Ogledalo

Pogledajte prilog 376844

„Dobar dan profesore!“ „Ohooo“, uzviknu, otežući poslednji samoglasnik, čovek zavaljen u fotelju. „Dobar daaan, doobar dan! Taman na vreme!“ reče ne ustajući. „Na vreme za šta?“ upita devojka zbunjeno i njeno vitko, visoko telo, utegnuto u kombinezon tamnoplave boje stade u mestu, iščekujući odgovor. „Da mi pomogneš Sofija“, značajno odgovori on, pozivajući je prstima i kružnim pokretom zgloba desne ruke da priđe bliže.“ A možda bude korisno i za tebe“, kao uzgred, promrlja sebi u bradu i poče da traži pogledom nešto po sobi.

Bila je to prostrana ali antikvarnim nameštajem pretrpana soba. Stil ranih tridesetih godina dvadeset prvog veka. Iznad jedinog, ali ogromnog prozora od aluplasticijuma, u ovo doba dana pozicioniranog na istočnom zidu sobe, (dovoljno velikog da se kroz njega uleti hoverblastom, što je bila prva Sofijina asocijacija), diskretan mehanizam nosio je na sebi okačenu draperiju. Debeli ekopliš, uredno skupljen trakom oivičenom kićankama, padao je sa leve i desne strane prozora i skoro dodirivao pod. Kakav kontrast u odnosu na ostatak prostorije! Kutije, uglavnom odzipovane, kipuće kršem (barem po Sofijinom mišljenju), bile su skoro svugde. Delovi kiberhumanoida, mehanizmi ko zna čega, ukratko soba je bila u haosu. Kreativnom haosu, govorio je profesor Dobrić, uz pomalo kiseli smešak deteta koje pokušava da izbegne majčine grdnje.

„Gde li su? Ahaa!“ uzviknu profesor. „Vidiš onu tamo kutiju?“ Sofija, prateći trajektoriju uperenog prsta, uperi pogled ka dugačkom stolu, pozicioniranom tik uz mašinu za detoksikaciju i nemoćno slegnu ramenima. „Koju kutiju, ima ih dvadesetak“, nervozno promlja i uputi Dobriću molećiv pogled. „Der, der, ne gubi nadu!“ nasmeja se profesor. „Onu sa nalepnicom.“ Sofija, vrati pogled nazad ka stolu i sa čuđenjem primeti da je jedna od kutija zaista bila obeležena nalepnicom od zamenskog papira. E sad sam sve videla, pomisli i polako, izbegavajući krš, odgega do nje. „'Vamo s njom! I pažljivo molim te...“ razdragano dodade profesor, dok je Sofija donosila kutiju, zagledajući celim putem u njenu unutrašnjost.

„Budi ljubazna, spusti je ispred mojih nogu. I sedi preko puta mene, eto tu...“ zastade profesor na trenutak, „tu na tog kućepazitelja.“ Sofija učini kako joj je starac rekao i sede na pokvareni uređaj, oko metar i po naspram profesora, prethodno prešavši par puta krajem rukava preko njega. Više demonstrativno, nego zaista skidajući prašinu.

„A sad! Da ti pokažem šta sam našao“, reče profesor i iz kutije izvuče dva zaprljana okvira od ekodrveta. „Ogledala!“ začudi se Sofija. A zatim se začudi svojoj začuđenosti. „Ipak je ovo soba profesora Dobrića“, pomisli. „Ogledala, nego šta“, razdragano uzvrati starac. „I to prilično prljava“, dodade. „Ahaaam“, zakikota se Sofija i zakoluta krupnim zelenim očima. Profesor je začuđeno pogleda očigledno ne shvatajući na šta devojka cilja, a zatim nastavi. „Evo uzmi jedno i uperi ga ka meni. Ja ću da uradim isto sa svojim.“ Sofija se promeškolji na kućepazitelju, nasloni ogledalo na grudnu kost i blago se nagnu ka profesoru, povremeno s visine zagledajući na musavu površinu stakla.

