O ljudskosti i još ponešto ...

Pa ti ni sam nisi razumeo svoj uvodni post, jel ti to neko drugi pisao ili si bio u transu?
Od ponoći većina poštenog sveta spava. :bye:


dakle, bez zelje da ulazim u polemiku bilo koje vrste sa tobom
na ovo ne mogu a da ne reagujem




znaci, dosao sam sa posla pa me zanima da vidim kakvog odjeka ima ovo sto sam pisao
ali ti, naravno, vec si skenirala nivo mog postenja i posle naseg dugogodisnjeg poznanstva
mozes sa punim pravom da mi podelis par dobronamernih ili bilo kakvih kritika

nesto imam utisak da je ovo nas poslednji direktan kontakt, vise zbog nacina
razgovora a manje zbog samog neslaganja...

 
Poslednja izmena:
I sad, gde je u svemu ovome politika? Pa, rekao bih u svemu. Valjda su nas vodje dovele ovde gde smo. Sigurno ne sve nas ali mnoge da. Pa, jesmo li zadovoljni? Ne mislim da jesmo. I šta ćemo sada? Imao bih par ideja ali zaustavicu se ovde.

Вечно је питање: шта је старије, кока или јаје? Да ли су нас довде довеле вође или смо их ми створили по својој мери?

Добро је да бар неко гледа даље од свог носа и да није оптерећен (дневном) политиком.

:)
 
Neka se omoguci bar onima koji izilaze na izbore da mogu da biraju stranku-listu koju zele,ali da imaju istovremeno i pravo da glasaju za kandidata za koga misle da je najbolji.To je ustvari taj kombinovani izborni sistem.
Biracima dati i pravo da mogu pod odredjenim uslovima da opozovu poslanika ili odbornika koji ih je izneverio.
Retko ima bezizlaznih situacija.Stalno moramo traziti najbolja resenja.
 
