene taj zanos nije opio...
I cak mi sve to pomalo smeta.
Gledam kasete - Bari, Tokio,
bili smo jednom prvaci sveta!
Ali mi javise:"Marija juce
s jednim Jovanom stazom je prosla!"
Zanemeh kao da samar puce!
Kazu da sa njim na zurku je prosla.
Postere opet lepim po stanu.
Da, bilo je divno u Bariju,
bilo je divno i u Japanu...
Ali sad pomalo volim i Mariju.
Mnogo je slatko!