....
Životinje se katkad oporave od trovanja svansoninom nakon što prestanu jesti ludu travu, ali samoako su čvrste i zdrave. Da bi se ovaj toksični spoj mogao izlučiti mokraćom, najprije se mora vezatis postojećim molekulamaglukoze ili aminokiselina. Mora postojati velika zaliha proteina i šećera kako bi se otrov izbacio iistisnuo iz tijela.»Problem je u tome«, kaže profesor Brvant, »što ako ste mršavi i gladni, očito nemate viška glukozei proteina pa ne možete izbaciti toksin iz svog sustava. Kad izgladnjeli sisavac proguta alkaloid — čak i tako neopasni kao što je kofein — to će ga pogoditi žešće nego što bi u normalnim uvjetima jer mu nedostaje zaliha glukoze neophodnih za njegovo lučenje. Alkaloid će se jednostavno početinakupljati u organizmu. Ako je McCandless pojeo veliku količinu ovog sjemenja dok se već nalaziou stanju polugladi, bio je to preduvjet za katastrofu.«Iscrpljen toksičnim sjemenjem, McCandless je otkrio da je odjednom preslab da bi izašao i spasiose. Bio je preslab i za lov i postajao je sve slabiji, tonući u sve veću glad. Njegov se životvrtoglavom brzinom strmoglavljivao izvan njegove kontrole.Dana 31. srpnja i 1. kolovoza nema bilježaka u dnevniku. Dana 2. kolovoza zabilježio je samo»STRAŠAN VJETAR«. Jesen tek što nije stigla. Temperatura je padala, a dani postajali vidno kraći- svaki okret Zemlje značio je sedam minuta manje svjetlosti i više hladnoće i mraka; u samo tjedandana noć se produžila za skoro jedan sat.»100-ti DAN! USPIO SAM!« slavodobitno je zapisao 5. kolovoza, ponosan na ovo postignuće,»ALI UŽASNO SLAB. SMRT OPASNO VREBA. PRESLAB DA IZAđEM, DOSLOVNO SAMPOSTAO ZATOčENIK DIVLJINE. NEMA DIVLJAčI.«Da je McCandless imao topografsku kartu koju je izdalo Društvo za geološka istaživanja SAD-avidio bi da u gornjem dijelu rijeke Sushane postoji brvnara koju je postavila uprava nacionalnog parka, devet i pol kilometara ravno, južno od autobusa, udaljenost koju bi možda uspio prijeći čak ionako slab. Ta je brvnara, koja spada pod Nacionalni park Denali, bila opremljena s nešto hrane, posteljinom i lijekovima za prvu pomoć, kako bi poslužila rendžerima prilikom zimskih ophodnji. A premda na karti nisu označene, tri kilometra bliže autobusu nalazile su se dvije privatne brvnare - jedna pripada poznatim zaljubljenicima u utrke pasa upregnutih u saonice, Willu i Lindi Forsberg izHeah/ja; a druga zaposleniku Nacionalnog parka Denali Steveu Carvvileu — a u njima je istotrebalo biti hrane.Drugim riječima, navodni spas bio je samo tri sata hoda uzvodno. Ova tužna ironija naveliko sespominjala neposredno nakon njegove smrti. Ali čak i da je znao za te brvnare, one mu ne bi
pomogle — negdje sredinom travnja kad su vlasnici prestali dolaziti jer se otopio snijeg i više senije moglosanjkati ni voziti snoivmobilom, u sve tri brvnare je provaljeno i demolirane su. Hranu su raznijeleživotinje i uništile vremenske nepogode.Šteta je otkrivena tek krajem srpnja kad je biolog, specijalist za floru i faunu divljine Paul Atkinson,nakon napornih šesnaest kilometara probijanja kroz gusto zarasle šume Vanjskog masiva stigao sceste koja ulazi u Nacionalni park Denali do skloništa uprave parka. Bio je zgrožen i zaprepašten prizorom na koji je naišao. »Bilo je očito da to nije učinio medvjed«, ispričao je Atkinson. »Ja se bavim medvjedima pa znam kako to izgleda kad oni načine štetu. Ovo je izgledalo kao da je netkočekićem porazbijao sve što mu je bilo na dohvat ruke. Po visini vrbolike koja je izrasla krozrazderane madrace pobacane van, bilo je očito da se vandalizam zbio davno.