Кад није то урадио мој Брат Паркер ја ћу да поставим текст са његовог блога
Hteo sam da ovaj tekst napisem malo kasnije, ali – za njega imam najvecu inspiraciju pa zašto čekati?
-----Kao što sam već rekao i ranije, izuzetno sam nepolitičan. Svoju političku svest doveo sam do tog nivoa da izlazim redovno na glasanja a tamo poništim listić i to je to. Izmedju glasanja ništa, o političarima i partijama razmišljam u proseku pet do deset sekundi dnevno, obično ako mi se omakne da opsujem... Ali prošao sam sve faze, počevši od normalnog glasanja pa do isterivanja svih iz kuće na izbore, sve za bolje sutra... Medjutim, doživeo sam razočarenje, i u političare i u nas sve zajedno. Ipak smo mi ti koji ih dovodimo na vlast, a kakvi smo mi takvi su i oni. Period moje najveće angažovanosti je naravno onaj kad su nam crveni bili na vlasti. Bio sam mladji i da ne kažem ludji, i sve sam doživljavao srcem. A mislio sam, biće sigurno bolje jer ne može gore... Ali... Tad niko nije sebi odsekao prst... Daleko od toga da je veliki vodja bio cvećka, ipak ovi su mu na tragu. Jedan od razloga mog razočarenja je i ovaj: U ono vreme i kao što rekoh, mislio sam doći će dan i kad padnu dušmani biće nam sigurno bolje. Jer, kad dodju civilizovani i kulturni... Avaj, kakva greška i izneverena očekivanja. Evo dodjose mi naši ali ne vidim da je imalo bolje, u mnogome je i gore nego nekad. Ili, drugim rečima, umrla je nada. Pa, ako nada zadnja umire izgleda da su nam došla zadnja vremena. A to je valjda jedna od najgorih stvari koje čoveku mogu da se dese, to - kad više nema nikakvih nadanja...
-----Ja sam inače zaposlen u Kolubari, ako je neko pamti iz petooktobarskih dogadjaja. Visio sam tamo danonoćno, dolazio kući tek da se okupam jednom u par dana... Da ne opisujem naširoko, ali evo da kažem samo još ovo: za ovo naše bolje sutra, realno i objektivno stavio sam glavu u torbu. Pa, mislim da više neću učestvovati ni u jednoj revoluciji. Od mene je dosta. A šta sam u stvari hteo da kažem, kad je sve prošlo, pita me žena - šta si ti dobio od svega ovoga? Pa, dobio sam da su pali dušmani. A ona se slatko nasmeja. Evo, sad i ja. O mladosti, kako si naivna. Jer, sve se svelo na ovo: biće bolje NAMA kada dodju NAŠI. Lepo mi kaže žena - ako sad ne unovčiš taj tvoj angažman džabe si krečio... A ja, budala mislio, sad će biti bolje SVIMA. E, toga nema u zemlji Srbiji. Nije nikad ni bilo. Sve se svodi na to da su partije interesna udruženja, da se glasa za svoje kako bi nešto lično izbunario kad-ako dodju na vlast. Amin, dugo je potrajalo to da shvatim. Da bi se ovo promenilo narod u celini bi trebao da bude: kulturniji, obrazovaniji, slobodniji, solidarniji, da se ljudi okrenu jedni drugima, da empatija poraste... Ovo su samo neke najbitnije stavke, ima toga još... U kakvom smo stanju, ima dosta toga još. Pa, recite mi koja se partija ozbiljno zalaže za ovo, daću im srce i dušu. Inače, naravno da se svi zalažu za ovo, pa zašta bi drugo, to su vrhunske tekovine čovečanstva. Kakav vic.
-----I sad, na kraju, evo šta mislim da nam je potrebno. Ne novi izbori koji koštaju a ništa se ne menja suštinski. Ne novi političari, jer ne mogu da zamislim da će se ikad pojaviti neko novi a da ne bude klon ovih postojećih. Na kraju krajeva, da bi se probio i postao značajan igrač, to mora biti pod okriljem sadašnjih. Imali bi oni i previše vremena da ga oblikuju. A i teško je med vrcati a ne lizati prste... Dakle, ko stvarno može i šta je potrebno ovde pa da se makar malo pomerimo sa mrtve tačke? Po mome skromnom mišljenju i ako moja reč iole nešto znači, ovom narodu je potreban jedan novi Vasa Pelagić... Ko razume shvatiće, ostali neka se obaveste…
 
Slažem se da bi neki izbori na svim nivoima rešili mnoge probleme,ali oni neće rešiti osnovni problem,a to je nezainteresovanost birača.Kolikoljudi izadje na izbore,a koliko njih kaže *to me ne zanima*!?.....ne zanima ga da uzme stvar u svoje ruke,a već prvi dan po izborima psuje kapetanu majku iz potoka.Izbori bi rešili nešto kada bi bili zaista doživljeni i kao dužnost i kao obaveza,prvenstveno prema sebi samom.....ali nisu ,nažalost.

Birace odgovaraju od izbora time sto su se svi nabili na centar i svi kradu,drze jedni druge za 2 x ja ,sudstvo ,tuzilasto i policija nisu nezavisni tj ne rade svoj posao.....,mediji spinuju,ali nisu slobodni.......a ljudi su naucili da je najbolje ponasati se kao da si centar kosmosa....kako se odozgo ponasaju,tako se dole reflektuje previse dugo traje ovaj ropac....
 
IDEMO DALJE:

O KRSTARICI...

