O samoubistvu se priča, ali to nije dovoljno

Pogledajte prilog 586487

U koje doba godine većina ljudi počini nešto nezamislivo i oduzima sebi život? Ako ste pomislili na „praznike“, ne biste bili u pravu. Većina samoubistava se zapravo dešava krajem jula i avgusta, ali zaista je nepoznato zašto je tako.

O samoubistvima, autor teksta je, u više navrata, razgovarao sa dr Šonom. Dr Šon je napisala „Praktičnu mogućnost procene samoubistva”, a u centru njegovog rada su veterani, naročito oni koji se vraćaju iz rata. Dr Šon je odradila odličan posao na terenu, ali mnogo toga je još uvek ostalo nepoznato.

Nema sumnje da je svest o prevenciji samoubistva jača, kako vreme prolazi, a sada se nalazi u fokusu medija. Producent i pisac DJ Neš producirao je ABC emisiju „Milion sitnica” o bliskoj grupi prijatelja koji uče kako da se nose sa životom, nakon što jedan od njih sebi oduzme život.

Neš je bio inspirisan ličnim iskustvom, nakon što je njegov prijatelj izvršio samoubistvo. Ova emisija, ne samo što stvara veću svest o samoubistvu, već i inspiriše ljude da o samoubistvu više govore.

U emisiji, jedan iz grupe se suočava sa dubokom depresijom, a prijatelji su veoma zabrinuti, te ga savetuju i ubeđuju da krene na psihoterapiju. Ovo je pravi način na koji se moramo ponašati kada neko iz našeg okruženja, ili neko ko nam je blizak, prolazi kroz težak i mračan životni period. Ovakvo stanje osobe ne sme biti ignorisano. Većina ljudi koji se suočava sa samoubilačkim mislima i idejama ne traži savetovanje ili medicinsku pomoć, a možda su u okruženju te osobe baš oni ljudi koji će osobu uputiti u pravom smeru.

Divim se ljudima koji prelaze sopstvene granice kako bi pomogli osobi do kojoj im je stalo. Može biti veoma teško nagovoriti depresivnu osobu da potraži pomoć ili da razgovara sa vama o tome šta joj se „mota po glavi”. Ljudi mogu imati veoma uspešne živote, a opet, mogu doneti odluku da biti živ nije nešto što žele. Baš kao Džon u emisiji „Milion sitnica”.

Prolaziti kroz duboku depresiju nije šala, a mnoge samoubice se ne ponašaju kao da su tužni i ne odaju utisak da su se oprostili sa životom. To je veliki šok za njima bliske osobe, ali zar nije i za sve nas? Mnogi ljudi su poznavali nekoga, ili su čuli za nekoga, ko je sebi oduzeo život, ali još uvek se o samoubistvu ne govori onoliko koliko bi trebalo.

Naš mozak može delovati kao da se „poigrava” sa nama, a život može biti veoma težak. Ako razmišljate o tome da je bolje da niste tu gde ste, da niste živi, onda je bolje da to podelite sa nekim. Terapija bi bila odličan izbor, ali ako niste sigurni u terapiju ili ako vam nije prijatno da idete na terapiju, pričajte prijatelju o tome. A ako ste vi prijatelj, budite tu za osobu koja je prikupila hrabrosti da vam kaže kako se oseća. Ako niste u mogućnosti da budete tu, bar pomozite toj osobi da pronađe nekoga ko će biti tu za nju, jer je ovakvo stanje veoma ozbiljno i vi ste sada deo procesa, čak iako to niste želeli da budete.

https://www.psihoverzum.com/o-samoubistvu-se-prica-ali-to-nije-dovoljno/

Depresija jeste bolest, ali ko se odluči na samoubistvo obično ima toliko nekvalitetan i očajan život da ga bilo šta može spasiti.
Ključna reč je OČAJ.
Lično ja bih doneo zakon po kome bih dozvolio dobrovoljnu eutanaziju, ali jedinka prethodno da prođe sva savetovanja sa psiholoterapeutima i psihijatrima ne bi li ih odvratili od toga.
Samoubicama treba pružiti makar mogućnost lakog odlaska sa ovog sveta i efekat bi trebao da bude mnogo manje bacanja sa zgrada ili mostova,
I sada postoje SOS telefoni za prevenciju samoubistva, ali mislim da bi se značajan broj samoubistva smanjio ukoliko bi dobrovoljna eutanazija bila legalna.

