„Ogledalo ogledalo,
Živi sa živima mrtvi sa mrtvima...“
počinje svoj monolog lik starog cigana u filmu „Crna mačka beli mačor“ Emira Kusturice.
Dohvati brijač, počinje da se brije, vodom ali bez pene i umire, iz prethodnog se vidi da mu je to bila i namera.
Davnašnje iskustvo sa ogledalom, podsetio me Emir.
Mogao sam biti oko četiri ili pet, kad sam to prvi put uradio. Još sam bio jedinac, premali za obdanište, moji su radili. Večito su radili, to mi je smetalo i bio sam ljut. Komšinicina pomoćnica je kao, trebala da pazi njenu decu, a i mene i to je išlo kad sam bio kod njih, ali smetalo mi je što moji nisu tu i kad bih se posvađao sa njom, žena je bila fascinantno glupa mišljah tada, džedžao sam sam u tišini našeg praznog stana. Nije imala ništa protiv, za divno čudo. Jednom sam tako cunjajući, otvorio mamin orman i stao pred ogledalo. Znao sam da je tu, tako da to nije bilo neko otkriće, ali tad sam bio sam i pade mi na pamet da ponovim onu moju vežbu, koju sam nekako tih dana „otrkrio“. Stajao sam i pre pred ogledalom, ali svoj lik koji sam tad ugledao pamtim kao najraniji. Nije bilo ništa rogato ili krilato ali bio sam malo iznenađen tim svojim likom. Vežba se sastojala u tome da se polako koncentrišem na sebe, na smisao sebe samoga. Morao sam to da radim polako, jer je sa porastom koncentracije u meni rastao jedan čudan osećaj, prilično neprijatan, ali podnošljiv. Bilo je to kao neko pribojavanje ali bez objekta. Radio sam to dok osećaj nije postao neizdrživ i tada bih jednostavno prekidao koncentraciju, promenio temu. Mislim da sam se tada junačio da svaki put izdržim malo više.
Pred ogledalom je, sećam se osećaj bio mnogo jači pa sam išao jako polako, ali bez namere da odustanem. Tada sam već bio postigao neki nivo bez ogledala, i bi mi glupo da sad samo zbog ogledala prekinem pre. Bio bi to deranž, a na to ni sad ne pristajem. Tako sam gledao sebe u ogledalu i koncentrisao sa na pomisao o sebi. Ne znam kako to drugačije da opišem, no tada sam ga opazio prvi put. Bio je u ogledalu ali ne kao odraz i mislim da ga nisam video očima, jer i danas mi je ta sllika, nekako bez perspektive. Kažem on jer mi ga je mati pominjala u muškom rodu ali njegovo ime mi danas nije baš tako muško. Bio je to Bupupu glavom ili spodobom svojom. Izgledao je otprilike kao ono što vidite kad trčeći „k'omuvabez glaave“ udraitie glavom u neki rapavi zid od kuće na primer.
Do tada, Bupupu je bio moja privatna Baba Roga, naručena samo za mene. Sva ostala deca su imala Baba rogu, poneka još nekakvu babu, a ja sam tada imao dve žive babe, kako uvideh kasnije, malo različitije od ostalih, što je jedna druga tema doduše, i stoga nisam uspevo da se uplašim od neke tamo babe. Osim moje dve, meni su sve ostale bile: A)dosadne B)glupe C)dosadne i glupe. Deca su često radikalna i surova, bar sam ja tada takav, proklamovan povratak detinjsvu je stoga dosta delikatna stvar, držim. Bupupu je bio do tad oličenje mog straha. Poslednje čega se sećam je da slavodobitno nisam napunio gaće. To sam uradio jednom pre, kad su me stariji klinci iz zgrade plašili vatenim čovekom iz podruma, blesavi Bora i njegova baterijska lampa i svi su me još i tada zezali. Zato sam se i na to koncentrisao i pored straha nad strahovima uspelo mi je. Moguće je i to da nije bilo šta da se smesti u gaće jer sam tih dana jako slabo jeo, ali tada je to bio veliki podvig. Bora je debil koji me je uhvatio na spavanju, al da ga vidim pred Bupupuom. Našli su me sklupčanog u fotelji, temperatura i groznica. Ležao sam možda nedelju dana. Orman sa ogledalom je pre toga neko zatvorio, siguran sam, jer me je posle baka pitala da nisam možda stajao pred ogledalom. Napravo sam se blesav, nisam hteo tad da joj kažem, saznala je to mnogo kasnije i komentrisala sa: znala sam, ali tako je skoro sve komentarisala.
