Nisam doživljavala kao nešto tragično jer sam imala jednu drugaricu, a posle drugu sa kojima sam se družila uglavnom u školi. Ali zato su mi drugari iz OŠ bili baš dobri, bila je pozitivna i zdrava atmosfera i sa njima sam se družila čak i mnogo kasnije, pa i danas povremeno.
Osim toga, ja sam bila usmerena ka predmetima, škola je bila dobra u tom smislu, nije bilo nasilja, ruganja i meni je to bilo dovoljno, nije me nimalo pogađalo što se ne uklapam u glavnu ekipu. Mada je bilo povremenog druženja. Ja to više iz današnje perspektive, tada nisam ni razmišljala pa ni analizirala jer nisam imala ni očekivanja. U startu sam doživljavala kao stepenik ka fakultetu.
Očigledno da dosta zavisi od škole. Ako ima nesocijalizovanih onda je problem za one što se ne uklapaju jer ti divljaci to doživljavaju lično. U suštini osećaju da im ne veruješ.