Dakle, stvorio bi se kontraefekat.

Jer ako nešto samoubica želi to je da izbegne bol i upravo to mu se i pruža dobrovoljnom eutanazijom.
 
Depresija jeste bolest, ali ko se odluči na samoubistvo obično ima toliko nekvalitetan i očajan život da ga bilo šta može spasiti.
Ključna reč je OČAJ.
Lično ja bih doneo zakon po kome bih dozvolio dobrovoljnu eutanaziju, ali jedinka prethodno da prođe sva savetovanja sa psiholoterapeutima i psihijatrima ne bi li ih odvratili od toga.
Samoubicama treba pružiti makar mogućnost lakog odlaska sa ovog sveta i efekat bi trebao da bude mnogo manje bacanja sa zgrada ili mostova,
I sada postoje SOS telefoni za prevenciju samoubistva, ali mislim da bi se značajan broj samoubistva smanjio ukoliko bi dobrovoljna eutanazija bila legalna.

Dakle, stvorio bi se kontraefekat.

Jer ako nešto samoubica želi to je da izbegne bol i upravo to mu se i pruža dobrovoljnom eutanazijom.
Samoubojice koje sam poznavao.

Najmladji je imao 19 godina, završio je trogodišnju obrtničku školu, zaposlen zdrav. Izlazio je na cajke, nemilice se opijao, ima je i nešto recimo letećih djevojaka. Prije samog čina suicida potpalio je šumu.

61- išnjak, zdrav, ratni penzioner ( to su u Hrvatskoj ogromni iznosi), predsjednik, potpredsjednik pustih tih famoznih braniteljskih udruga koje peru lovu iz državnog proračuna. Oženjen, ima je djecu i unučad, svi zdravi. Imao je zaista mnogo prijatelja. Na kavama je on bio središnja ličnost, uvik glavna i zadnja je bila njegova. Do podne bi bio po kavanama pa onda doma na ručak. Tako i tog dana, samo što tog dana nije ručao jer se objesio na tavanu. Imao je doduše problem kocke, ali nisam baš siguran da je to razlog?

40- išnjak, oženjen, zdrav i otac. Bio je zaposlen i ionako solidna plaća ali žalio se da je jako teško životi kao podstanar što i je ali opet? Žalio se i da je oštećen od strane brata u podjeli imovine što i je ali opet?

80- išnjak, oženjen, otac, did i pradjed. Imao je i dobru penziju jer je dugo bio poslovodja u nekadašnjem velikom poduzeću. Bio je u biti zdrav ali teško mu je padalo što mu je vid oslabio i volila su ga ledja pa je bio slabo pokretan.

Ne vidim u niti jednom slučaju neku tešku patnju ili očaj🤔🤔 Mada sve je to subjektivno ..
 
Samoubojice koje sam poznavao.

Najmladji je imao 19 godina, završio je trogodišnju obrtničku školu, zaposlen zdrav. Izlazio je na cajke, nemilice se opijao, ima je i nešto recimo letećih djevojaka. Prije samog čina suicida potpalio je šumu.

61- išnjak, zdrav, ratni penzioner ( to su u Hrvatskoj ogromni iznosi), predsjednik, potpredsjednik pustih tih famoznih braniteljskih udruga koje peru lovu iz državnog proračuna. Oženjen, ima je djecu i unučad, svi zdravi. Imao je zaista mnogo prijatelja. Na kavama je on bio središnja ličnost, uvik glavna i zadnja je bila njegova. Do podne bi bio po kavanama pa onda doma na ručak. Tako i tog dana, samo što tog dana nije ručao jer se objesio na tavanu. Imao je doduše problem kocke, ali nisam baš siguran da je to razlog?

40- išnjak, oženjen, zdrav i otac. Bio je zaposlen i ionako solidna plaća ali žalio se da je jako teško životi kao podstanar što i je ali opet? Žalio se i da je oštećen od strane brata u podjeli imovine što i je ali opet?