«»Bila je potpuno uništena«, priča Will Forsberg za svoju brvnaru. »Sve što nije bilo pribijeno,razbijeno je. Porazbijane su sve svjetiljke i većina prozora. Posteljina i madraci izvučeni su i pobacani na hrpu, strgnute daske sa stropa, bačve s gorivom probušene, maknuta pećica na drva,čak je i veliki sag izvučen van da trune. A sve hrane je nestalo. Stoga brvnare ne bi osobito pomogleAlexu čak i da ih je našao. A s druge strane, možda i bi.«Forsberg najviše sumnja u McCandlessa. On vjeruje kako je McCandless naišao na brvnare odmahnakon što je otkrio autobus, u prvom tjednu svibnja, razbijesnio se što civilizacija narušava njegovodragocjeno iskustvo u divljini i sustavno ih uništio. Ova teorija, međutim, ne objašnjava zaštoMcCandless onda nije uništio i autobus.Carvvile također sumnja u McCandlessa. »Samo stvar intuicije«, objašnjava, »ali nekako imamosjećaj da je on tip koji bi poželio 'osloboditi divljinu'. Uništiti brvnare bio bi jedan od načina. Amožda i zato što je mrzio vlast - na brvnari nacionalnog parka vidio je znak da ga je postavilauprava, pretpostavio da su sve tri brvnare državno vlasništvo i odlučio udariti na Velikog brata17.Meni se to čini vrlo mogućim.«Što se pak vlasti tiče, one ne misle kako je McCandless bio vandal. »Stvarno nemamo pojma tko jeto mogao učiniti«, kaže Ken Kehrer, glavni rendžer iz Nacionalnog parka Denali. »Međutim ChrisMcCandless ne spada među osumnjičene od strane uprave nacionalnog parka.« Štoviše, ni uMcCandlesovu dnevniku ni na fotografijama nema ničega što bi dalo naslutiti da je uopće bio u blizini brvnara. Kad je početkom svibnja istraživao okolicu autobusa, fotografije pokazuju da jekrenuo sjeverno, nizvodno Sushanom, u smjeru17 Veliki brat - misli se na neosobni entitet Velikog brata koji sve promatra i svime upravlja,metafora totalitarne države, prema knjizi G. Orvvella 1984.suprotnom od brvnara. čak i ako je slučajno naišao na njih, teško je zamisliti kako bi ih uništio, a dase ne bi pohvalio svome dnevniku. Nema zapisa u dnevniku za 6., 7. i 8. kolovoza. Dana 9. kolovoza pribilježio je da je pucao namedvjeda, ali promašio. Dana 10. kolovoza vidio je soba, ali ga nije uspio pogoditi, ali je ubio petvjeverica. Ako mu se u tijelu već bilo nakupilo svansonina, ta sitna divljač nije ga mogla nahraniti.Dana 11. kolovoza ubio je i pojeo kamenjarku. Dana 12. kolovoza nekako se izvukao iz autobusa ne bi li sakupio bobica, nakon što je na vrata nalijepio vapaj upomoć, za malo vjerojatnu slučajnost danetko naiđe dok ga ne bude. Ispisan urednim tiskanim slovima, na stranici izderanoj iz GogoljevogTarasa Buljbe, tekst je glasio:5.0.5. trebam vašu pomoć. ranjen sam, blizu smrti, preslab da izađem odavde. sam sam, ovo niiešala. tako vam boga, molim vas, ostanite i spasite me. otišao sam skupljati bobice, tu u blizini, vratitću se navečer. hvala vam.Ovu je poruku potpisao s »chris mccandless. kolovoz?« Shvaćajući težinu svog položaja, odbacio je prkosni nadimak Alexander Superskitnica, koji je godinama koristio i potpisao se imenom koje sumu dali roditelji.Mnogi se Aljaskanci pitaju zašto McCandless nije zapalio veliku vatru kao signal upomoć. Uautobusu su bile dvije gotovo pune bačve lož ulja za pećicu; sad se čini kako ne bi bio problemizazvati požar koji bi privukao pozornost nadlijećućih aviona ili barem zapaliti šikaru u obliku
