Odlazak dece iz porodice..

Nisam jos u toj situaciji, moje pile je jos ispod mog krila, ali vec znam da ce moje dete otici negde preko, najkasnije posle srednje skole.ili ce se osamostaliti u potpunosti,. jednostavno je takav tip, nije staticna, iako je razmazena do srzi u kostima, istovremeno je ambiciozna i voli lagodan zivot, a potpuno je svesna da ce morati sama da ga stvori sebi. uz moju pomoc, naravno, ali sama.:)
i, kao i vecina majki, imam suprotstavljene emocije u vezi sa tim. drzala bih je pod kljucem do daljnjeg, a sa druge strane se radujem trenutku u kojem ce ona odleteti od mene.
ja sam keva smarac, nabavicu jos dva psa i tri macke i imati koga da davim. :mrgreen:
 
moje dete je vec jednom nogom otislo.za deset dana ne znam dal spava jednom kod kuce
al zato dolaze da jedu i da menjaju gace kod majkez:mrgreen:
mislila sam da ce mi mnogo tesko pasti,ali ok mi je
sad kako ce biti kad i mladji ode...ja cu da uselim bar jos jednog svalera kod nas,mnogo volim da imam o kome da se brinem
a kako mi je svaler vremesan,uskoro cu imati kome i pelene da menjam
 
Fax u Beču približno košta kao godina u Beogradu, u proseku.
E, ako ste izbosne, važi vam još ugovor iz vremena AU okupacije, pa onda ništa ne plaćate? :lol:
Mi imamo trenutno dilemu za srednju školu...u čemu je fora... što će izgleda ubuduće neka, ako ostanu ovi, sistematizacija srednjih škola da ide na gori sistem nego što je bila "Šuvarica"...pa će srednje škole praktićno biti specijalizovane za zanimanja koja su stop za dalje školovanje - studiranje i jedino će iz gimnazija moći da se studira...
Da se ne bismo igrali, hoće-neće, a pošto je stasalo dijete uskoro za srednju školu, izbor će biti neka od gimnazija, pošto je već rekao da nema nameru mnogo da radi i uči... tako da ne bi on u matematičku....zapravo, ne zna on ništa, ali izgleda (i nažalost) skloniji je društvenim naukama, a jezike razbija.

Do faxa....ko živ ko mrtav...ima i do srednje, pa tjemo videti...šta on hoće uz našu pomoć (usmeranja i finansije...)....
 
Fax u Beču približno košta kao godina u Beogradu, u proseku.
E, ako ste izbosne, važi vam još ugovor iz vremena AU okupacije, pa onda ništa ne plaćate? :lol:
Mi imamo trenutno dilemu za srednju školu...u čemu je fora... što će izgleda ubuduće neka, ako ostanu ovi, sistematizacija srednjih škola da ide na gori sistem nego što je bila "Šuvarica"...pa će srednje škole praktićno biti specijalizovane za zanimanja koja su stop za dalje školovanje - studiranje i jedino će iz gimnazija moći da se studira...
Da se ne bismo igrali, hoće-neće, a pošto je stasalo dijete uskoro za srednju školu, izbor će biti neka od gimnazija, pošto je već rekao da nema nameru mnogo da radi i uči... tako da ne bi on u matematičku....zapravo, ne zna on ništa, ali izgleda (i nažalost) skloniji je društvenim naukama, a jezike razbija.

Do faxa....ko živ ko mrtav...ima i do srednje, pa tjemo videti...šta on hoće uz našu pomoć (usmeranja i finansije...)....

X gimnazija je skroz ok, a imaju i dualnu nastavu tj i na engleskom i na srpskom, pitaju pri upisu na kom jeziku hoces da je pratis. solidna skola, sa solidnim sklopom dece koja je pohadjaju. i Treca i Filoloska su odlicne, koliko ja znam bar.

izvinjavam na skretanju sa teme. :)
 
X gimnazija je skroz ok, a imaju i dualnu nastavu tj i na engleskom i na srpskom, pitaju pri upisu na kom jeziku hoces da je pratis. solidna skola, sa solidnim sklopom dece koja je pohadjaju. i Treca i Filoloska su odlicne, koliko ja znam bar.

izvinjavam na skretanju sa teme. :)

Bljak...8. pa da mi se propederiše tamo :lol: (Fil. gim. je uvek bila dobra škola, slažem se tj. saglasan sam)... ( :
Zzam se, čovečuljak je jedna kontrovezna ličnost, darovit je za oba...msm da on neće još barem 2-3 godina da bude načisto...

