SSSR_
Ističe se
- Poruka
- 2.056
Official Irish Republican Army
Official Irish Republican Army ili Official IRA (neformalno označeni kao ’’Officials’’ odnosno ’’Stickies’’ ) je irska republikanska paramilitarna grupa, čiji je cilj bio da stvore od Irske ’’radničku republiku 32 kantona’’.OIRA je nastala podelom Irske Republikanske Armije decembra 1969 godine,ubrzo nakon početka etno-političkog konflikta u Severnoj Irskoj tzv. ’’The Troubles’’ perioda.Druga grupa koja je nastala podelom IRA -e je Provisional Irish Republican Army (PIRA).Obe grupe su sebe nazivale pravim irskim republikanskim armijama,odbacujući politički legitimitet one druge.Official IRA bila je angažovana u vojnim akcijama protiv Britanske Armije sve do maja 1972 godine.Od tada njena aktivnost se svela na obračune sa Provisional IRA – om i Irish Republican Liberation Army (INLA - om) ,radikalnom grupom formiranom 1974.Kasnijih godina, OIRA – u su optuživali za učešće u organizovanom kriminalu.
Official IRA blisko je sarađivala sa Official Sinn Fein partijom,kasnije preimenovanom u Sinn Fein Workers Party,a danas poznatijom kao Radničkom Partijom Irske.
Podela u okviru republikanskog pokreta i približavanje levici
Podela Irske Republikanske Armije, praćena razdorom u okviru Sinn Fein-a, bila je rezultat nezadovoljstva tradicionalno militantnih republikanaca politikom vođenom od strane tadašnjeg rukovodstva. Glavni razlog njihovog protivljenja ogledao se u odluci partije da se prekine sa političkom abstinencijom u Republici Irskoj.Ovo je jedno od ključnih pitanja vezanih za republikansku ideologiju, s obzirom da su tradicionalni republikanci smatrali tadašnju Irsku državu nelegitimnom, tvrdeći da njihova lojalnost postoji samo prema Irskoj Republici proglašenoj 1916 godine, a koju zvanično predstavlja visoki vojni savet IRA -e.
Tokom 1960-ih, republikanski pokret pod vođstvom Cathal Goulding-a radikalno je izmenio svoju ideologiju i taktiku nakon neuspeha ’’Granične kampanje’’ IRA-e u periodu od 1956-1962.Na njih je u velikoj meri uticala ideja narodnog fronta, pa su samim tim svoj program približili komunističkoj doktrini.Možda i najveće zasluge za ovu odluku nosi organizacija Komunističke Partije Velike Britanije Irskih izgnanika (Udruženje Connolly).Marksistička analiza sastojala se u proceni da je konflikt u Severnoj Irskoj između katoličke i protestantske radničke klase u svojoj biti ’’buržoasko nacionalistički’’, i da je izazvan od strane vladajuće klase. Cilj tog konflikta ogleda se u smanjenu zarada, jer je radnik okrenut protiv radnika.Republikanci su zaključili da je prvi korak na putu ka stvaranju Irske socijalističke republike 32 kantona ’’demokratizacija’’ Severne Irske (borba protiv diskriminacije katolika), odnosno radikalizacija borbe radničke klase na jugu zemlje.To bi doprinelo razvoju ’’klasne politike’’, koja bi izazvala oštro protivljenje hegemoniji ’’britanskog imperijalizma’’, odnosno odgovarajućim lojalističkim i nacionalističkim ustanovama severno i južno od irske granice.Goulding i njemu bliski ljudi, tvrdili su da bi u kontekstu sektaške podele u Severnoj Irskoj, vojna kampanja protiv britanskog prisustva bila kontra-produktivna, jer bi odložila ujedinjenje radnika oko socijalnih i ekonomskih pitanja.