Otad smo Bupupu i ja održavali prisnije kontakte. Danas kada ga analiziram mogu još samo da uvidim jedno oličenje šoka svog rođenja, ali on je mnogo više od toga, znam. Sretao sam ga, isprva pomoću ogledala, a posle uvideh da i je ogledalo iako moćan rekvizit ustvari samo jedan lep alat. Svakako, naši susreti nisu bili česti, čak su se njegove provale u moje snove potom dobranao proredile, a ja nisam bio od onih koji sebe muče do iznemoglosti, bio sam samo radoznao. Susreti sa njim bili su daleko od prijatnih i uvek su se završavli nekim kraćim razboljevanjem, što me je kasnije u školi spašavalo falsifikovanja lekarskih opravdanja, ali kako sam rastao, gubio sam, i negde oko dvanaeste potpuno izgubio sposobnost da se koncentrišem na sebe.
Tako mi je ostao, samo u sećanjima, odatle neće baš tako lako.
Ogledalu sam se vratio tek nedavno, ali mi je valjalo vežbati mnogo više, a i ponovni susret sa njim je nešto za šta još nisam spreman, ipak oboje smo porasli.
Još ne...
Odrastao čovek, kada gleda u ogledalo, sve što vidi smesti u okvir percepcije u perspektivi i naravno, tamo se pojavljuje samo što ima smisla u toj recimo realnoj optičkoj perspektivi. Njegova samovažnost, pre svega, tu postaje perfektan paravan koji ga štiti od stvari za koje nije još spreman.
Živi sa živima mrtvi sa mrtvima...“
počinje svoj monolog lik starog cigana u filmu „Crna mačka beli mačor“ Emira Kusturice.
Dohvati brijač, počinje da se brije, vodom ali bez pene i umire, iz prethodnog se vidi da mu je to bila i namera.
Davnašnje iskustvo sa ogledalom, podsetio me Emir.
Mogao sam biti oko četiri ili pet, kad sam to prvi put uradio. Još sam bio jedinac, premali za obdanište, moji su radili. Večito su radili, to mi je smetalo i bio sam ljut. Komšinicina pomoćnica je kao, trebala da pazi njenu decu, a i mene i to je išlo kad sam bio kod njih, ali smetalo mi je što moji nisu tu i kad bih se posvađao sa njom, žena je bila fascinantno glupa mišljah tada, džedžao sam sam u tišini našeg praznog stana. Nije imala ništa protiv, za divno čudo. Jednom sam tako cunjajući, otvorio mamin orman i stao pred ogledalo. Znao sam da je tu, tako da to nije bilo neko otkriće, ali tad sam bio sam i pade mi na pamet da ponovim onu moju vežbu, koju sam nekako tih dana „otrkrio“. Stajao sam i pre pred ogledalom, ali svoj lik koji sam tad ugledao pamtim kao najraniji. Nije bilo ništa rogato ili krilato ali bio sam malo iznenađen tim svojim likom. Vežba se sastojala u tome da se polako koncentrišem na sebe, na smisao sebe samoga. Morao sam to da radim polako, jer je sa porastom koncentracije u meni rastao jedan čudan osećaj, prilično neprijatan, ali podnošljiv. Bilo je to kao neko pribojavanje ali bez objekta. Radio sam to dok osećaj nije postao neizdrživ i tada bih jednostavno prekidao koncentraciju, promenio temu. Mislim da sam se tada junačio da svaki put izdržim malo više.