80- išnjak, oženjen, otac, did i pradjed. Imao je i dobru penziju jer je dugo bio poslovodja u nekadašnjem velikom poduzeću. Bio je u biti zdrav ali teško mu je padalo što mu je vid oslabio i volila su ga ledja pa je bio slabo pokretan.

Ne vidim u niti jednom slučaju neku tešku patnju ili očaj🤔🤔 Mada sve je to subjektivno ..

Opet se ne možemo boriti za druge kad oni sami ne žele za sebe.
Ja na primer znam da bih bio podložan samoubistvu da sam invalid, slep ili nepokretan.
Ne bi mi bio mio takav život.
Sve ostalo manje-više je podnošljivo.
 
Opet se ne možemo boriti za druge kad oni sami ne žele za sebe.
Ja na primer znam da bih bio podložan samoubistvu da sam invalid, slep ili nepokretan.
Ne bi mi bio mio takav život.
Sve ostalo manje-više je podnošljivo.
Ko će to znati??? Eto ima ta jedna na forum.hr koja često piše o svom nećaku studentu koji se ubio. Odličan učenik, odličan student, ima je društvo i curu. Tetka mu veli, tj poručuje mladima na forumu da otvoreno govore o svojim problemima s ne kao njen nećak koji je skriva probleme( po njoj). Ja sam joj se suprotstavio ( zbog čega nismo baš bili u odnosima), tj tvrdio sam da njen nećak nije bio u depresiji i nije imao problema( barem onako kako to većina doživljava).

Zašto se onda ubio? Po meni je on iz svog kuta vrlo visokog IQ- a nihilistički i potpuno bezosječajno zaključio da ga više ništa u životu ne zanima i ne uzbuđuje i odlučio je prekinuti život. Bez tuge, kao neko ko odluči promjeniti posao 🤔🤔🤔
 
Ko će to znati??? Eto ima ta jedna na forum.hr koja često piše o svom nećaku studentu koji se ubio. Odličan učenik, odličan student, ima je društvo i curu. Tetka mu veli, tj poručuje mladima na forumu da otvoreno govore o svojim problemima s ne kao njen nećak koji je skriva probleme( po njoj). Ja sam joj se suprotstavio ( zbog čega nismo baš bili u odnosima), tj tvrdio sam da njen nećak nije bio u depresiji i nije imao problema( barem onako kako to većina doživljava).

Zašto se onda ubio? Po meni je on iz svog kuta vrlo visokog IQ- a nihilistički i potpuno bezosječajno zaključio da ga više ništa u životu ne zanima i ne uzbuđuje i odlučio je prekinuti život. Bez tuge, kao neko ko odluči promjeniti posao 🤔🤔🤔
Meni to deluje kao neka skrivena depresija. Nije lako izvesti tako nešto. Ljudi u biti vole sebe. Oni koji ne vole sebe su depresivni.
Jeste iz tvoje perspektive to deluje kao - "koga briga za ovaj život", ali psihijatrija i psihologija kažu drugačije.
Ja lično sam negde između, ali više naginjem ka naučnom pogledu psihologa i psihijatara.
Znam lično da bi mi u nekim situacijama život bio beznadežan i da bih tada želeo da skratim muke.

Na primer kao što rekoh da sam u situaciji :
1) da imam težak invaliditet,
2) da bolujem od ozbiljnijih mentalnih bolesti,
3) da sam recimo osuđenik na doživotnu robiju

E tada bih u ove 3 situacija na samoubistvo gledao kao na pravo rešenje mada i to ne mora.
 
Meni to deluje kao neka skrivena depresija. Nije lako izvesti tako nešto. Ljudi u biti vole sebe. Oni koji ne vole sebe su depresivni.
Jeste iz tvoje perspektive to deluje kao - "koga briga za ovaj život", ali psihijatrija i psihologija kažu drugačije.
Ja lično sam negde između, ali više naginjem ka naučnom pogledu psihologa i psihijatara.
Znam lično da bi mi u nekim situacijama život bio beznadežan i da bih tada želeo da skratim muke.