„Okee...“ reče profesor Dobrić, „sada kada smo uperili ogledala jedno ka drugom, reci mi šta vidiš u mom ogledalu. Ček...“ brzo se ispravi profesor, „samo da skinem filter sa prozora.“ Profesor pritisnu par polja na rukavu odela i kroz prozor poteče intenzivna jutarnja svetlost sunca. „Okee.. dakle šta vidiš u mom ogledalu?“ „Na vašem ogledalu vidim štroku. U njegovom odrazu takođe. Vidim svoje musavo ogledalo, prašinu na njemu, nešto žuto i masno. Bljak“, zgrozi se Sofija, opet više demonstrativno, čuvajući reputaciju čistunice. „A delove tvog ogledala na kojima nema, hmm... prašine... kako njih vidiš u mom ogledalu?“ upita profesor. „Vidim svetlost, odbleske sunca“, uzvrati Sofija. „Da!“ Uzbuđeno reče on,“ i ja vidim isto u odrazu tvog ogledala!“

Sofija malo nakrivi glavu ka levom ramenu, i otvori oči širom, u neverici. Da li je profesor ciknuo, izlapeo? Nema još ni sto trideset godina, nemoguće... pomisli devojka. „Strpljenja...“ nasmeši se profesor. „Uzmi tu krpu pored noge, da, tu!“ potvdi profesor. „Obriši svoje ogledalo i uperi ga opet ka mom.“ Devojka, polako posegnu za krpom, uputivši pritom profesoru jedan dug pogled neverice i poče da briše površinu stakla. Kad je hover-trka nek je hoverbal, pomisli i uz dosta napora, nakon izvesnog vremena izglanca ogledalo. „Još malo..“. reče profesor zviždučući, očigledno zabavljen celom situacijom. Sofija nastavi da briše masne ostatke, i par minuta kasnije okrete ga ka profesoru, pokretom koji je pokazivao izvestan ponos. „Eto“, nasmeja se, „sad je kao novo! A vi, profesore, zašto vi ne očistite svoje?“ upita ga ona. „Biće i to.“ čula je kao odgovor. „Nego reci mi prvo... šta sad vidiš u i na (profesor naglasi ovo „u“ i „na“) mom ogledalu?“

„Pa...“ poče devojka nesigurno, „na vašem ogledalu vidim štroku, mast i tako to... ali“, zađuđeno nastavi Sofija, „odbljesak sa mog ogledala je sada toliko jak, da prljavština ide u drugi plan. Vidim je... i dalje je tu, ali je toliko osvetljena da postaje nešto sporedno. U prvom planu je svetlost! Čistiji delovi vašeg ogledala sada sjaje još jače, a u odrazu vidim samo sunce. Vidim zrake koji se prelamaju sa površine mog ogledala.

Profesorova usta izviše se u široki osmeh. „Da, a ja“, reče profesor „vidim donekle obrnuto. Vidim prašinu na svom ogledalu jasnije u tvom ogledalu. Kontrast je takav da prašina postaje izraženija...“ profesor se na sekund zamisli... „očiglednija. Što se mene tiče tvoje, (profesor naglasi „tvoje“) ogledalo je prljavo a ne moje“, nastavi profesor i zagleda se u Sofiju ispitivački, očigledno očekujući neku naročitu reakciju. Sofija se nelagodno promeškolji. Nije joj se sviđala ideja da njeno ogledalo profesoru izgleda prljavo. Ne nakon tolikog glancanja.