Što se tiče odlaska od kuće, sa ove distance, bez obzira na daljinu,...verujem da ću da ja to oberučke podržim, što ranije - to bolje...neka se kali, neka se brine o sebi... s tim što ako zapali preko, odosmo i mi, ebiga...

a u stv. nemam pojma kako ću da se ponašam...verovatno kako sam rekao, ne mogu unapred da zamišljam...
 
inace moj se bas nije snasao.pre neki dan udjem mu u stan,u kesi budjave lepinje,u frizideru zavijena prasna sunka lepljiva...
ves masin jos ni jednom nisu upalili,uredno donosi kuci da se pere
objasnim ja to sve,al ne ide im bas slusanje...
 
Kako ste podneli? Kako su se snašli? Da li ste sprečili? Je l time odmazete ili pomažete?
Na jesen će mi stariji sin na fax, a upisi su u junu, treba se odlučiti - ili Austrija, EU ili na domaći fax? Naravno, ja bih radije da ide van, žena bi da on studira ovde. Sve je razumljivo :)
Raspisite se.

Pa on neka odluči, ti i tvoja žena šta biste, to je vaša stvar...
Verujem da je ovo lako reći i sve to al on ima dovoljno godina da zna šta oće
,Beč ti barem nije daleko od Ljubljane :mrgreen:
tako da možete čak i da ga posećujete, a i on će verovatno često kući i sve to...
mada, kažu da su fakulteti u Sloveniji dosa dobri, tako i da ostene,ima prođu u EU....nema nikakve prepreke
 