Na primer kao što rekoh da sam u situaciji :
1) da imam težak invaliditet,
2) da bolujem od ozbiljnijih mentalnih bolesti,
3) da sam recimo osuđenik na doživotnu robiju

E tada bih u ove 3 situacija na samoubistvo gledao kao na pravo rešenje mada i to ne mora.
Ovo što ti pišeš zvuči logično onako gledano općenito. Ali opet što baci u depresiju 20- išnjaka kojem sve ide od ruke, ima prijatelje, ima curu, hobije, ovo ono, zdrav( barem fizički) i već..??? Te ta skrivena depresija? Koliko mora biti skrivena golema suicidalne depresija da nitko ne primijeti da je depresivan? Može li iko toliko skrivati depresiju??? Ili tetka i ostali baš i nisu primjećivali?
 
Ko će to znati??? Eto ima ta jedna na forum.hr koja često piše o svom nećaku studentu koji se ubio. Odličan učenik, odličan student, ima je društvo i curu. Tetka mu veli, tj poručuje mladima na forumu da otvoreno govore o svojim problemima s ne kao njen nećak koji je skriva probleme( po njoj). Ja sam joj se suprotstavio ( zbog čega nismo baš bili u odnosima), tj tvrdio sam da njen nećak nije bio u depresiji i nije imao problema( barem onako kako to većina doživljava).

Zašto se onda ubio? Po meni je on iz svog kuta vrlo visokog IQ- a nihilistički i potpuno bezosječajno zaključio da ga više ništa u životu ne zanima i ne uzbuđuje i odlučio je prekinuti život. Bez tuge, kao neko ko odluči promjeniti posao 🤔🤔🤔
Ovo je sasvim realno. Kad se odbace motivi zbog dece, zbog vere i kad spadnu mnoge zavese i obmane, ono šta ostane može da dosadi. A svakako nas čeka smrt, pre ili kasnije. Možda je neko svestan i načisto s tim i neće da beži od smrti nego joj svesno ide u susret.
Mada, taj dečko je dosta mlad da bi bio toliki nihilista. Možda je to bila samo neka ekstremno buntovnička faza koju nije prebrodio, u ovom slučaju preživeo.
 
Ko će to znati??? Eto ima ta jedna na forum.hr koja često piše o svom nećaku studentu koji se ubio. Odličan učenik, odličan student, ima je društvo i curu. Tetka mu veli, tj poručuje mladima na forumu da otvoreno govore o svojim problemima s ne kao njen nećak koji je skriva probleme( po njoj). Ja sam joj se suprotstavio ( zbog čega nismo baš bili u odnosima), tj tvrdio sam da njen nećak nije bio u depresiji i nije imao problema( barem onako kako to većina doživljava).

Zašto se onda ubio? Po meni je on iz svog kuta vrlo visokog IQ- a nihilistički i potpuno bezosječajno zaključio da ga više ništa u životu ne zanima i ne uzbuđuje i odlučio je prekinuti život. Bez tuge, kao neko ko odluči promjeniti posao 🤔🤔🤔
da, i ja mislim isto...dovoljno samo da ti se zamraci svest i da pomislis da nista vise nema smisla, i cao...sve dolazi iz glave, zavisi samo od ugla gledanja!
 
Neko kome se ne živi (svako ima svoje razloge), ne odlučuje se za samoubistvo preko noći.
Dug je put od tuge, očaja ,osećaja besmislenosti ..do kraja.
Niko se ne ubija bez razloga. To što je nekome ta odluka nerazumljiva, ne umanjuje taj razlog.
Slažem se sa ovim 100%. Samo što je teško objasniti to "besnoj rulji" koja jedva čeka da osudi bilo koga za bilo šta.
Ne vredi ovo pričati. Neko ili shvata ili ne shvataju, ili neće da shvate i to ti je to.
 
Slažem se sa ovim 100%. Samo što je teško objasniti to "besnoj rulji" koja jedva čeka da osudi bilo koga za bilo šta.
Ne vredi ovo pričati. Neko ili shvata ili ne shvataju, ili neće da shvate i to ti je to.
Живети међу бесном руљом и трпети је већ је довољно јак разлог, нису то само болести и друге ствари.
 