„A sad vi profesore...očistite svoje.“ Profesor se prenu iz zanosa (Sofija još nije bila načisto, da li je sa starcem sve u redu) i uhvati dobačenu krpu. Nakon nekog vremena, dahtanja i oblizivanja gornje usne jezikom, profesor nasloni ram svog ogledala opet na kolena i klimnu glavom. Devojka učini isto sa svojim. U jednom trenutku nenameštenog fokusa svetlost sa Sofijinog ogledala bljesnu u profesorove oči. Isto se dogodi i sa suncem koje se prelamalo sa površine ogledala profesora Dobrića. Oboje ustuknuše od tolike svetlosti i pogledaše nagonski u stranu. „Nismo navikli...“ reče profesor žmirkajući i pokušavajući da izoštri pogled, trljajući suzne oči kažiprstom leve šake. „Da....“ uzvrati Sofija, čkiljeći, spusti ogledalo na pod a zatim takođe obrisa suze. Nakon izvesnog vremena žmirkanja, bečenja i izdizanja obrva, Sofija upita: „profesore u kutiji sam videla još nešto. Uvijeno u beli plastopapir. Šta je unutra?“ „Ah... da...“ uzvrati profesor Dobrić zatečeno, glasom koji je bio neprirodno tih i čudno odskakao od dotadašnjih profesorovih emocija.

„Unutra je takođe ogledalo. Samo razbijeno“, prošapta profesor pogleda uprtog u paroglajder pored svoje čizme. „Ali, ne bih o tome danas. Suviše je tužno...“ Sofija klimnu glavom, morajući da se složi a zatim uskliknu. „Hoćemo opet!?“
 
Da :) lakše mi je da kažem nešto kroz priču. Nekako se pogodilo, da bude zadata tema baš o tome što sam sa Sanjom pričao.
Sanja nije Sofija, Sofija je svaki čitalac priče.
Kao što u priči piše, profesor zahvaljuje Sofiji (čitaocu) jer on treba da mu pomogne da
sprovede i proveri eksperiment. A možda bude nešto i za ponekog čitaoca... :)
Ono sa čime sam počeo je sledeća misao Svetog vladike Nikolaja Velimirovića:

Odblesak
Sunce rasipa svoj sunčani sjaj podjednako obilno i po čistom i po prašnjavom kamenju, pri čemu samo čisto kamenje odsjajuje.


I negde sam pročitao ali ne znam više gde. Neki svetitelj je rekao otprilike ovo: ja sam samo uglačana konzerva o koju sunce odbljeskuje.
Tako nekako...

Sunce i u mojoj priči je Bog :)
 
Ostaje moje pitanje: ako imaš dva sučenjena ogledala, od kojih je jedno čisto, a jedno prljavo - u čistom će se videti odraz prljavog.

Tako oba ogledala "vide" prljavo ogledalo.
Kako ogledalo koje u sučeljavanju ispred sebe vidi prljavo ogledalo zna da je ono to koje je čisto? :)
 
U čistom će se videti odraz prljavog i to piše u priči (mada nije uvek tako, jer i prljava ogledala umeju da vide čistotu čistog. Uglavnom uvek, mislim, samo brzo to potisnu.
A šta vidi čisto piše u priči.
Izostavljaš iz nekog razloga Sunce iz priče. Sunce je ključ...

evo:

ali“, zađuđeno nastavi Sofija, „odbljesak sa mog ogledala je sada toliko jak, da prljavština ide u drugi plan. Vidim je... i dalje je tu, ali je toliko osvetljena da postaje nešto sporedno. U prvom planu je svetlost! Čistiji delovi vašeg ogledala sada sjaje još jače, a u odrazu vidim samo sunce. Vidim zrake koji se prelamaju sa površine mog ogledala.

Ogledalo zna da je čisto onda kada prljavština postane nešto sporedno. Kada vidiš svetlost u prvom planu. Ono što je čovek ispod prljavštine,
ono što može potencijalno da bude i za šta je i stvoren. Tad znaš da to Sunce sa tebe sjaji.
 