Osećaj da se IRA polako distancira od svojih konvencionalnih republikanskih i nacionalističkih korena i da polako uplovljava u marksističke vode, razbesneo je tradicionalne republikance.Takozvani period ’’Oružane krize’’ samo je potvrdio sumnje kako su neki od članova vlade ’’Fianna Fail’’ snabdevali oružjem i novcem one grupe u Severnoj Irskoj koje nisu levičarske.Sa druge strane radikalni levičari su gledali na severno-irske protestantske unionista kao na ’’Irsku sabraću obmanutu idejom buržoaskog lojalizma, koja bi morala da se angažuje u dijalektičkoj debati’’. Rezultat svega je bio taj da je leva frakcija nerado koristila silu u odbrani katoličkih delova Belfasta koji bi se našli na udaru lojalista – a takvu ulogu je IRA imala još od 1920-ih godina.Budući da su građanski marševi počeli 1968, bilo je mnogo slučajeva uličnog nasilja.Kraljevske Snage Ulstera (policija) u više navrata su prikazivane na televiziji kako jurišaju sa pendrecima, pod čijim naletima su na smrt pretučena tri nenaoružana civila, od kojih jedno dete.
Sezonu marševa ’’Narandžastog reda’’ (Orange Order) tokom leta 1969 karakterisalo je obostrano nasilje,koje je kulminiralo u trodnevnoj ’’Bitci za Bogside’’ u gradu Derry.
Avgustovski nemiri 1969
Kritični trenutak dogodio se u avgustu 1969 nakon izbijanja interkomunalnog nasilja u Belfastu i Derry-ju, kada je osam ljudi poginulo (od toga šest katolika),na ulicama zahvaćenim plamenom.Četrnaestog i petnaestog avgusta lojalisti su zapalili nekoliko katoličkih ulica u Belfastu iste godine.IRA je pokušala da pruži otpor,međutim veoma malo oružja im je bilo na raspolaganju u odbrani kvartova.Mnogi bitni članovi IRA-e poput Joe Cahill-a i Billy McKee-a su se razbesneli zbog onoga što su imali prilike da vide,kao i zbog pasivnog držanja rukovodstva u septembru, tako da su javno poručili da neće više izvršavati naređenja Goulding-a i ostalih ljudi iz vrha.
Nezadovoljstvo među jedinicima IRA-e nije dobilo pojavne oblike samo u severnim delovima.Na jugu su se takođe Ruairi O’Bradaigh i Sean Mac Stiofan usprotivili predlogu rukovodstva o priznanju Republike Irske i Severne Irske.Izražene političke razlike dovele su do formalne podele na decembarskoj armijskoj konvenciji 1969.Na drugoj konvenciji grupa sastavljena od Sean Mac Stiofana,Daithi O’Conailla,Ruairi O’Bradaigha,Joe Cahilla,Paddy Mulcahya,Leo Martina i Sean Treceya izabrana je za ’Privremeni’ savet IRA-e (Provisional IRA).Jedan od njihovih sledbenika bio je i Seamus Twomey.Podela je uticala na glasanje na prvoj konvenciji, tako što je dvotrećinska većina odlučila da republikanci treba da učestvuju u radu parlamenata Britanije,Irske i Severne Irske ukoliko budu izabrani.
Procene u to vreme su govorile da se IRA podelila tačno na pola, na jednoj strani su bili militanti lojalni Cathalu Gouldingu i ’’Official IRA’’-i koja je imala uporište u pojedinim oblastima, dok je ’’Provisional IRA’’ bila jaka u drugim oblastima.Istoričar J.Bowyer Bell, naveo je uz svo uvažavanje prema ’’Provisional IRA’’-i, da je ona imala svoje kvartove u Belfastu,ali da je bila mnogo manje uticajna nego što se tada tvrdilo.Snažna uporišta ’’Official IRA’’-e u Belfastu poput Lower Fallsa i Markets Distrikta, bila su pod komandom Billy McMillena.Ostale OIRA jedinice delovale su u Derry-u, Newry-u,Strabanu,Dublinu, Wicklowu i drugim kvartovima Belfasta.Međutim ’’Provisional IRA’’ (PIRA) ubrzo je postala dominantnija frakcija,zahvaljujući intenzivnoj regrutaciji kao i prebegu pojedinih članova OIRA-e (slučaj jedinice iz Strabana) u njihove redove.