Pred ogledalom je, sećam se osećaj bio mnogo jači pa sam išao jako polako, ali bez namere da odustanem. Tada sam već bio postigao neki nivo bez ogledala, i bi mi glupo da sad samo zbog ogledala prekinem pre. Bio bi to deranž, a na to ni sad ne pristajem. Tako sam gledao sebe u ogledalu i koncentrisao sa na pomisao o sebi. Ne znam kako to drugačije da opišem, no tada sam ga opazio prvi put. Bio je u ogledalu ali ne kao odraz i mislim da ga nisam video očima, jer i danas mi je ta sllika, nekako bez perspektive. Kažem on jer mi ga je mati pominjala u muškom rodu ali njegovo ime mi danas nije baš tako muško. Bio je to Bupupu glavom ili spodobom svojom. Izgledao je otprilike kao ono što vidite kad trčeći „k'omuvabez glaave“ udraitie glavom u neki rapavi zid od kuće na primer.
Do tada, Bupupu je bio moja privatna Baba Roga, naručena samo za mene. Sva ostala deca su imala Baba rogu, poneka još nekakvu babu, a ja sam tada imao dve žive babe, kako uvideh kasnije, malo različitije od ostalih, što je jedna druga tema doduše, i stoga nisam uspevo da se uplašim od neke tamo babe. Osim moje dve, meni su sve ostale bile: A)dosadne B)glupe C)dosadne i glupe. Deca su često radikalna i surova, bar sam ja tada takav, proklamovan povratak detinjsvu je stoga dosta delikatna stvar, držim. Bupupu je bio do tad oličenje mog straha. Poslednje čega se sećam je da slavodobitno nisam napunio gaće. To sam uradio jednom pre, kad su me stariji klinci iz zgrade plašili vatenim čovekom iz podruma, blesavi Bora i njegova baterijska lampa i svi su me još i tada zezali. Zato sam se i na to koncentrisao i pored straha nad strahovima uspelo mi je. Moguće je i to da nije bilo šta da se smesti u gaće jer sam tih dana jako slabo jeo, ali tada je to bio veliki podvig. Bora je debil koji me je uhvatio na spavanju, al da ga vidim pred Bupupuom. Našli su me sklupčanog u fotelji, temperatura i groznica. Ležao sam možda nedelju dana. Orman sa ogledalom je pre toga neko zatvorio, siguran sam, jer me je posle baka pitala da nisam možda stajao pred ogledalom. Napravo sam se blesav, nisam hteo tad da joj kažem, saznala je to mnogo kasnije i komentrisala sa: znala sam, ali tako je skoro sve komentarisala.
Otad smo Bupupu i ja održavali prisnije kontakte. Danas kada ga analiziram mogu još samo da uvidim jedno oličenje šoka svog rođenja, ali on je mnogo više od toga, znam. Sretao sam ga, isprva pomoću ogledala, a posle uvideh da i je ogledalo iako moćan rekvizit ustvari samo jedan lep alat. Svakako, naši susreti nisu bili česti, čak su se njegove provale u moje snove potom dobranao proredile, a ja nisam bio od onih koji sebe muče do iznemoglosti, bio sam samo radoznao. Susreti sa njim bili su daleko od prijatnih i uvek su se završavli nekim kraćim razboljevanjem, što me je kasnije u školi spašavalo falsifikovanja lekarskih opravdanja, ali kako sam rastao, gubio sam, i negde oko dvanaeste potpuno izgubio sposobnost da se koncentrišem na sebe.
Tako mi je ostao, samo u sećanjima, odatle neće baš tako lako.
Ogledalu sam se vratio tek nedavno, ali mi je valjalo vežbati mnogo više, a i ponovni susret sa njim je nešto za šta još nisam spreman, ipak oboje smo porasli.
Još ne...
Odrastao čovek, kada gleda u ogledalo, sve što vidi smesti u okvir percepcije u perspektivi i naravno, tamo se pojavljuje samo što ima smisla u toj recimo realnoj optičkoj perspektivi. Njegova samovažnost, pre svega, tu postaje perfektan paravan koji ga štiti od stvari za koje nije još spreman.