Panteon akcionog filma zlatnog doba (1973-1997) - TOP 50

49-50.

Demolition Man (1993)

DemolitionMan 1993.jpg


Drugi Staloneov klasik iz '93 je francusko vino među akcijama, a uz to možda i labudova pesma koncepta akcionog mega-heroja, generalnog zastupnika mačizma, koga će već do polovine decenije zameniti u realnosti utemeljeniji Kijanu Rivs-i (začeti u antologijskom Umri muški) a gde će bombastičnost akcije ''80-ih'' zameniti drama i intrige, a humor - anti humor, u procesu koji će na kraju skrajnuti u depresivnu ''ozbiljnost'' sa kojom sebe žanr danas doživljava.

Uništitelj je film koji kritički isprva nije bio preterano dobro primljen, uprkos velikom uspehu na boks ofis listi i sjajnoj hemiji između Snajpsa i Stalonea. Međutim, njegova popularnost je rasla vremenom a doživljava pravi, čak i kritički, bum tek u 21. veku kada njegov društveni komentar postaje neprijatno i gotovo neverovatno relevantan, pravi andergraund šuk trenutnom politički korektno totalitarnom mejnstrimu.

Film opisuje tehnokratski raj u kome naizgled obitavaju harmonija, mir i razumevanje, gde je zločin, pa i prekršaj - iskorenjen. Korporacije uživaju u monopolu, a svi su, za svaki slučaj, prisluškivani i praćeni, i svaki aspekt života je potpuno regulisan zakonom - od hrane, seksa (koji je ilegalan) i naravno - govora. Ipak, napadno pozitivna atmosfera društva zabrinjava. To je i mesto gde su ljudi u psihickom problemu jer je sve izgubilo smisao pa ih ohrabruju 'bankomati'. Poslušničko stanovništvo mekušaca, stondirano i nezrelo (ne slučajno obučeni u japansku nošnju), ranjivo poput odojčeta, nesposobno je da se nosi sa bilo kakvim izazovom. Za to je potreban čovek iz prošlosti, za njih primitivan. Ispod ovog naizgled savrseno osmišljenog sveta su i ostaci našeg, normalnog, iako faličnog društva u kome se ljubi, psuje i jedu hamburgeri. Ali njihova sklonost ka neposlušnosti i ne prihvatanju suštinski surovih normi kvazi progresivnog sveta čini ih metama 'progresivne diktature' (zvuči poznato?) postavljajući pitanje o glavnom negativcu u filmu...

Uništitelj se zato danas smatra Nostradamusom među akcionim Sci-Fi filmovima, i zbog tehnoloških zajebancija koje je predvideo i zbog društvenih pojava na koje je upozorio.

''Ne možeš ljudima oduzeti pravo da budu šupčine!''

*************************************************************************************************************************
Timecop (1994)

Timecop 1994.jpg


Fanovi Žan Klod van Dama se uglavnom dele na dve grupe, oni kojima je Vremenski policajac njegov omiljeni film i oni kojima nije :D . Najuspešniji Van Damov film epohe zaista je imao dosta toga da ponudi. Film izgleda sjajno, fotografija je fantastična, a Vremenski policajac je verovatno jedan od najboljih van Damovih glumačkih izdanja. Tu je i nešto humora i onih momenata nerazblaženog, ogoljenog loženja na koje nikada nećemo biti imuni. Ni specijalni efekti, iako još u povoju, nisu bili loši pa scene 'cepanja' prostorvremena recimo, korektno izgledaju i dan danas. Ipak, sem fotografije, za mene je posebno interesantan deo filma romansa između van Dama i njegove supruge i mesto te romanse u čitavoj priči (Terminator vajb).

Međutim bilo je onih kojima nešto depresivniji ton ovog, u odnosu na ostale van Damove filmove, nije preterano legao, kao ni prilično bazična koreografija u akcionim scenama, naročito za van Damov film. Ipak, najosnovanije zamerke filmu su upućene ka njegovom tretiranju putovanja kroz vreme. Ovaj komplikovani koncept sa više pristupa, daleko je kompetentnije odrađen u nekim drugim filmovima različitih žanrova, pa ovde deluje kao jeftin izgovor za manipulisanje scenarijom. Ipak, iako ne preterano dobro izvedena, priča o putovanju kroz vreme, zloupotrebi naknadne pameti, menjanju budućnosti, jedinici koja putuje kroz vreme u pokušaju da sve to spreči i borbi čoveka da promeni ličnu tragediju jeste zanimljiva i jeste razlog zbog koga ću, neko će reći, nepravedno zapostavio neke druge naslove iz te ere.

''Pametan klinac, čita mi misli...
- Kakav ti je Engleski, nema ni izbora.''


*************************************************************************************************************************
nastaviće se...
 
51-52.