Slična ideološka podela desila se takođe na godišnjoj konferenciji Sinn Fein-a 1970.Tadašnje rukovodstvo usvojilo je predlog o priznavanju parlamenata u Londonu,Dablinu i Stormontu, ali zato nije uspelo da okupi dvotrećinsku većinu neophodnu za izmenu partijskog statuta, koji je bio izričit po pitanju neučestvovanja u podvojenim skupštinama.Poraženo krilo je istupilo formiravši Provisional Sinn Fein.Oni koji su ostali u partiji sa Tomas Mac Giollom, učestvovali su na izborima prvo kao Official Sinn Fein, a zatim pod nazivom Sinn Fein Workers Party ujedinjeni sa Official IRA-om, poznatijom kao marksistička frakcija.Sinn Fein Workers Party zadržala je sedište u ’’Gardiner Ulici’’, čime je dobila legitimitet u očima simpatizera koji su je posmatrali kao sukcesora nekadašnjeg Sinn Feina.Grupa ljudi oko Sean Mac Stiofana i ’’Privremenog Vojnog Saveta’’ bili su poznati među pristalicama kao ’’Provisional IRA’’ , Provisional Sinn Fein Partija ili Sinn Fein Sv. Kevin. Nešto kasnije na izborima u upotrebi je bio samo naziv Sinn Fein.
Pripadnici Official IRA-e u javnosti su imali nadimak ’’Stickies’’ jer su prodavali nalepnice ljiljana na komemoracijama ’’Uskršnjeg Ustanka’’; sa druge strane aktivisti Provisional IRA-e bili su poznati kao ‘’Pinnies’’ (pežorativan naziv za pinheads) jer su prodavali značke ljiljana na svojim skupovima.Uglavnom nadimak ‘’Stickies’’ je za prve ostao, dok je ‘’Pinnies’’ za drugu grupaciju nestao u korist nadimka ‘’Provos’’.Sve u svemu nalepnica i značka Uskršnjeg ljiljana IRA-e predstavljali su tradicionalni simbol Uskršenjeg Ustanka, i ujedno simbol razlike u mišljenju ova dva pokreta.
Official Irish Republican Army ili Official IRA (neformalno označeni kao ’’Officials’’ odnosno ’’Stickies’’ ) je irska republikanska paramilitarna grupa, čiji je cilj bio da stvore od Irske ’’radničku republiku 32 kantona’’.OIRA je nastala podelom Irske Republikanske Armije decembra 1969 godine,ubrzo nakon početka etno-političkog konflikta u Severnoj Irskoj tzv. ’’The Troubles’’ perioda.Druga grupa koja je nastala podelom IRA -e je Provisional Irish Republican Army (PIRA).Obe grupe su sebe nazivale pravim irskim republikanskim armijama,odbacujući politički legitimitet one druge.Official IRA bila je angažovana u vojnim akcijama protiv Britanske Armije sve do maja 1972 godine.Od tada njena aktivnost se svela na obračune sa Provisional IRA – om i Irish Republican Liberation Army (INLA - om) ,radikalnom grupom formiranom 1974.Kasnijih godina, OIRA – u su optuživali za učešće u organizovanom kriminalu.
Official IRA blisko je sarađivala sa Official Sinn Fein partijom,kasnije preimenovanom u Sinn Fein Workers Party,a danas poznatijom kao Radničkom Partijom Irske.
Podela u okviru republikanskog pokreta i približavanje levici
Podela Irske Republikanske Armije, praćena razdorom u okviru Sinn Fein-a, bila je rezultat nezadovoljstva tradicionalno militantnih republikanaca politikom vođenom od strane tadašnjeg rukovodstva. Glavni razlog njihovog protivljenja ogledao se u odluci partije da se prekine sa političkom abstinencijom u Republici Irskoj.Ovo je jedno od ključnih pitanja vezanih za republikansku ideologiju, s obzirom da su tradicionalni republikanci smatrali tadašnju Irsku državu nelegitimnom, tvrdeći da njihova lojalnost postoji samo prema Irskoj Republici proglašenoj 1916 godine, a koju zvanično predstavlja visoki vojni savet IRA -e.