Noćas sam se vratila u bračnu postelju koja me potpisom i državnim štambiljom obavezuje već četvrt veka. Razlog izbivanja je bio više no egzistencijalno opravdan, jer se radilo o opstanku dve trećine moje dece, mlađi sektor. Pomenuti su došli nama, roditeljima svojim, u prazničnu, višednevnu posetu, što je za mene bio signal da se odselim u kuhinju i počnem da kuvam kao za gladni kontinent. Jer same reči »dete«, pa još »student« kod balkanskih majki bude potrebu za prehrambenom borbom za mladunce, do poslednje raspoložive mrvice.
To je valjda jedna u nizu posledica činjenice da je Balkan svako malo gladan, zbog čega njegovi žitelji veruju da je i ostatak planetarne geografije krajnje sumnjiv po pitanju imanja da se jede. Zbog toga je i reč »put« samoaktivirajuća kapisla koja tera blisku okolinu budućeg putnika da počne da priprema hranu za put. Jer, nikad se ne zna koliko će taj put trajati, šta ako se ostvari bojazan zaglavljivanja u snežnim smetovima usred leta ili nekog zemljotresa, vulkana, bilo čega što onog ko je na put krenuo ostavlja usred prašumskih divljina najpre Balkana. Pečeno pile, umotano u novine, na kome se može pročitati olovni kliping prethodnih događaja, je već biblijska tradicija. Ali, ono ne pokriva bivanje u nedođiji u koju se krenulo, ma koliko ista civilizovana bila. U to ime je moja baka, pred svaki naš put, pekla medenjake. One koji traju šest meseci. I pakovala nam ih u, posebno za tu priliku čuvane, kutije od cipela. Tek kad sam sama počela da proizvodim pomenute kolačiće, shvatila sam da njihov pravi miris nije miris skaja ili nove gume.
Druga posledica svedenosti hrane na Balkanu, nebitno kojom višom silom izazvana, je pakovanje hrane svima koji van tog dela geografije žive. Jer, ako tamo negde i ima hrane, u šta se ne može pouzdati, ona nije onakva kakva bi trebalo da bude onda kada je na balkanskom poluostrvu ima. Jer, džaba svega kad tamo onoga što se kod nas hranom zove. Uostalom, čak i ako se radi o jelima koja su izvorno te njihove, strane recepture, ipak to nije kao kad se kod nas spremi. Još ako tome majka pristupi, onda ni Beč nema takvih bečkih šnicli kakve se van njega prave. Naročito kad ih ja pravim, tada bečke jastučnice koje se šniclama zovu, nemaju šanse.
Upravo zato sam i uhvatila busiju na graničnom prelazu između dnevnog boravka i kuhinje. Raspožena kao gladna aždaja da Žmua sprečim u svakom pokušaju noćne akcije koja bi rezultirala atakom na planinu bečkih šnicli spremljenih za poneti. Za mladunce. Za sirote studente majkine. Ako hoće bečke šnicle, nek mu ih njegova majka spremi, ove su bile samo za one koje sam ja rodila i za čiji opstanak sam spremna da se i u spavaćem stanju borim. Nema veze što me je gledao kao ucveljeni štenac, bečke šnicle koje sam ja proizvela su tu bile samo zato da ih u Beč odnesu suncad majkina. I tačka.
Podrazumeva se da su bečke šnicle za u Beč bile samo trešnja na prepun auto svega što u srcu pokojne imperije nemaju. Jer, opšte je poznato da Beč spada u najgladnije afričke zone. Nemaju ni ajvar, ni turšuju, ni somune, još manje cepkane paprike i njihove starije belolučene rošake, sir ni ne sanjaju, k od kajmaka nemaju, pečenice ne suše, do duvan čvaraka im mašta ne dobacuje, pekmezi im se noževima seku i više liče na pihtije nego na posledicu voća...Ukratko, golgota, jad i beda. Zbog toga je sve pomenuto, i još toliko nenabrojanog valjalo skupiti tehikom vrednog mrava, tome dodati skuvano onako kako oni ne znaju da skuvaju i pripremiti decu za odlazak u razvijene, gladne krajeve civilizacije.
Problem je nastao kada se pojavila trilema da li će u studentski autić, koji se nekada mojim zvao, uopšte studenti uspeti da se zguraju. Hrana je zauzimala sav raspoloživi prostor. Doduše, postojala je varijanta da guraju auto do daljnjeg, usput jedu malo po malo, pa kad oprazne sedišta i prostor pred njima da se nekako umuvaju u preopterećeno prevozno sredstvance. Na svu sreću, jedno od iskustava koje studenti vrlo brzo steknu je filigransko pakovanje i sedenje na fakirsko sedenje.
Tako su Princeza i Mali Sin uspeli nekako da se zguraju i krenu ka srcu Austrobugarske. I stanu nešto većem od malečkog automobila. Dok ne pojedu zalihe, spavaće na otiraču. Ali će bar biti siti, siti kao srce majčino. Jer jedna je majka. Sve ostalo je samo bečko bečenje.
obozavam jelicu ,ko ima vremena,divan je tekst

- - - - - - - - - -

domaciceeee :( zaboravila sam kako si me ucila:rida:

- - - - - - - - - -

jeeeee
 
Poslednja izmena:
Imam iskustvo neuspelog odlaska studenta iz roditeljske kuće. Moj stariji sin je otišao na studije u veliki, beli grad, živeo tamo dve godine, položio tek nekoliko ispita i vratio se kući. U rođeni dnevni boravak. Prve godine je stanovao sam, u garsonjeri kao bombona, ušuškanoj, toploj, ali ga je samoća ubila. Sledeće godine je našao cimera, vrlo društvenog momka, živeli su u ogromnom stanu, gde je bilo prolaznika kao na autobuskoj stanici. Tu je popravio svoj društveni život, zalečio depresiju u kojoj je bio, ali shvatio da ne želi da studira. Pokupio je stvari, i doselio se kući. Po njegovim rečima, pojeo ga je veliki grad. Nije umeo da se snađe, da novonastalu situaciju okrene u svoju korist.