---Imam ovde gomilu digitalnih prijatelja, ali uz par časnih izuzetaka sve je to ništa. Promućkaj pa prospi. Imao sam bar još toliko ali sam ih proredio u par navrata, kad me uhvati to specijalno raspoloženje. Što je najsmešnije, većina od njih su meni ponudili prijateljstvo... Pa kad im kažem, nemam ništa protiv ali obrazloži malo, ubedi me, odgovori su u rasponu od - dao si mi reputaciju do ovde je to ionako formalna stvar. Vidim, neki kao da se takmiče u broju prijatelja... Smešno. A pritom sa većinom prijatelja komuniciraju prilikom sklapanja prijateljstva, tad i nikad više... ---Pored toga, član sam nekoliko grupa koje ne funkcionišu. Mogu da razumem da nekim grupama nije ni sudjeno, njihova uloga je da svojim naslovom izraze neki stav (npr. u mom slučaju Protivnici TV ili Volim smajlije...). Ipak, osnovao sam grupu Laff-A-Lympics, čija je osnovna ideja da promoviše humor. Odnosno, da se postavljaju karikature, smešni klipovi i takve stvari... Grupa ima preko deset članova, od kojih u suštini dva aktivna, sa tendencijom da se pretvori u jednog. Jer, onaj drugi član je deprimiran slabom aktivnošću i verovatno će odustati... Mogu da razumem, i meni dolazi slično raspoloženje ali nekako mi žao da ubijem grupu. Dakle, pitam se zašto se ljudi uopšte učlanjuju ako unapred znaju da neće nimalo doprineti. Mogu da shvatim da je to neka grupa za filozofske rasprave... Ali, ako je osnovni cilj smeh i zasmejavanje?!? Ne znam šta da mislim. A nije da je ovaj moj slučaj nešto poseban. Neke grupe sam napustio jer ne funkcionišu, u neke sam ušao samo da bacim pogled pa vidim isti slučaj... Odnosno, postaviš nešto, neko odgovori za dve nedelje pa sve tako... Kao što rekoh, ne znam šta da mislim... Ako ima neka aktivna grupa koja se ne bavi dubokom filozofijom, zovite me.
--- I još jedna stvar, blogovi. Pišem ih sa ciljem da ljudi malo otvore oči. Da neko ko inače ne razmišlja o sličnim stvarima napravi mali zaokret, malo se zamisli... Ipak, prema komentarima koje čitam, vidim da ovo dopire do onih kojima su te stvari jasne i bez mene. Znači, jos jedan promašaj.
---Šta još preostaje? Diskusije. Učestvovao sam u nekim, ali to je manje više igra gluvih telefona. Na ozbiljnim temama kao što je politika ili religija ljudi samo što se ne poubijaju ubedjujući nešto jedni druge. Ne verujem da je neko nekog ubedio. Manje više, uzaludno trošenje energije. A kad bi vodili razgovor uživo verovatno bi se pobili.
---I šta sad? Sad ja razmišljam da li da napustim Krstaricu. Ili da ne pišem ništa, da zaboravim grupe, prijatelje, sve... Da svratim tu i tamo, pročitam ponešto, pozdravim par dragih ljudi kurtoaznom porukom posetilaca i to je sve... Drugim rečima, da se pretvorim u ono što sam do sada kritikovao. Za sada me od toga razdvaja jedino želja da ostanem, aj da kažemo čovek. Da ostanem dosledan. Da ne pogazim sam sebe. Ali, ne znam koliko će me to držati pre nego odustanem. Sad, ja i nisam ništa posebno. Svet će nastaviti dalje i kad me ne bude, kamo li Krstarica. Ali, kad svi odustanu, preostaće samo talog. A to nam se već dešava - samo na većem nivou, u državi. I, sad dolazimo na ono glavno. Na to da bi ovo današnje pisanije moglo da ima naslov: Kako je malo mrzovolje, lenjosti, površnosti, malodušnosti uz dodatak niskih strasti, gluposti i sličnih osobina dovelo do toga da se raj pretvori u pakao... Mislite o tome... Bar malo...

SKRETNICA ZA BLOG:
http://forum.krstarica.com/blog.php?b=10327
 
http://forum.krstarica.com/blog.php?bt=55951

Šta mislim da bi moglo da se desi gledajući unapred...

