Parada kiča, šunda, sponzoruša i „kontroverzinih" biznismena
06.11.2009.
Miloš Nemanjić
politikolog, Beograd
Svakog dana dobijamo sve više dokaza da je građansko društvo u Srbiji potpuno nestalo i da su veoma male šanse da se ono ponovo oformi u bližoj, ali, nažalost i daljoj budućnosti.
Po završetku Drugog svetskog rata, 1945. godine, u Srbiji (možete čitati i Jugoslaviji) se završio i građanski rat i revolucija. Pobednici (čitaj: komunisti) su se ponašali kao i svaki drugi revolucionari - raskrstili su sa prošlošću na način koji bi u današnjem svetskom poretku bio okarakterisan kao zločin protiv čovečnosti.
Osim što se komunističko vođstvo elegantno poslužilo uslugom nemačke vojske u povlačenju, poslavši cvet beogradske omladine da izgine na Sremskom frontu, pribeglo se i prekim sudovima, a potom i oduzimanju imovine.
Partizanski generali su do kvadrata u najelitnijim beogradskim kvartovima dolazili jednostavnim udarcem čizme u vrata. U Beograd su se slili svi koji su do njega mogli stići, a da su pritom nosili Revoluciju u srcu.
Obično velegrad „usisa" došljake u kulturnom smislu, prilagodi ih sopstvenom konceptu, pa, ako hoćete i oplemeni ih. U slučaju Beograda i Srbije bilo je obrnuto. Došljaci su doneli svoje običaje, pa ste tako imali prilike da viđate ( i još uvek imate prilike da viđate) izuvene cipele ispred ulaznih vrata stanova.
No, građanska klasa nije tada izumrla. Sačuvala se, pritajila se i opstajala, sve do trenutka kada je zasijala ponovo u punom sjaju krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Rok i pop muzika bili su obeležje i zaštitni znak te građanske klase.
Sa pojavom nenarodnog i zločinačkog režima Slobodana Miloševića građanska klasa postala je nepoželjna. Nju su karakterisali antiratni skupovi sa jasnom porukom „Hoću da guzim, neću da puzim".
S druge strane, nenarodni i zločinački režim je tom konceptu suprotstavio paradu kiča i šunda, oličenu u turbo-folk narodnjacima, u kojoj je dominirala ljubavna slika kafanske pevaljke iz neke južne srpske varošice i srpskog ratnog heroja i kontroverznog biznismena (čitaj
vejani krimos).
Uz svesrdnu pomoć Pinka i Palme (to je ona televizija čiji se koncept programa bazirao na pornićima, narodnjacima i proročkim porukama vlasnika Mikija Vujovića), taj model je brzo postao kalup po kome su stasavale nove srpske generacije.
U šta su se te nove generacije pretvorile, svi smo svedoci - navijači, sponzoruše, mladi fašisti u raznim organizacijama tipa Obraz, Nomokanon, Dveri i ostali, agresivni dečaci i devojčice koji snimaju mobilnim telefonom brutalne scene iživljavanja nad onima koji su od njih slabiji i tako dalje i tako dalje.
I tako je malo, pomalo, nestajalo građansko društvo. Ono je ustupilo mesto patriotskom društvu, srpskom nacionalnom kulturnom modelu, srpskom biću i slično. A ta, naša „srpska" tradicija se najbolje ogleda na srpskim proslavama - svadbama recimo. Tu je Srbin najopušteniji i najsrećniji, jer sluša, „njegovu", izvornu muziku. A ta „njegova", izvorna muzika i ta „njegova" svadba razlikuje se od muzike i svadbe u srcu Male Azije, Anadoliji samo po jednoj stvari - u Anadoliji su žene zabrađene, a kod nas na svadbama „laganije" odevene.
U tom i takvom društvu, neki Ognjen Amidžić, koji očigledno pati od sindroma podvojene ličnosti, izmišlja svoj alter ego, stanovitog Oskara, retardiranog nesrećnika, koji se, naravo, bavi pevanjem. I taj Oskar, sa glasom retarda, zajedno sa narodnjakušom Slavicom Ćukteraš, otpeva imbecilnu pesmu o zmiji i žabi, a unesrećeni građanin (i građanka) Srbije se najopuštenije primi na to što se neko usuđuje nazvati pesmom i već sutra, to je hit!
To je samo jedan od hiljadu pokazatelja koliko je dubok sunovrat srpskog društva. Odsustvo bilo kakvih estetskih kriterijuma, ugledanje na mediokritete, neznalice, krimose i sponzoruše, slušanje muzike čije poreklo seže sve do Anadolije, postali su zaštitni znak srpskog društva.
I što je najgore, mi se time još i hvalimo.
Bože, pomozi nam, jer niko drugi nam više ne može pomoći.
Autor ovog teksta je ukratko dao detalje i činjenice zašto polako nestaje građansko društvo.
Stvarno,zašto drugačije teme,vrednosti ne mogu da budu prioritet srpskog društva.
Ko to forsira "zmiju i žabu",bratove,farme,istine,ko kroji muzičku i kulturnu scenu i ostale događaje.