Ja sam. iako po prirodi mama kvočka, njegov odlazak iz kuće lako podnela. Možda zbog toga što nas je ovde uvek bila puna kuća, pa sam mu od početka srednej škole trubila da kada jednom ode, vraća se samo kao gost. Tako da sam mislila da će me poslušati, i bila sam spremna. On očigledno nije. Posle godinu dana ponovnog života s nama, ukapirao je da je ipak lepše živeti sam u gradu, nego sa smaračima kakvi smo mi. Planirao je da nađe posao u gradu da se odseli, ali se desila bolest mog tate, gde sam ja bila previše angažovana, pa je on odložio svoje planove. U međuvremenu su meni otkazali operaciju, tako da on sada silom prilika ostaje sa nama bar do jeseni. Jer od mene ove sezone 'leba nema, a on nema srca da ostavi oca samog da nam obezbeđuje egzistenciju. Ostaće, da bi pomoga da se što lakše pregura posao bez mene.

Mlađi će od jeseni (nadam se, puj, puj, puj) biti student. Poznavajući ga, on od gradskog života neće tako lako odustati.
 
Imam iskustvo neuspelog odlaska studenta iz roditeljske kuće. Moj stariji sin je otišao na studije u veliki, beli grad, živeo tamo dve godine, položio tek nekoliko ispita i vratio se kući. U rođeni dnevni boravak. Prve godine je stanovao sam, u garsonjeri kao bombona, ušuškanoj, toploj, ali ga je samoća ubila. Sledeće godine je našao cimera, vrlo društvenog momka, živeli su u ogromnom stanu, gde je bilo prolaznika kao na autobuskoj stanici. Tu je popravio svoj društveni život, zalečio depresiju u kojoj je bio, ali shvatio da ne želi da studira. Pokupio je stvari, i doselio se kući. Po njegovim rečima, pojeo ga je veliki grad. Nije umeo da se snađe, da novonastalu situaciju okrene u svoju korist.

Ja sam. iako po prirodi mama kvočka, njegov odlazak iz kuće lako podnela. Možda zbog toga što nas je ovde uvek bila puna kuća, pa sam mu od početka srednej škole trubila da kada jednom ode, vraća se samo kao gost. Tako da sam mislila da će me poslušati, i bila sam spremna. On očigledno nije. Posle godinu dana ponovnog života s nama, ukapirao je da je ipak lepše živeti sam u gradu, nego sa smaračima kakvi smo mi. Planirao je da nađe posao u gradu da se odseli, ali se desila bolest mog tate, gde sam ja bila previše angažovana, pa je on odložio svoje planove. U međuvremenu su meni otkazali operaciju, tako da on sada silom prilika ostaje sa nama bar do jeseni. Jer od mene ove sezone 'leba nema, a on nema srca da ostavi oca samog da nam obezbeđuje egzistenciju. Ostaće, da bi pomoga da se što lakše pregura posao bez mene.

Mlađi će od jeseni (nadam se, puj, puj, puj) biti student. Poznavajući ga, on od gradskog života neće tako lako odustati.

Bolje je upisivati neke vise skole ako deca nemaju ne znam koju radnu naviku.

- - - - - - - - - -

Eventualno privatne fakultete, ali za to treba vise para.
 
Imam iskustvo neuspelog odlaska studenta iz roditeljske kuće. Moj stariji sin je otišao na studije u veliki, beli grad, živeo tamo dve godine, položio tek nekoliko ispita i vratio se kući. U rođeni dnevni boravak. Prve godine je stanovao sam, u garsonjeri kao bombona, ušuškanoj, toploj, ali ga je samoća ubila. Sledeće godine je našao cimera, vrlo društvenog momka, živeli su u ogromnom stanu, gde je bilo prolaznika kao na autobuskoj stanici. Tu je popravio svoj društveni život, zalečio depresiju u kojoj je bio, ali shvatio da ne želi da studira. Pokupio je stvari, i doselio se kući. Po njegovim rečima, pojeo ga je veliki grad. Nije umeo da se snađe, da novonastalu situaciju okrene u svoju korist.