golemog znaka S.O.S.Međutim, premda je opće mišljenje suprotno, autobus nije na području koje nadlijeću avioni, takoda su oni vrlo rijetki. Tijekom četiri dana koje sam proveo na Stampede Trailu nisam vidio ni jedan jedini avion, samo velike putničke zrakoplove na visini iznad sedam tisuća metara. Nema sumnje dasu iznad autobusa povremeno prolijetali i manji avioni, ali McCandless bi vjerojatno morao izavati popriličan šumski požar kako bi privukao njihovu pažnju. A prema riječima Carine McCandless:»Chris nikada ne bi spalio šumu, čak ni zato da spasi vlastiti život. Svatko tko to pomišlja, uopće nerazumije moga brata.«Smrt od gladi nije ugodan način umiranja. U poodmaklom stadiju kad tijelo počinje konzumiratisamo sebe, žrtva pati od boli u mišićima, poskakivanja srca, gubitka kose, omamljenosti, nedostatkadaha, krajnje osjetljivosti na hladnoću, fizičke i mentalne iscrpljenosti. Koža gubi boju.U nedostatku ključnih hranjivih tvari, u mozgu se stvara težak kemijski disbalans što izazivagrčenje i halucinacije. Međutim, oni koji su se vratili sa samog ruba smrti od gladi izvještavaju otome kako pred kraj gladi nestaje, strašne boli prestaju i muke zamjenjuje uzvišena euforija, osjećajsmirenosti praćen transcendentnom mentalnom jasnoćom. Bilo bi lijepo vjerovati kako jeMcCandless doživio sličnu ekstazu.Dana 12. kolovoza napisao je ono što se kasnije pokazalo posljednjim zapisom u dnevniku:»Prelijepe borovnice.« Od 13. do 18. kolovoza dnevnik ne bilježi ništa, već samo zapisuje dane. Negdje u tom tjednu istrgnuo je posljednju stranicu iz memoara Louisa L'Amoura Obrazovanjelutajućeg čovjeka. S jedne strane su stihovi koje je LAmour citirao iz pjesme Robinsona Jeffersa'Mudri ljudi za svojih loših sati':Smrt je silovita ptica pjevica: al' umrijeti učinivši neštoViše stoljećima nalik no što mišići i kosti su,Znači uglavnom slabosti se riješit.Planine mrtav su kamen, ljudi im se dive U' mrzeVeličajnost njihovu, njihov drski mir,Planine zbog tog ne postaju ni meke ni smeteneA ima mrtvih ljudi čije misli istu prirodu iskazuju. Na drugoj strani, koja je prazna, McCandless je ispisao kratak pozdrav: »IMAO SAM SRETANŽIVOT I HVALA GOSPODINU. ZBOGOM I NEKA VAS BOG SVE BLAGOSLOVI!«A onda se zavukao u vreću za spavanje koju mu je sašila majka i utonuo u nesvjesticu. Vjerojatno jeumro 18. kolovoza, 112 dana nakon što je ušetao u divljinu, 19 dana prije nego što je šestAljaskanaca slučajno naišlo na autobus i u njemu pronašlo tijelo.Jedna od posljednjih stvari koje je učinio bila je da se slikao pokraj autobusa, pod visokim nebomAljaske, jednom rukom držeći zadnji zapis ispružen prema kameri, a drugu podigavši u hrabar, blažen pozdrav. Lice mu je bilo strašno upalo, gotovo kosturno. Ali ako je u tim posljednjim, teškimsatima žalio samoga sebe - zato što je bio još tako mlad, zato što je bio sam, zato što ga je tijeloizdalo, a volja napustila - na fotografiji se to ne vidi. Smješka se, a izraz njegovih očiju nedvojben je - Chris McCandless bio je smiren, spokojan poput redovnika koji odlazi k Bogu.
....
http://www.scribd.com/doc/39073418/Jon-Krakauer-U-Divljini