I da... hvala Sanja za naše razgovore kao i uvek :)
Pričajući sa tobom, napisao sam na kraju i ovu priču.
Napisao sam je sebi, a možda bude i za Sofiju nešto. To zavisi od Sofije naravno :)
 
Napast;bt286997:
U čistom će se videti odraz prljavog i to piše u priči (mada nije uvek tako, jer i prljava ogledala umeju da vide čistotu čistog. Uglavnom uvek, mislim, samo brzo to potisnu.
A šta vidi čisto piše u priči.
Izostavljaš iz nekog razloga Sunce iz priče. Sunce je ključ...

evo:

ali“, zađuđeno nastavi Sofija, „odbljesak sa mog ogledala je sada toliko jak, da prljavština ide u drugi plan. Vidim je... i dalje je tu, ali je toliko osvetljena da postaje nešto sporedno. U prvom planu je svetlost! Čistiji delovi vašeg ogledala sada sjaje još jače, a u odrazu vidim samo sunce. Vidim zrake koji se prelamaju sa površine mog ogledala.

Ogledalo zna da je čisto onda kada prljavština postane nešto sporedno. Kada vidiš svetlost u prvom planu. Ono što je čovek ispod prljavštine,
ono što može potencijalno da bude i za šta je i stvoren. Tad znaš da to Sunce sa tebe sjaji.
Sunce izostavljam jer kod sunca nema ničeg spornog.

A na ovo što je sporno mi nisi odgovorio :)

„Pa...“ poče devojka nesigurno, „na vašem ogledalu vidim štroku, mast i tako to... ali“, zađuđeno nastavi Sofija, „odbljesak sa mog ogledala je sada toliko jak, da prljavština ide u drugi plan. Vidim je... i dalje je tu, ali je toliko osvetljena da postaje nešto sporedno. U prvom planu je svetlost! Čistiji delovi vašeg ogledala sada sjaje još jače, a u odrazu vidim samo sunce. Vidim zrake koji se prelamaju sa površine mog ogledala.

Profesorova usta izviše se u široki osmeh. „Da, a ja“, reče profesor „vidim donekle obrnuto. Vidim prašinu na svom ogledalu jasnije u tvom ogledalu. Kontrast je takav da prašina postaje izraženija...“ profesor se na sekund zamisli... „očiglednija. Što se mene tiče tvoje, (profesor naglasi „tvoje“) ogledalo je prljavo a ne moje“, nastavi profesor i zagleda se u Sofiju ispitivački, očigledno očekujući neku naročitu reakciju. Sofija se nelagodno promeškolji. Nije joj se sviđala ideja da njeno ogledalo profesoru izgleda prljavo. Ne nakon tolikog glancanja.

Dakle, opet je tu propovedanje koje zanemaruje stvarnost :)
Činjenica je da će sučeljavanjem ta dva ogledala oba posmatrača videti istu sliku.
Šta je to što jednog posmatrača čini uverenim da je baš njegovo ogledalo to koje je čisto?
 
sanja*;bt286999:
Sunce izostavljam jer kod sunca nema ničeg spornog.

A na ovo što je sporno mi nisi odgovorio :)



Dakle, opet je tu propovedanje koje zanemaruje stvarnost :)
Činjenica je da će sučeljavanjem ta dva ogledala oba posmatrača videti istu sliku.
Šta je to što jednog posmatrača čini uverenim da je baš njegovo ogledalo to koje je čisto?
Možda to što zna da ga ja sam oprao... :lol: Šalim se. Neću da kvarim vašu zanimljivu raspavu. Samo vi nastavite, ja vas čitam i razmišljam o tome...
 
Kako možeš da izostaviš sunce? Ono je ključ priče.
Odgovorio sam sasvim jasno. Kad budeš videla i ono loše na ljudima ali ti to bude u drugom planu, a u prvom planu bude njihova lepota (makar potencijalna) znaćeš da neki tvoj čist deo reflektuje Sunce/Boga.
Možda je taj čist deo oko, možda tvoje srce, možda tvoj um... moguće je imati čistije delove ogledala i delove koji su
musavi. Važno je da pogledaš iz tog procepa čistine koji se pojavi.
Bez Sunca tvoje zamerke bi imale smisla, generalno bi tvoji stavovi i tvoje ponašanje imali smisla (ne samo u vezi ove priče).
Ali sa Bogom je već drugačije. Hvala Bogu :)
Sada moram da idem (sutra se jako rano budim).
Sve najbolje i hvala još jednom.
Laku noć Sanja. Laku noć Sfyontull :)
 