Desperado (1995)

Desperado 1995.jpg


Na momente suludo riskantan projekat do tada nepoznatog režisera Roberta Rodrigeza, rimejk njegovog niskobudžetnog prvenca El Mariachi (1992) pod nazivom Desperado, pretvorio se u njegov nastavak, a sve pod uticajem Rodrigezovog ortaka i budućeg saradnika Kventina Tarantina (zbog čega mnogi i danas misle da je ovo Tarantinov film). U isto vreme ovaj južnoamerički akcioni 'vestern' klasik je film koji je lansirao Banderasa kao akcionog heroja/latino zavodnika. Zaslušeno, mora se priznati.

Iako je novac za prvenac Rodrigez stekao testirajući lekove 😲 , njegov srazmerno orgoman profit doneo je pristojan mada i dalje ne preteran budžet za eksplozivni nastavak. Kad kažem eksplozivni, ne koristim tu reč olako. Akcija u filmu je izuzetno kreativna u svojoj neobuzdanoj destruktivnosti. Tim je napravio ćorke napunjene vestackom krvlju umesto uobicajenih squib-ova (što je ipak bilo previše realistično pa mnoge scene pokolja nisu prošle cenzore), a scena Antonija i pokroviteljke svega erotskog Selme Hajek koji se udaljavaju od ogromne eksplozije koja guta sve u pozadini...spalila je kosu oboma. ''Molili smo se za živote u tom trenutku'' rekao je jednom prilikom legenda Antonio. Kada smo kod ludih stvari vezanih za ovaj film, neverovatno će zvučati činjenica da je sav pokolj u njemu dočaran uz pomoć dva (2) kaskadera i bezbroj kadrova koje su snimili. Uz nezaboravne akcione scene, u filmu ima sasvim dovoljno latino romanse i muzike čija je popularnost možda nadmašila veliku popularnost samog filma.

Iako film funkcioniše sasvim dobro samostalno on je zvanično ipak deo trilogije o mariači osvetniku, pa je ovom prilikom svakako preporučujem.

''Soy un hombre muy honrado, que me gusta lo mejor
Las mujeres no me faltan, ni el dinero, ni el amor''


*************************************************************************************************************************

Judge Dredd (1995)

Judge Dredd 1995.jpg


Filmovi rađeni po popularnim strip ili junacima iz pop kulture imaju jedan 'urođeni' problem. Fanove. Gomilu junferskih fanatika koja će svakako imati nešto da zameri dizajnu, karakteru, govoru ili čemu god, a koja je izgleda očekivala da će egomanijak Slaj Stalone prihvatiti da svoje multimilionsko lice sakriva iza nekakve kacige čitav film da bi to bilo vernije nekom stripu koga su gutali kao klinci (u najboljem slučaju). Ta grupa večnih stanovnika roditeljskog stana smatra da je Sudija Dred film sa previše Stalonea a premalo Dreda, mada sveznajuće hardkor drk/stripadžije i nisu baš populacija kojoj je namenjen klasičan akcioni film te i ne shvataju da u našoj religiji to uopšte nije problem. I upravo zato je Sudija Dred zaradio više nego duplo novca van SAD negoli u prestonici strip štreberaja.

Sudija Dred je priča o zaveri protiv agresivnog sprovodioca zakona u futurističkoj, nasilnoj post apokaliptičnoj Americi gde su tzv. Sudije i policija i tužilaštvo i egzekutori. Futuristički svet je impresivno detaljno izgrađen, Stalone je sjajan kao autoritarni pandur sa futurističkim pucama i neprobojnim egom. Nikome omiljeni Rob Šnajder je, na žalost, standardan kao komični predah, a oštri Armand Asante vrlo...upečatljiv kao negativac. Iako nisam pristalica 'žena u uniformi' fazona, Dajen Lejn me je demantovala u ovom flimu.

Besramno teatralan i preteran, baš kakav je trebao da bude, plavooki Stalone je savršen Dredd, a ova poruka odbrana nepravedno popljuvanog filma, vlasnika jednog od verovatno najboljih trejlera epohe sa, na žalost, u filmu neiskorišćenom muzikom. Mislim da bi/je daleko manje zanimljivo bilo gledati Dreda koga glumi neko ko nije potpuni egomanijak. Za one sa tako nastranim ukusom, tu je nahvaljeni rimejk/uspavanka iz 2012 sa nekim nebitnim likom u glavnoj ulozi, i tonom super slou moušna, mada ne znam zašto bi takvi uopšte čitali ovo...ovo nije demokratija...

''JA SAM ZAKON!''

*************************************************************************************************************************
nastaviće se...
 
53-54.