06.11.2009.
Miloš Nemanjić
politikolog, Beograd
Svakog dana dobijamo sve više dokaza da je građansko društvo u Srbiji potpuno nestalo i da su veoma male šanse da se ono ponovo oformi u bližoj, ali, nažalost i daljoj budućnosti.
Po završetku Drugog svetskog rata, 1945. godine, u Srbiji (možete čitati i Jugoslaviji) se završio i građanski rat i revolucija. Pobednici (čitaj: komunisti) su se ponašali kao i svaki drugi revolucionari - raskrstili su sa prošlošću na način koji bi u današnjem svetskom poretku bio okarakterisan kao zločin protiv čovečnosti.
Osim što se komunističko vođstvo elegantno poslužilo uslugom nemačke vojske u povlačenju, poslavši cvet beogradske omladine da izgine na Sremskom frontu, pribeglo se i prekim sudovima, a potom i oduzimanju imovine.
Partizanski generali su do kvadrata u najelitnijim beogradskim kvartovima dolazili jednostavnim udarcem čizme u vrata. U Beograd su se slili svi koji su do njega mogli stići, a da su pritom nosili Revoluciju u srcu.
Obično velegrad „usisa" došljake u kulturnom smislu, prilagodi ih sopstvenom konceptu, pa, ako hoćete i oplemeni ih. U slučaju Beograda i Srbije bilo je obrnuto. Došljaci su doneli svoje običaje, pa ste tako imali prilike da viđate ( i još uvek imate prilike da viđate) izuvene cipele ispred ulaznih vrata stanova.
No, građanska klasa nije tada izumrla. Sačuvala se, pritajila se i opstajala, sve do trenutka kada je zasijala ponovo u punom sjaju krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Rok i pop muzika bili su obeležje i zaštitni znak te građanske klase.
Sa pojavom nenarodnog i zločinačkog režima Slobodana Miloševića građanska klasa postala je nepoželjna. Nju su karakterisali antiratni skupovi sa jasnom porukom „Hoću da guzim, neću da puzim".
S druge strane, nenarodni i zločinački režim je tom konceptu suprotstavio paradu kiča i šunda, oličenu u turbo-folk narodnjacima, u kojoj je dominirala ljubavna slika kafanske pevaljke iz neke južne srpske varošice i srpskog ratnog heroja i kontroverznog biznismena (čitaj

Uz svesrdnu pomoć Pinka i Palme (to je ona televizija čiji se koncept programa bazirao na pornićima, narodnjacima i proročkim porukama vlasnika Mikija Vujovića), taj model je brzo postao kalup po kome su stasavale nove srpske generacije.
U šta su se te nove generacije pretvorile, svi smo svedoci - navijači, sponzoruše, mladi fašisti u raznim organizacijama tipa Obraz, Nomokanon, Dveri i ostali, agresivni dečaci i devojčice koji snimaju mobilnim telefonom brutalne scene iživljavanja nad onima koji su od njih slabiji i tako dalje i tako dalje.
I tako je malo, pomalo, nestajalo građansko društvo. Ono je ustupilo mesto patriotskom društvu, srpskom nacionalnom kulturnom modelu, srpskom biću i slično. A ta, naša „srpska" tradicija se najbolje ogleda na srpskim proslavama - svadbama recimo. Tu je Srbin najopušteniji i najsrećniji, jer sluša, „njegovu", izvornu muziku. A ta „njegova", izvorna muzika i ta „njegova" svadba razlikuje se od muzike i svadbe u srcu Male Azije, Anadoliji samo po jednoj stvari - u Anadoliji su žene zabrađene, a kod nas na svadbama „laganije" odevene.
U tom i takvom društvu, neki Ognjen Amidžić, koji očigledno pati od sindroma podvojene ličnosti, izmišlja svoj alter ego, stanovitog Oskara, retardiranog nesrećnika, koji se, naravo, bavi pevanjem. I taj Oskar, sa glasom retarda, zajedno sa narodnjakušom Slavicom Ćukteraš, otpeva imbecilnu pesmu o zmiji i žabi, a unesrećeni građanin (i građanka) Srbije se najopuštenije primi na to što se neko usuđuje nazvati pesmom i već sutra, to je hit!
To je samo jedan od hiljadu pokazatelja koliko je dubok sunovrat srpskog društva. Odsustvo bilo kakvih estetskih kriterijuma, ugledanje na mediokritete, neznalice, krimose i sponzoruše, slušanje muzike čije poreklo seže sve do Anadolije, postali su zaštitni znak srpskog društva.
I što je najgore, mi se time još i hvalimo.
Bože, pomozi nam, jer niko drugi nam više ne može pomoći.
Autor ovog teksta je ukratko dao detalje i činjenice zašto polako nestaje građansko društvo.
Stvarno,zašto drugačije teme,vrednosti ne mogu da budu prioritet srpskog društva.
Ko to forsira "zmiju i žabu",bratove,farme,istine,ko kroji muzičku i kulturnu scenu i ostale događaje.