Sam čin pranja je manje bitan, jer nije bitan ni profesoru u priči (on zna da je Sofija očistila ogledalo, ali se pravi da ne zna - dakle, zanemaruje čin čišćenja)

Zamisli da su simultano izvukli dva ogledala, i ne gledajući ih prebrisali rukom.
Sučele ogledala.
Ako se u oba vidi ista slika, znači da je jedno čisto.

Kako znaju koje?
 
sanja*;bt287004:
Sam čin pranja je manje bitan, jer nije bitan ni profesoru u priči (on zna da je Sofija očistila ogledalo, ali se pravi da ne zna - dakle, zanemaruje čin čišćenja)

Zamisli da su simultano izvukli dva ogledala, i ne gledajući ih prebrisali rukom.
Sučele ogledala.
Ako se u oba vidi ista slika, znači da je jedno čisto.

Kako znaju koje?
Odlično ti je pitanje. Svi mi jedni druge reflektujemo i ne znamo da li ono što vidimo u njima su oni ili mi sami... Odatle valjda stiže ona narodna - s kim si takav si - jer pomisliš da si ti sam kao onaj koga posmatraš... Stvarno kako znati da prljavo koje vidiš u drugom nije tvoje sopstveno (ili čisto)?
 
Napast;bt287003:
Kako možeš da izostaviš sunce? Ono je ključ priče.
Ne izostavljam ga.
Da nema sunca, bio bi mrak, u ogledalima se ne bi videlo ništa, i ne bi bilo priče.

Tvoje insistiranje na naglašavanju nečega što se podrazumeva i samim tim je nebitno za pitanje je posledica želje za propovedanjem (i, posledično, ignorisanja stvarnosti)

To je kao da te pitam kako znaš da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru kvadrata nad katetama, a ti mi kažeš "zato što jeste" i onda me pitaš "a zašto si izostavila da se radi o trouglu?"
Podrazumeva se da je trougao, daj mi validno objašnjenje.
Ne ignoriši pitanje.

Ti ignorišeš pitanje.

Odgovorio sam sasvim jasno.
Nisi odgovorio uopšte.
Ignorisao si pitanje, i samo ponovio forumulu.

U logici se ta greška u argumentovanju naziva ad nauseam.

Ad nauseam zapravo i nije logička pogreška, nego krivo vjerovanje da će se neki argument ako se ponovi više puta, postati nekome prihvatljiv. Ukoliko netko stalno ponavlja istu stvar, izglednije je da neće biti prihvaćena nego da će biti, budući da svakome dosadi stalno ponavljanje.

No dobro.
Laku noć.
 
Dobro jutro! :)

Evo ovako :)

Kada čovek vidi prljavštinu na drugom čoveku (recimo uzećemo sujetu kao konkretnu prljavštinu) vidim dve situacije.

1. Vidi svoju prljavštinu (sujetu) mada sujete kod drugog nema.
Ovo je retka situacija jer su ljudi bez sujete ekstremno retki. Ovo bi bila situacija gde je posmatrač isprljan a posmatrani čist.

2. Uobičajena situacija je sledeća. Posmatrač vidi ustvari svoju prljavštinu. Ali to njegovo viđenje je izazvano prljavštinom iste vrste (ne nužno i istog kvaliteta, intenziteta) posmatranog ogledala.
Sujeta koju dozvoljava drugi čovek je okidač da je osudimo. ustvari, osuđujemo sujetu koju sami dozvoljavamo. "Našu" sujetu.