MORTAL KOMBAT (1995)

Mortal Kombat 1995.jpg


Kada se 1992 godine pojavila arkadna, hiper nasilna, mračna i neprijatno realistična video igra Mortal Kombat - klinci smo bili opčinjeni, a roditelji sablaznuti. Iako paprikaš raznih azijskih mitologija i vizuelnih rešenja iz naših omiljenih filmova, Mortal Kombat je bio originalan u svojoj prezentaciji, jedinstvenoj atmosferi i plejadi upečatljivih likova. U jeku popularnosti igrice, mladi reditelj Pol Anderson imao je suicidnu ideju da je adaptira u igrani film uprkos spektakularnom debaklu koji je doživela adaptacija Super Marija nešto ranije.

To je bio težak zadatak ako se uzme u obzir vrlo specifičan vizuelni identitet i atmosfera igre. Međutim, Anderson je očigledno razumeo srž MK, pa je njegova kombinacija impresivninh s(v)etova, hongkongške škole koreografski zahtevne, brze akcije sa već legendarnom muzičkom podlogom stvorila je najbolju adaptaciju video igre na velikom ekranu, do danas. Trećerazredni scenario i diskutabilna gluma padaju u senku opipljive atmosfere i fenomenalne koreografije (ubijanje boga u Džoniju Kejdžu ili Liu Kangu gde je nesrećnom glumcu stvarno puklo rebro su neke od najbolje koreografisanih i najuzbudljivijih scena tuče na filmu). Kompjuterski efekti u filmu idu od solidnih do katastrofalnih, ali se priznanje ipak mora odati dizajnerima i kostimografima. Film ove tematike, velter kategorije, ne sme pasti u iskušenje da sebe doživi isuviše ozbiljno, pa je ovde kombinacija humora i istinskog, neobuzdanog loženja (glas spikera iz nigde: ''Reptile''...pre nego što ovaj ustane iz mrtvih i krene da lema uz tehno temu) stvorila je onaj pravi, adekvatan ton.

Kada smo kod tehno muzike, kao proizvod svog vremena, Mortal Kombat je pravi muzički festival - na saundtreku su učestvovali Fear Factory, KMFDM, Type O Negative, Napalm Death, Sister Machine Gun, Psykosonik...gorepomenuta tema za Reptila je stvar od Traci Lords a glavna tema Tehno Syndrome od The Immortals-a, koja je postojala pre filma ali je tada dozivela supernovu, postala je himna tehna '90-ih doživevši preko milion prodatih kopija za nešto više od nedelju dana (poput Bitlsa i Vintni Hjuston). Tako je u jednoj prepoznatljivoj simbiozi kontroverzne, hiper nasilne video igre i tehno muzike 90ih stvoren veoma uspešan film (120+ mil $ i nekoliko nedelja na #1) inspirisan jednom video igrom, koji, iako faličan, rimejkovan nikada neće biti toliko kul.

''WELCOME!''

*************************************************************************************************************************

The Fifth Element (1997)

Fifth Element 1997.jpg


Ekstravagantan, raznobojan, neobuzdano kreativan i beskrajno šarmantan, Peti Element je najbolji evropski Sci-Fi flim ikada, i jedan od najskupjlih evropskih filmova uopšte. Pa i finansijski najuspešnijih.

Čudni, gotovo avangardni film Luka Besona je u isto vreme i dubok i detinjast, i mudar i glupav, ozbiljan i napadno neozbiljan ali uvek neverovatno zabavan. Peti Element je priča o večnoj borbi dobra i zla, o (ne)ljudskosti, ljubavi...ispričana na najbizarniji mogući način, krećući se kroz vekove, ljudske i vanzemaljske galaksije...A opet, u biti, to je samo još jedna akciona avantura devedesetih sa Brus Vilisom u glavnoj ulozi. I to ne preterano maherski napisana a i retko logična. Međutim avantura koja je izvedena na neverovatno dopadljiv način, nepretenciozno i najvažnije - zabavno. A ako govorimo o vizuelnom - čak impresivno. Luk Beson se poigrao sa milion različitih koncepata, uposlio dve najveće legende francuskog stripa, i taj sudar dva kreativna titana je učinilo da Peti Element izgleda potpuno fascinantno - od impresivnog futurističkog Njujorka dočaranog ogromnom minijaturom(!), do lepeze različitih i neverovanto detaljnih stanova, brodova, apartmana, kabina itd.

Ipak, sem dizajnera i rekvizitera, ovaj film je iznela i plejada sjajnih glumaca od Gerija Oldmana, Iana Homa, nezaboravne i nenadmašne Mile Jovović, do standardno 'svog' Brusa Vilisa i traumatično napornog Krisa Takera. Sa nekim od najbojlih ideja i vizuelnih rešenja u svetu naučne fantastike, Peti Element je jedno od poslednjih istinski velikih, legendarnih ostvarenja zlatne ere akcionog (SciFi) filma.

''Ako nastavi istom brzinom, imamo još 1h i 57min.
- Čujemo se za dva sata.''
 

Back
Top