Отето - проклето? Да ли увек или...?

Fiamma

Iskusan
Poruka
6.964
Сви смо чули ову пословицу много пута до сада.
Оно што мене занима је да ли је ово стварно тачно...
Да ли оно што је украдено, што је неко присвојио за себе на непоштен начин доноси малер / несрећу томе ко се окористио на туђој муци?
Ја бих рекла да, али ће неко вероватно рећи да тај малер нема никакве везе са тим што је овај учинио, да би се то свакако десило, да је то само случајност...

Какво је ваше мишљење?
 
Ja bih to tumačila drugačije.

Ne mislim da se misli na stvar koja je ukradena, da biva prokleta kad je neko prisvoji krađom, već da se misli da sam ovaj loš čin donosi nekako prokletstvo, koje će se pojaviti u nekom obliku, u nekom neodređenom trenutku.
Dakle, sve ono loše što činimo, vraća nam se u nekom drugom obliku.

Drugi element tog prokletstva jeste sam osećaj nelagodnosti kad uradiš nešto što znaš da nije dobro. Naravno, ovaj drugi element ne mora da postoji kod svih osoba, već isljučivo onih sa iole savesti.
 
Znam da su u ratu ginuli neki koji prisvoje zlatan lančić ili prsten sa leša.

Ja sam cuo da su u ratu ginuli i neki koji nista nisu prisvojili....


Sala na stranu, sa godinama sam dosao do zakljucka da ipak postoji neka, kako da je nazovem....Vrhunska Pravda....

I da ima istine u onoj staroj frazi: "Kako sejes, onako ces i znjeti!"

Mislim da IMA NESTO...
 
Kao mali, drpisao sam čokoladice u samoposluzi (da bi se , je l' da, qurčio pred ekipom) i sa zadovoljstvom ih jeo. Nekako su ukradene bile slađe od onih koje sam kupovao.

I ništa mi se do današnjeg dana nije desilo, uprkos tome što sam učestvovao sve vreme u vojsci republike srpske, od barikada 92' do Dejtona 95'...

Sad, čokoladice jesu bile društvena imovina, nikako pojedinca koji bi prokleo svaki zalogaj, ali opet ne verujem u to.

Po tome, svi lopovi i džeparoši bi dosada "rakovi i tumori prožderali", skapavali bi u agonijama, umirali i padali kao muve od silnih kletvi... Mislim, i ja sam prokleo i to strašno, lika koji mi je detetu nov bajs ukrao... pomislio sam "dabogda sa njim pod autobusom završio"


Čisto sumnjam da je iko platio svoje nedelo osim pred zakonom.
 
Ima reakcija, ali toliko su suptilne, da se ne mogu konkretno definisati.
Dovoljno je videti da otimači pre ili kasnije izgube mir uma (barem oni koje znam.. i tš - što veći otimači, to veća upetljanost i nervoza...)...

Pa to je ...dijalektika.....

Ceo zivot se nalazi izmedju KRAJNJIH TACAKA: krajnje dobro i krajnje zlo, krajnje sve i krajnje nista, krajna mrznja i krajnja ljubav.....

Ima bezbroj takvih tacaka....

I izmedji njih su nevidljive linije....

Tacka u kojoj se sve te bezbrojne linije ukrstaju - je COVEKOVA SUDBINA !

Ako je ta tacka kojim slucajem blize tacki apsolutnog zla - UTICAJ ZLA JE VECI na coveka....I on ce to kad-tad osetiti...
 
Sve zavisi od individue koja će rešiti tu vrstu problema u skladu sa svojom etikom i moralom.
Po mom mišljenju je problem nastao onog momenta kada je individua proglasila sebe vlasnikom, a to se desilo otprilike kad se uspravio na dve noge, Darvinovski rečeno :lol:
Naravno, takođe zavisi od toga koliko individua ima tešku savest.
Kad se uleti u dubiozu, nađu se razni odgovori na ovo jedno pitanje :)
 