A onda u priču ulazi i Sunce :heart:
Sunce Sanja nije nešto što se "podrazumeva" kako ti kažeš.
U ovoj priči barem.
Nije u pitanju obična dnevna svetlost,koja omogućava da išta bude vidljivo u prostoriji.
Svetlost ovog Sunca je blještava, intenzivna :heart:
Toliko intenzivna da prljavština ide u drugi plan a svetlost dolazi u prvi.
Kad god se to desi čovek zna da je neki deo ogledala (čoveka) čist.
Ne svi. Nije ovde u pitanju nekakvo prosvetljenje, savršenstvo čoveka i bilo šta slično što nam se podmeće kao cilj.
Čovek je grešan.
Kao što reče neki otac, čovek nikada nije dostojan. Naša dostojnost je Hrist.
Sunce sjaji sa nas, ono je naša svetlost.

Pozdrav :bye:
 
Napast;bt287017:
Dobro jutro! :)

Evo ovako :)

Kada čovek vidi prljavštinu na drugom čoveku (recimo uzećemo sujetu kao konkretnu prljavštinu) vidim dve situacije.

1. Vidi svoju prljavštinu (sujetu) mada sujete kod drugog nema.
Ovo je retka situacija jer su ljudi bez sujete ekstremno retki. Ovo bi bila situacija gde je posmatrač isprljan a posmatrani čist.

2. Uobičajena situacija je sledeća. Posmatrač vidi ustvari svoju prljavštinu. Ali to njegovo viđenje je izazvano prljavštinom iste vrste (ne nužno i istog kvaliteta, intenziteta) posmatranog ogledala.
Sujeta koju dozvoljava drugi čovek je okidač da je osudimo. ustvari, osuđujemo sujetu koju sami dozvoljavamo. "Našu" sujetu.

A onda u priču ulazi i Sunce :heart:
Sunce Sanja nije nešto što se "podrazumeva" kako ti kažeš.
U ovoj priči barem.
Nije u pitanju obična dnevna svetlost,koja omogućava da išta bude vidljivo u prostoriji.
Svetlost ovog Sunca je blještava, intenzivna :heart:
Toliko intenzivna da prljavština ide u drugi plan a svetlost dolazi u prvi.
Kad god se to desi čovek zna da je neki deo ogledala (čoveka) čist.
Ne svi. Nije ovde u pitanju nekakvo prosvetljenje, savršenstvo čoveka i bilo šta slično što nam se podmeće kao cilj.
Čovek je grešan.
Kao što reče neki otac, čovek nikada nije dostojan. Naša dostojnost je Hrist.
Sunce sjaji sa nas, ono je naša svetlost.

Pozdrav :bye:

Ukoliko Sunce skine prljavštinu sa tvog ogledala to ne znači da je skinulo prljavštinu i sa drugog ogledala. Ono što ti je Sunce omogućilo je da jasnije vidiš prljavštinu na svom ogledalu, ali i da vidiš prljavštinu na drugom ogledalu jer ga do tada nisi mogao videti zbog prljavštine na svom ogledalu.
Ukoliko, pak, osudiš prljavštinu na drugom ogledalo, ta osuda dolazi sa prljavštine na tvom ogledalu koje Sunce nije uspelo u potpunosti da očisti.
Čisto ogledalo ne osuđuje nikoga, ono samo daje jasnu sliku onoga što gledamo.
 
coco bill;bt287022:
Čisto ogledalo ne osuđuje nikoga, ono samo daje jasnu sliku onoga što gledamo.
Dobro.
Mada ne mora nužno značiti da prljavo osuđuje ono što vidi.
Zašto bi to moralo značiti?
Moguće je, prosto, da prljavo nije svesno toga da je prljavština koju vidi u ogledalu preko puta njegova vlastita.

Pa samim tim moje pitanje i dalje stoji.

(inače, ako sunce sija direktno u čisto ogledalo, to čisto ogledalo ne reflektuje sliku drugog ogledala, nego rasipa svetlost sunca - drugo ogledalo u njemu neće videti svoj odraz:

005.jpg


edit: ne da mi da postavim sliku, ali je ova:
4 tačka bp tačka blogspot tačka com / i onda ovo ostalo što se vidi.
 