Tokom 1960-ih, republikanski pokret pod vođstvom Cathal Goulding-a radikalno je izmenio svoju ideologiju i taktiku nakon neuspeha ’’Granične kampanje’’ IRA-e u periodu od 1956-1962.Na njih je u velikoj meri uticala ideja narodnog fronta, pa su samim tim svoj program približili komunističkoj doktrini.Možda i najveće zasluge za ovu odluku nosi organizacija Komunističke Partije Velike Britanije Irskih izgnanika (Udruženje Connolly).Marksistička analiza sastojala se u proceni da je konflikt u Severnoj Irskoj između katoličke i protestantske radničke klase u svojoj biti ’’buržoasko nacionalistički’’, i da je izazvan od strane vladajuće klase. Cilj tog konflikta ogleda se u smanjenu zarada, jer je radnik okrenut protiv radnika.Republikanci su zaključili da je prvi korak na putu ka stvaranju Irske socijalističke republike 32 kantona ’’demokratizacija’’ Severne Irske (borba protiv diskriminacije katolika), odnosno radikalizacija borbe radničke klase na jugu zemlje.To bi doprinelo razvoju ’’klasne politike’’, koja bi izazvala oštro protivljenje hegemoniji ’’britanskog imperijalizma’’, odnosno odgovarajućim lojalističkim i nacionalističkim ustanovama severno i južno od irske granice.Goulding i njemu bliski ljudi, tvrdili su da bi u kontekstu sektaške podele u Severnoj Irskoj, vojna kampanja protiv britanskog prisustva bila kontra-produktivna, jer bi odložila ujedinjenje radnika oko socijalnih i ekonomskih pitanja.
Osećaj da se IRA polako distancira od svojih konvencionalnih republikanskih i nacionalističkih korena i da polako uplovljava u marksističke vode, razbesneo je tradicionalne republikance.Takozvani period ’’Oružane krize’’ samo je potvrdio sumnje kako su neki od članova vlade ’’Fianna Fail’’ snabdevali oružjem i novcem one grupe u Severnoj Irskoj koje nisu levičarske.Sa druge strane radikalni levičari su gledali na severno-irske protestantske unionista kao na ’’Irsku sabraću obmanutu idejom buržoaskog lojalizma, koja bi morala da se angažuje u dijalektičkoj debati’’. Rezultat svega je bio taj da je leva frakcija nerado koristila silu u odbrani katoličkih delova Belfasta koji bi se našli na udaru lojalista – a takvu ulogu je IRA imala još od 1920-ih godina.Budući da su građanski marševi počeli 1968, bilo je mnogo slučajeva uličnog nasilja.Kraljevske Snage Ulstera (policija) u više navrata su prikazivane na televiziji kako jurišaju sa pendrecima, pod čijim naletima su na smrt pretučena tri nenaoružana civila, od kojih jedno dete.
Sezonu marševa ’’Narandžastog reda’’ (Orange Order) tokom leta 1969 karakterisalo je obostrano nasilje,koje je kulminiralo u trodnevnoj ’’Bitci za Bogside’’ u gradu Derry.
Avgustovski nemiri 1969
Kritični trenutak dogodio se u avgustu 1969 nakon izbijanja interkomunalnog nasilja u Belfastu i Derry-ju, kada je osam ljudi poginulo (od toga šest katolika),na ulicama zahvaćenim plamenom.Četrnaestog i petnaestog avgusta lojalisti su zapalili nekoliko katoličkih ulica u Belfastu iste godine.IRA je pokušala da pruži otpor,međutim veoma malo oružja im je bilo na raspolaganju u odbrani kvartova.Mnogi bitni članovi IRA-e poput Joe Cahill-a i Billy McKee-a su se razbesneli zbog onoga što su imali prilike da vide,kao i zbog pasivnog držanja rukovodstva u septembru, tako da su javno poručili da neće više izvršavati naređenja Goulding-a i ostalih ljudi iz vrha.