Poslednja izmena:
znam primer, iz nedavnih ratova, covek je dosao kuci bez icega tudjeg, a imao je dosta prilika da dodje u dodir sa velikim kamarama para. kao sto znam i sasvim suprotan primer

ovaj prvi zivi, uglavnom, normalan zivot i podize porodicu. onaj drugi je postao akter raznih beogradskih `kontroverznih` desavanja, a koja garantuju nemiran san

zelim da kazem da je u pitanju licni izbor, koji zavisi i ko si i odakle si i koliko imas domaceg vaspitanja
 
Zakon Uzroka i Posledica postoji sa razlogom. Ne da bismo se osećali prokletim već da bismo naučili živeti krajnje etičnim životom. Tek tada možemo polako otvoriti svoje srce da kroz njega poteče prava ljubav i prava sreća.
Naše je samo ono što smo zaradili svojim radom ili platili svojim novcem. Nebitno je da li smo nešto prisvojili od privatnog lica ili od države. Bitno je to da smo prisvojili nešto što nismo platili vlastitim radom ili novcem.
Ne zaboravimo da najviši stadijum sreće zahteva i najviši stadijum odgovornosti...
 
Oteto prokleto.Mislim da ima necega u tome.Ako se nevrati bas direktnom akteru koji je nacinio neko zlo,vratice se nekom njegovom,sinu,unuku,praunuku.....Mozda je glupost,a mozda i nije ali znam gomilu primera da se vraca u nekom obliku (ovde ne mislim samo na kradju,vec na bilo koje pocinjeno nedelo).Ne bih sad da prepricavam ono sto znam,ali mislim da postoji neka bozanska sila koja vodi racuna da se svi dugovi plate.Zalosno je to sto neki potomci plate grehe svoji predaka,ali valjda tako to mora da bude.
 
Kao mali, drpisao sam čokoladice u samoposluzi (da bi se , je l' da, qurčio pred ekipom) i sa zadovoljstvom ih jeo. Nekako su ukradene bile slađe od onih koje sam kupovao.

I ništa mi se do današnjeg dana nije desilo, uprkos tome što sam učestvovao sve vreme u vojsci republike srpske, od barikada 92' do Dejtona 95'...

Sad, čokoladice jesu bile društvena imovina, nikako pojedinca koji bi prokleo svaki zalogaj, ali opet ne verujem u to.

Po tome, svi lopovi i džeparoši bi dosada "rakovi i tumori prožderali", skapavali bi u agonijama, umirali i padali kao muve od silnih kletvi... Mislim, i ja sam prokleo i to strašno, lika koji mi je detetu nov bajs ukrao... pomislio sam "dabogda sa njim pod autobusom završio"


Čisto sumnjam da je iko platio svoje nedelo osim pred zakonom.

Drugo je dete koje krade čokoladice, a drugo odrastao čovek koji krade krupno i pakosti drugima.
 
Sve se vraća, ne samo kad ukradeš. Jedna moja drugarica je iz sela kod Nove Varoši i ona zna dosta takvih primera.

Bila je neka familija, koja je nekog čoveka optužila za nešto a znali su da nije kriv. I taj čovek ni kriv ni dužan ode u zatvor i prokune ih da do ne-znam-kojeg kolena nemaju sreće. I danas ta familija postoji i u svakoj generaciji imaju nekog malo zaostalog, a kako ona kaže svakom ćlanu njihove porodice u prvincipu fali po neka žica.


Porodica br dva - bili su jako imućni, i imali su neku kolibicu negde u njivi. Jedne večeri vide iz kuće sevtlo u toj kolibi, pokupe se i odu tamo i zateknu neku sirotunju kako se okupila tu oko ognjišta stavili malo krompira da ispeku. Ovi buržuji upadnu i sve im to izgaze i išutiraju, a sirotinju oteraju. Danas je ta porodica osiromašena, niko ni sakim ne govori, i rade kod drugih u nadnici koji njih maltretiraju.

Slina priča je i o nekom dedi veleposedniku, koji nije poštovao svoje radnike, ophodio se ružno prema njima, i danas nejgovim unucima ne ide ništa od ruke, puno rade i bave se poljoprivredom, ali ne mogu gotovo ništa da zarade.
 

Back
Top