Čitav moj život je bio jedna velika depresija, čak i u trenucima opijanja, drogiranja, ekstaze je nešto falilo... lično mislim da sam UVEK imao nihilizam u sebi, i sad se nekako trudim da se borim protiv toga. Bukvalno se sećam kakav sam bio kao dete, čak i tad mi je život kao takav bio odbojan i dosadan, tražio sam samo ekstreme da se osetim živim (ali tad nisam mogao da ih nadjem). Ono što je većini ljudi bilo podrazumevano, neka inherentna životna radost, meni nije dolazilo lako, baš retko sam osećao ushićenje i radost. Kasnije, sa odrastanjem se to prelilo na ozbiljnije stvari... i danas sam takav, nažalost. A vidim da ima i drugih ovde koji se osećaju tako, jedna Maja je napisala gore u nekom od prethodnih postova da je još kao dete od šest godina osećala potpuno nezadovoljstvo samim življenjem.

Sa mislima o suicidu se svakodnevno borim, nekad su mi (donekle) olakšavale te misli, recimo sve mi se smuči (što se svakog dana dešavalo) i stvorim suicidalnu ideaciju u glavi gde se bacam sa prozora ili režem vene, ili konopac ili (najčešće) pištoljem... to je tad pomagalo kad obaveze, dužnosti i ostale gluposti pritisnu, ali kad se odraste nema kviska, mora da se radi, privredjuje, nema vrdanja pa se depresija samo pojačavala (zajedno sa ekstremnim ponašanjem).

Ne znam šta da kažem onima koji su u istoj poziciji, evo ja sad ulazim u verske teme i proučavam religiju misleći da će to da mi pomogne. Ali generalno - život ume da bude itekakav užas, pa imam potpuno razumevanje za one koji sve prekinu.

 
Родитељи су ми уништили живот и осакатили и за најосновније функционисање, други људи и цео систем само знају да додатно чине насиље и уцене, нема никаквог излаза из казне без кривице и из таквог заробљеништва него овако.
 
Родитељи су ми уништили живот и осакатили и за најосновније функционисање, други људи и цео систем само знају да додатно чине насиље и уцене, нема никаквог излаза из казне без кривице и из таквог заробљеништва него овако.
Ako su ga oni uništili, ti se uzdigni iznad toga, nađi snagu i cilj. Uvek ,ali uvek postoji drugi prozor, ako ti je život u nekom trenutku zatvorio vrata. Menjaj sve iz korena, po cenu svega i pronađi bar delić života kakav želiš, sasvim dovoljno za početak promena.
 
Ako su ga oni uništili, ti se uzdigni iznad toga, nađi snagu i cilj. Uvek ,ali uvek postoji drugi prozor, ako ti je život u nekom trenutku zatvorio vrata. Menjaj sve iz korena, po cenu svega i pronađi bar delić života kakav želiš, sasvim dovoljno za početak promena.
Ја то све време покушавам, све то чиним да се спасим, али не могу више и неће никад бити боље, то је заробљеништво. Ја ћу до последњег дана морати да функционишем јер не смем нимало да станем, полумртав морам тако, али ако и не успем у овоме морам већ сутрадан опет да нормално функционишем до следећег пута. Али та мала нада ће нестати, не могу више да издржим и да годинама чекам спас. Морам да будем екстремно функционалан да бих уопште живео а ја то више не могу.
 
Ја то све време покушавам, све то чиним да се спасим, али не могу више и неће никад бити боље, то је заробљеништво. Ја ћу до последњег дана морати да функционишем јер не смем нимало да станем, полумртав морам тако, али ако и не успем у овоме морам већ сутрадан опет да нормално функционишем до следећег пута. Али та мала нада ће нестати, не могу више да издржим и да годинама чекам спас. Морам да будем екстремно функционалан да бих уопште живео а ја то више не могу.
Misilim da je samo jedan loš period, lošiji od drugih. Ne padaj na te trenutke beznađa, živ si ,znači ideš dalje i boriš se.Zarobljeništvo je samo pojam u tvojoj glavi, reši ga se već jednom...
 

Back
Top