Nezadovoljstvo među jedinicima IRA-e nije dobilo pojavne oblike samo u severnim delovima.Na jugu su se takođe Ruairi O’Bradaigh i Sean Mac Stiofan usprotivili predlogu rukovodstva o priznanju Republike Irske i Severne Irske.Izražene političke razlike dovele su do formalne podele na decembarskoj armijskoj konvenciji 1969.Na drugoj konvenciji grupa sastavljena od Sean Mac Stiofana,Daithi O’Conailla,Ruairi O’Bradaigha,Joe Cahilla,Paddy Mulcahya,Leo Martina i Sean Treceya izabrana je za ’Privremeni’ savet IRA-e (Provisional IRA).Jedan od njihovih sledbenika bio je i Seamus Twomey.Podela je uticala na glasanje na prvoj konvenciji, tako što je dvotrećinska većina odlučila da republikanci treba da učestvuju u radu parlamenata Britanije,Irske i Severne Irske ukoliko budu izabrani.
Procene u to vreme su govorile da se IRA podelila tačno na pola, na jednoj strani su bili militanti lojalni Cathalu Gouldingu i ’’Official IRA’’-i koja je imala uporište u pojedinim oblastima, dok je ’’Provisional IRA’’ bila jaka u drugim oblastima.Istoričar J.Bowyer Bell, naveo je uz svo uvažavanje prema ’’Provisional IRA’’-i, da je ona imala svoje kvartove u Belfastu,ali da je bila mnogo manje uticajna nego što se tada tvrdilo.Snažna uporišta ’’Official IRA’’-e u Belfastu poput Lower Fallsa i Markets Distrikta, bila su pod komandom Billy McMillena.Ostale OIRA jedinice delovale su u Derry-u, Newry-u,Strabanu,Dublinu, Wicklowu i drugim kvartovima Belfasta.Međutim ’’Provisional IRA’’ (PIRA) ubrzo je postala dominantnija frakcija,zahvaljujući intenzivnoj regrutaciji kao i prebegu pojedinih članova OIRA-e (slučaj jedinice iz Strabana) u njihove redove.
Slična ideološka podela desila se takođe na godišnjoj konferenciji Sinn Fein-a 1970.Tadašnje rukovodstvo usvojilo je predlog o priznavanju parlamenata u Londonu,Dablinu i Stormontu, ali zato nije uspelo da okupi dvotrećinsku većinu neophodnu za izmenu partijskog statuta, koji je bio izričit po pitanju neučestvovanja u podvojenim skupštinama.Poraženo krilo je istupilo formiravši Provisional Sinn Fein.Oni koji su ostali u partiji sa Tomas Mac Giollom, učestvovali su na izborima prvo kao Official Sinn Fein, a zatim pod nazivom Sinn Fein Workers Party ujedinjeni sa Official IRA-om, poznatijom kao marksistička frakcija.Sinn Fein Workers Party zadržala je sedište u ’’Gardiner Ulici’’, čime je dobila legitimitet u očima simpatizera koji su je posmatrali kao sukcesora nekadašnjeg Sinn Feina.Grupa ljudi oko Sean Mac Stiofana i ’’Privremenog Vojnog Saveta’’ bili su poznati među pristalicama kao ’’Provisional IRA’’ , Provisional Sinn Fein Partija ili Sinn Fein Sv. Kevin. Nešto kasnije na izborima u upotrebi je bio samo naziv Sinn Fein.
Pripadnici Official IRA-e u javnosti su imali nadimak ’’Stickies’’ jer su prodavali nalepnice ljiljana na komemoracijama ’’Uskršnjeg Ustanka’’; sa druge strane aktivisti Provisional IRA-e bili su poznati kao ‘’Pinnies’’ (pežorativan naziv za pinheads) jer su prodavali značke ljiljana na svojim skupovima.Uglavnom nadimak ‘’Stickies’’ je za prve ostao, dok je ‘’Pinnies’’ za drugu grupaciju nestao u korist nadimka ‘’Provos’’.Sve u svemu nalepnica i značka Uskršnjeg ljiljana IRA-e predstavljali su tradicionalni simbol Uskršenjeg Ustanka, i ujedno simbol razlike u mišljenju ova dva pokreta.