Poslednja izmena:
coco bill;bt287022:
Ukoliko Sunce skine prljavštinu sa tvog ogledala to ne znači da je skinulo prljavštinu i sa drugog ogledala. Ono što ti je Sunce omogućilo je da jasnije vidiš prljavštinu na svom ogledalu, ali i da vidiš prljavštinu na drugom ogledalu jer ga do tada nisi mogao videti zbog prljavštine na svom ogledalu.
Ukoliko, pak, osudiš prljavštinu na drugom ogledalo, ta osuda dolazi sa prljavštine na tvom ogledalu koje Sunce nije uspelo u potpunosti da očisti.
Čisto ogledalo ne osuđuje nikoga, ono samo daje jasnu sliku onoga što gledamo.

Može se videtii prljavština na drugom ogledalu. I iz stanja zaprljanosti iz koga bi gledali.
Ali uglavnom biva da vidimo samo svoju prljavštinu a mislimo da je tuđa.
Sunce stavlja prljavštinu u drugi plan. Stojim iza toga.
U tom smislu, čisto ogledalo zaista daje jasniju sliku svega što vidimo, ali
sa naglaskom da prljavština postaje nešto sporedno.
Ako neko samo jasnije vidi prljavštinu drugih, i to mu je u prvom planu, onda ma kako jasno video tu prljavštinu na drugom, njegovo je ogledalo zaprljano.
To je suština gordosti. Ogroman intelekt, viđenje zaista prljavštine drugoga (ne svoje) a opet prljavština.
Stojim iza ovoga.
Za osudu se slažem. Uvek je u pitanju naša zaprljanost.
 
I dalje nema odgovora na moje pitanje :)

Ok, evo novog pitanja:
viđenje zaista prljavštine drugoga (ne svoje) a opet prljavština.
Zašto se podrazumeva da viđenje tuđe znači neuviđanje svoje?
Otkud pretpostavka o toj isključivosti?

Napast:
Ne pretpostavlja se, nisam nigde rekao da se pretpostavlja.
Samo je najčešći slučaj... a ima raznih slučajeva jel...
 
Poslednja izmena od moderatora:
Napast;bt287031:
Ili pravilnije, uvek je u pitanju zaprljanost nas...
Dakle, ako su prljava dva ogledala, uvek je u pitanju zaprljanost jednog?

Napast:
Ako su prljava oba prljava su oba :)))
Osuđivanje je samo znak sigurne zaprljanosti osuđivača. Pokazatelj.
Kao što je siguran znak nezaprljanosti posmatrača ako vidi u prvom planu ogledalo a ne prljavštinu na njemu.
Ogledalo je uvek samo po sebi sposobno za refleksiju Sunca. Takvo je napravljeno.
Ili drugačije, svaki je čovek Bogonosac (potencijalno). KAd to vidiš u prvom planu a ne zaprljanost na tom ogledalu to je siguran znak da tvoje ogledalo ima čist deo i da si fokusirana, da radiš, pričaš, misliš, osećaš, baš iz njega.
 
Poslednja izmena od moderatora:
inače, ako sunce sija direktno u čisto ogledalo, to čisto ogledalo ne reflektuje sliku drugog ogledala, nego rasipa svetlost sunca - drugo ogledalo u njemu neće videti svoj odraz

Pa ipak u stvarnosti se dešava ijedno i drugo.
Ako bi zaprljano ogledalo pogledalo direktno u čisto, moralo bi videti svetlost.
Verovatno zato zaprljana često ne gledaju direktno. Nakon prvog nedvosmislenog utiska o sijanju posmatranog čistog zaprljana nađu način da da to potisnu i da "ne gledaju direktno". Tada opet vide svoju prljavštinu a misle da je tuđa.

Hvala, za ovaj konstruktivan doprinos priči, nadam se da će ih biti još :)
A na pitanje sam ti odgovorio, ali ti ne vidiš iz nekog razloga.
 
