Ja do skora nisam bila svesna do koje mere ne-delovanje može biti opasno u odnosima, i koliko je to podmuklo i planirano.
Sama po sebi, pasivnost nema tako velike posledice za onog ko je vlastitim izborom pasivan, osim što samog sebe sabotira da ostvari ono što želi . Ali pasivnost kao odnos prema drugima - a drugi su svuda oko nas – predstavlja veoma moćno oružje
Prepoznadoh i sebe i druge u ovome, i sad razmisljam koliko sama doprinosim takvim odnosima, kako da zastitim sebe od drugih i druge od sebe...
Moje reakcije na frustraciju su uglavnom agresivne, sto opet nije dobro.
Ponekad koristim i pasivno agresivnu iliti "nije mi nista" metodu s ne bas tako dobro prikrivenom namerom da u suprotnoj strani izazovem osecanje krivice
Mislim da moja mama cesto ima to pasivno-agresivno ponasanje, s naglaskom na agresivno, i da sam to "nasledila" od nje. S tim sto i ona, a bogme i ja, pre ili kasnije puknemo i kazemo sve i sto jeste i sto nije. Mene do besa dovode podmukli, smireni pasivni agresivci, oni koji uvek sebe predstavljaju kao zrtvu, a nikad nisu odgovorni za svoje stanje. I uvek su u pravu.Takve osobe me obicno dovedu do crvenog usijanja, i onda sam ja ta koja izgleda nenormalno, jer urlam i ocigledno ne kontrolisem svoje emocije, a oni zadrzavaju svoju smirenost i potpuno razlozno mi objasne kako je moja reakcija preterana zbog toga, toga, toga i toga. A ja ne umem da se izrazim - iako neprekidno osecam negativan vajb, pritisak, krivicu jer mislim (i postupam) drugacije.