Ja sam. iako po prirodi mama kvočka, njegov odlazak iz kuće lako podnela. Možda zbog toga što nas je ovde uvek bila puna kuća, pa sam mu od početka srednej škole trubila da kada jednom ode, vraća se samo kao gost. Tako da sam mislila da će me poslušati, i bila sam spremna. On očigledno nije. Posle godinu dana ponovnog života s nama, ukapirao je da je ipak lepše živeti sam u gradu, nego sa smaračima kakvi smo mi. Planirao je da nađe posao u gradu da se odseli, ali se desila bolest mog tate, gde sam ja bila previše angažovana, pa je on odložio svoje planove. U međuvremenu su meni otkazali operaciju, tako da on sada silom prilika ostaje sa nama bar do jeseni. Jer od mene ove sezone 'leba nema, a on nema srca da ostavi oca samog da nam obezbeđuje egzistenciju. Ostaće, da bi pomoga da se što lakše pregura posao bez mene.

Mlađi će od jeseni (nadam se, puj, puj, puj) biti student. Poznavajući ga, on od gradskog života neće tako lako odustati.

nemam reputacije, pa ću ti ovako napisati: mnogo volim da čitam tvoje postove, kada odlučiš da napišeš više od par reči u njima.
životni su, iskreni i nekako smirujući, bez obzira na njihov sadržaj.
eto :)
 
...sta god da odluci samo neka bude praktican i neka puca siroko, bio faks ovde ili van neka je samo "zanatski"...uz jezike i gimnazijsko obrozavanje koje licno obozavam...cini mi se da se takva deca snadju lakse...

...pod zanatske fakultete podrazumevam elektroniku, gradjevinu, masinstvo, pravo, ekonomiju...oni pucaju najsire sto dosta pomaze kasnije...a masterima i doktorskim ce se nadoknaditi sve nesto kasnije iako mozda para nije bilo...uz prosek, prosek nije za zanemariti...i jezik, za moj racun engleski i nemacki...sve ostalo je super ali ova dva su vrata, ulaznica...
 
Sta je to sa mladima ciji imaju da plate faks/visu u BG,NS,NI a oni se *ne snadju u velikom gradu* ?
Sta bi radili da su zaista u veliki grad (Moskva npr.,ima ljudi kao dve Srbije) otisli?

Kako to da oni koji sami moraju da kidaju kako bi otisli iz nedodjije bb bez zivota vecim delom uspeju nego oni koji dobiju sve na tacni?
 
Sta je to sa mladima ciji imaju da plate faks/visu u BG,NS,NI a oni se *ne snadju u velikom gradu* ?
Sta bi radili da su zaista u veliki grad (Moskva npr.,ima ljudi kao dve Srbije) otisli?

Kako to da oni koji sami moraju da kidaju kako bi otisli iz nedodjije bb bez zivota vecim delom uspeju nego oni koji dobiju sve na tacni
?

boldovano ti je pitanje koje u sebi sadrži i odgovor. :)
naravno da će oni koji moraju da grizu, da se samofinansiraju, uz eventualnu minimalnu pomoć roditelja, biti snalažljiviji i svesniji toga da nemaju izbor tj ili će proplivati ili će se vratiti u selo ili grad odakle su otišli zarad boljeg života, ambicija ili jendostavne prinude, jer hleba za njih u rodnom mestu nema.
da ne generalizujem, ali mahom mladi koji imaju sve na tacni i nemaju baš mnogo motiva (osim ako nisu takvi rođeni), da idu samo napred, da se snalaze, da uzmu život u svoje ruke...
 
jos dok je bio u stomaku , videla sam ga da leti:)
mism stariji.
i podrzavam samostalnost, i verujem da ne moze postati covek dok ne pocne o sebi da se stara.
a sto mene tice..pa i meni je vreme za penziju:)))
sve je to bash kao sto treba.
 
Kako ste podneli? Kako su se snašli? Da li ste sprečili? Je l time odmazete ili pomažete?
Na jesen će mi stariji sin na fax, a upisi su u junu, treba se odlučiti - ili Austrija, EU ili na domaći fax? Naravno, ja bih radije da ide van, žena bi da on studira ovde. Sve je razumljivo :)
Raspisite se.
Kad je moj brat otisao za NS da studira(4 godine je stariji), moji su bili srecni, a on je jedva cekao. Nikad se nije vratio. A njima je ostala puna kuca od mene i mojih drugarica(kod nas je uvek bio skup, za skolu, ucenje, izlaske, sminkanje, pusenje, kafe...)...ja krenula u srednju... obaveze itd...
Ali zato kad sam ja otisla... moj otac, covek kojem je sve ravno do Kosova kaze:"Vratim se ja u stan, sednem, pogledam u tvoju majku i krenemo da placemo. Kuca prazna." :(
I dalje ne verujem... da on place... ali zamisljam koliko im je bilo tesko