---Ovde sam do sada pisao na razne teme, sve u pokušaju da dokučim da li će i da li je uopšte moguće da ovde sunce zasija jače i toplije. Dotakao sam se nekih tema sa manje ili više uspeha... Neke nisam obradjivao a zaslužuju bar da se spomenu: korupcija, oportunizam,
---Sada bi želeo da malo bacimo pogled u budućnost i pogledamo neke od mogućih scenarija... Kao prvo, vrlo je izvesno da će slično kao sad ostati zauvek. Prvenstveno iz razloga što bilo koja ozbiljna promena podrazumeva na prvom mestu promenu nas samih, što je malo verovatno. Mi nismo usmereni ka tome, ni lično niti od strane bilo kog autoriteta. Drugo, takodje prilično moguće je da će biti sve gore... Na kraju krajeva, to je ono što nam se već dešava. Samo što su mnogi od nas otprilike kao u onoj priči iz devedesetih kad stavite žabu u kazan pa polako zagrevate... Jadna žaba, biće skuvana a neće ni primetiti... I tako...
---Sa druge strane, hajde da proverimo nešto alternativno. Evo šta ja predlažem... Pošto smatram da za ovu bednu situaciju u kojoj smo odgovornost snosimo jednim delom mi a drugim političari koje smo doveli i postavili da nas vode, hajde da vidimo šta bi mogli da uradimo pa da pošaljemo neki jasan signal da nam je dogorelo do lakata... Ono što bi trebalo da se desi, iako nikad neće, je da lepo oni raspišu izbore a mi ne izadjemo. Evo, već vidim lavinu koja se obrušava na mene ali ipak... Ne kažem ovo iz bilo kog jeftinog dnevnopolitičkog marketinga kao što nam se već dešavalo. Jedni zovu iz sve snage na izbore, drugi nas ubedjuju da bojkotujemo. Ne to... Nego, šta mi obični gradjani uopšte možemo da uradimo pa da obavestimo političare, sve zajedno, da nismo zadovoljni njima? Mislim da bi ovo bio jedan zaista jasan, i pritom gandijevski signal. Jer, kada niko ne izadje na utakmicu to valjda znači da su loši i klubovi i igrači i da nas više mrzi da izigravamo majmune na tribinama... Pa, pošto klubovi moraju da funkcionišu i igrači da dobiju plate i premije, verujem da bi se uozbiljili. Da bi počeli da plebs malo više uvažavaju, što sada nije slučaj jer su svesni da šta god urade, sve im prolazi kod nas ovakvih kakvi smo... Pa nam svašta i rade... Naravno, ovo je utopija i neće se desiti. Ovde svako čeka da dodju 'njegovi' pa će njemu lično biti bolje. Pitam se, ima li tu prostora da svima bude bolje... A odgovor je, naravno, ne.
---Pa, evo još jednog mogućeg scenarija. Setimo se onog nesrećnika što je u znak protesta odsekao sebi prst. Pa, da sam ja on, i da to uradim iz čistog očaja, i da pritom budem proglašen za ludaka, i da posle dan ili dva budem zaboravljen i ja i moj očajnički čin... I da sam došao do nivoa da sam već prežalio sam sebe i da mi se sve smučilo i da, u svom svojem očajanju pomišljam ne daj bože na samoubistvo... A ima takvih, već mnogo više nego što pomišljamo. Dakle, da sam ja on... Ja bih lepo nabavio pušku pa bih se popeo na soliter pa bih sačekao onog koga smatram da je odgovoran za ono što mi se desilo... Pa metak njemu, metak sebi... Kandidata ima i previše. Direktor koji je upropastio uspešnu i dobrostojeću firmu a ja dobio otkaz sa 37 godina staža. Predsednik opštine koji je za par godina mandata postao ponosni vlasnik nekoliko stotina kvadrata stanova a ja se hranim u narodnoj kuhinji... Da ne nabrajam dalje... Samoubica takodje ima i previše... Bilo bi ih verovatno i više kada bi našli svrhu i značaj svog nesrećnog čina.
---Da se razumemo. Ovo što pišem pred kraj je naravno ne daj bože. Niti ga priželjkujem ja niti bilo ko normalan. Ipak, moguće je da se desi... Očajanje je veliko i sve veće a takav scenario smo već imali u Italiji pre par decenija. Kažem - ne daj bože, ali neko će se već dosetiti... A kada odgovorni počnu da padaju kao kruške to će biti finale, Srbija - banana republika... Ne daj bože...
 

Back
Top