Mislim da ko želi da sebe iskreno preispita znaće za svoju prljavost čak i kad je vidi u drugom. I uvek kad kod nekoga vidi nešto loše pitaće se - da li sam i ja takav i posmatrati se. Isto važi i za svetlost. Isključivost dolazi u obzir samo kod ljudi koji gledaju druge, a sebe nikada.

Napast odgovrio Sfyontull :rumenko:
Po mom iskustvu ko sebe iskreno preispituje u jednom trenutku se više ne pita: "da li sam i ja takav"
Nego iskreno zna da je on i gori.
U jednom trenutku moraš da se moliš da ti Bog da snagu da iskreno pogledaš na svoje grehove.
Ako nema toga, tog konstantnog, svakodnevnog iznenađivanje sopstvenim grehovima, onda nije bilo ni iskrenosti.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ajde da obrnemo: ako je tuđe ogledalo čisto, mi kroz svoje prljavo ogledalo nikako ne možemo da vidimo čisto ogledalo onog drugog, ali ako je i naše ogledalo čisto, videćemo i sjaj onog drugog ogledala.
Dakle, i sjaj i prljaštinu drugog ogledala možemo videti samo kroz čistoću našeg ogledala.

Ovo je od Napasti valjda jel? :rumenko:
Ono što je najčešći slučaj je da mi kroz svoje prljavo ogledalo vidimo samo prljavštinu nekog drugog ogledala, dok za svoje ogledalo mislimo da je čisto.
 
Poslednja izmena od moderatora:
coco bill;bt287037:
Ajde da obrnemo: ako je tuđe ogledalo čisto, mi kroz svoje prljavo ogledalo nikako ne možemo da vidimo čisto ogledalo onog drugog, ali ako je i naše ogledalo čisto, videćemo i sjaj onog drugog ogledala.
Dakle, i sjaj i prljaštinu drugog ogledala možemo videti samo kroz čistoću našeg ogledala.

Ono što je najčešći slučaj je da mi kroz svoje prljavo ogledalo vidimo samo prljavštinu nekog drugog ogledala, dok za svoje ogledalo mislimo da je čisto.

Sasvim se slažem. :)
 
coco bill;bt287037:
Ajde da obrnemo: ako je tuđe ogledalo čisto, mi kroz svoje prljavo ogledalo nikako ne možemo da vidimo čisto ogledalo onog drugog, ali ako je i naše ogledalo čisto, videćemo i sjaj onog drugog ogledala.
Dakle, i sjaj i prljaštinu drugog ogledala možemo videti samo kroz čistoću našeg ogledala.
Sasvim čista kao i sasvim prljava ogledala sasvim su retka. :)
Tako da ne bih baš rekla da ovo stoji.
Osim toga, i parče ogledala je ogledalo - čist predeo na zaprljanom ogledalu je jednako ogledalo.

Ogledalo koje je toliko čisto da ne reflektuje slike drugih ogledala, nego samu sunčevu svetlost, biće viđeno kao svetleće ogledalo od svakog ogledala koje ima makar malu čistu površinu. I neće biti viđeno kao svetleće samo od ogledala koja su jako, jako zaprljana - toliko da na njima više ne možeš naći čistu površinu.

Treće pitanje: ako je nešto potpuno pokriveno prljavštinom, kako znaš da je ispod prljavštine ogledalo?


Ono što je najčešći slučaj je da mi kroz svoje prljavo ogledalo vidimo samo prljavštinu nekog drugog ogledala, dok za svoje ogledalo mislimo da je čisto.
Ne bih se složila.
Prema mom iskustvu, osobe koje ispravno percipiraju vlastitu prljavštinu, bliže su tome da ispravno percipiraju i tuđu.
Ovo zavisi od stepena decentracije osobe.
Stepen decentracije jeste vezan za inteligenciju, doduše.
Što ne znači da se mogu praviti generalizacije, naravno.
 
Poslednja izmena:

Back
Top