Sreca pa je mm insistirao da svaki vikend idemo kuci pa im nisam mnogo nedostajala ;)
A tek radosti kad sam se vratila... ihaj... mada bi oni bili srecni gde god da sam samo da sam ja zadovoljna i ispunjena...
A tek kad su dobili unucice... pa opet puna kuca...
Moj otac kaze da mu se ceo svet ponovo rodio... :)

Moja deca su mala... ali otice neminovno... ne bih volela da odu pre srednje... ovde imamo par dobrih skola u okolini, nek putuju kao i ja... a na fax kad krenu, odselice se svakako...
Bice tesko naravno ali nek oni budu srecni, samostalni i zadovoljni a ja cu se vec snaci... ;)

Zato treba praviti vise dece... jos dvoje rodim do 40e i eto zabave ceo zivot :malav:
Imam iskustvo neuspelog odlaska studenta iz roditeljske kuće. Moj stariji sin je otišao na studije u veliki, beli grad, živeo tamo dve godine, položio tek nekoliko ispita i vratio se kući. U rođeni dnevni boravak. Prve godine je stanovao sam, u garsonjeri kao bombona, ušuškanoj, toploj, ali ga je samoća ubila. Sledeće godine je našao cimera, vrlo društvenog momka, živeli su u ogromnom stanu, gde je bilo prolaznika kao na autobuskoj stanici. Tu je popravio svoj društveni život, zalečio depresiju u kojoj je bio, ali shvatio da ne želi da studira. Pokupio je stvari, i doselio se kući. Po njegovim rečima, pojeo ga je veliki grad. Nije umeo da se snađe, da novonastalu situaciju okrene u svoju korist.

Ja sam. iako po prirodi mama kvočka, njegov odlazak iz kuće lako podnela. Možda zbog toga što nas je ovde uvek bila puna kuća, pa sam mu od početka srednej škole trubila da kada jednom ode, vraća se samo kao gost. Tako da sam mislila da će me poslušati, i bila sam spremna. On očigledno nije. Posle godinu dana ponovnog života s nama, ukapirao je da je ipak lepše živeti sam u gradu, nego sa smaračima kakvi smo mi. Planirao je da nađe posao u gradu da se odseli, ali se desila bolest mog tate, gde sam ja bila previše angažovana, pa je on odložio svoje planove. U međuvremenu su meni otkazali operaciju, tako da on sada silom prilika ostaje sa nama bar do jeseni. Jer od mene ove sezone 'leba nema, a on nema srca da ostavi oca samog da nam obezbeđuje egzistenciju. Ostaće, da bi pomoga da se što lakše pregura posao bez mene.

Mlađi će od jeseni (nadam se, puj, puj, puj) biti student. Poznavajući ga, on od gradskog života neće tako lako odustati.
Zd, pa jel mogu zajedno njih dvojica?
Sta je to sa mladima ciji imaju da plate faks/visu u BG,NS,NI a oni se *ne snadju u velikom gradu* ?
Sta bi radili da su zaista u veliki grad (Moskva npr.,ima ljudi kao dve Srbije) otisli?

Kako to da oni koji sami moraju da kidaju kako bi otisli iz nedodjije bb bez zivota vecim delom uspeju nego oni koji dobiju sve na tacni?

Pa dala si sama sebi odgovor.

Ako ti daju drvo jabuke, popeces se i izabrati najlepsu, na vrhu.
Ako ti daju jabuke na tacni, uzeces i neces napraviti nikakav napor, nikakav korak.

Osobe koje se penju umeju u zivotu brze da reaguju i ustaju kad ih stvarnost sibne.
Osobe kojima se prinosi, teze ustaju i krecu.

Naravno ima i do karaktera, mada okolnosti uticu mnogo.
 

Back
Top