Koliko god da sam voljela novogodišnju noć, toliko mi nije bilo drago prvo januarsko jutro.
Znam, neću ništa novo reći jer je to prvo jutro mnogima oduvijek bilo surova stvarnost,
suprotna svjetlucavoj čaroliji novogodišnje noći. Mamurluk, prazan novčanik pa beskrajno
dugi januar sa danom "viška" i čuveni visoki datum i da više ne nabrajam.
Kako se u životu nisam nikad napila, imala sam sreću bar da mamurluk izbjegnem, ali avaj,
baš tako sasvim trijezna još bolje sam vidjela sve što je sa sobom nosilo prvo januarsko jutro.
Izlazim iz zgrade. Pod nogom snijeg koji još sinoć bio tako čist i bijel, sad je ugažen i prljav.
Pored kontejnera gomila razbacanih kesa, praznih boca sokova i drugih pića, limenki i ko zna
još čega. Po trotoarima tragovi pirotehnike, izgorjelih petardi kao podsjetnik na divlje i
neumjereno sinošnje slavlje zbog kojeg ko zna koliko pasa lutalica i mačaka nije imalo san.
Grad je tako čudno tih. Tek poneki lik koji je slavio do zore izroni na ulici i brzim korakom hita
kući. Idem prema pekari da mi bar topao i mirisan hljeb uljepša prvo jutro u Novoj godini.
Na vratima pekare dočekuje me natpis jednako hladan kao i temperatura vani - "Zatvoreno
zbog praznika ". Još jedan razlog zašto ne volim prvi januar. Lutam gradom u potrazi za otvorenom
pekarom. Tramvaji saobraćaju po prazničnom redu tako da nijednog nema na vidiku. Moram
pješke. Znam da ima jedna pekara blizu tramvajske stanice na Baščaršiji pa se zaputim ka njoj.
A onda na trotoaru ispred mene, u snijegu, ugledah crveni novčanik sa sjajnom kopčom.
Zastanem i pažljivo ga podignem. Bio je neoštećen. Otvaram ga. Ne čudi me što je prazan.
To je uobičajena praksa kod naših lopova. Uzmu novac i bace prazan novčanik. Dokumente i
kreditne kartice uglavnom ostave. Ovaj put u novčaniku ništa od tog, samo jedna cedulja složena
preko pola. Radoznalo zavirujem u nju.
"Sretnom pronalazaču sretna Nova godina."
Smijem se. Neko se dobro našalio baš. Pitam se ko bi to mogao učiniti i zašto. Lopov sigurno nije.
Vjerovatno neki dobronamjerni dosjetiljivi prolaznik, koji je novčanik, nakon što ga je lopov ispraznio i
bacio u sniijeg, vidio kao i ja. Jedan obični mali čovjek koji je porukom na cedulji htio unijeti zrno
radosti u nečiji dan.
Nastavljam potragu za pekarom smijući se i razmišljajući o nepoznatom "dobročinitelju" koji mi je
uljepšao prvi januar. Sretna sam što postoje još takvi ljudi koji žele učiniti drugima ljepši dan,
čak i na ovakav način.
A onda novčanik sa ceduljom ponovo bacim na snijeg.
RiadaT.
Znam, neću ništa novo reći jer je to prvo jutro mnogima oduvijek bilo surova stvarnost,
suprotna svjetlucavoj čaroliji novogodišnje noći. Mamurluk, prazan novčanik pa beskrajno
dugi januar sa danom "viška" i čuveni visoki datum i da više ne nabrajam.
Kako se u životu nisam nikad napila, imala sam sreću bar da mamurluk izbjegnem, ali avaj,
baš tako sasvim trijezna još bolje sam vidjela sve što je sa sobom nosilo prvo januarsko jutro.
Izlazim iz zgrade. Pod nogom snijeg koji još sinoć bio tako čist i bijel, sad je ugažen i prljav.
Pored kontejnera gomila razbacanih kesa, praznih boca sokova i drugih pića, limenki i ko zna
još čega. Po trotoarima tragovi pirotehnike, izgorjelih petardi kao podsjetnik na divlje i
neumjereno sinošnje slavlje zbog kojeg ko zna koliko pasa lutalica i mačaka nije imalo san.
Grad je tako čudno tih. Tek poneki lik koji je slavio do zore izroni na ulici i brzim korakom hita
kući. Idem prema pekari da mi bar topao i mirisan hljeb uljepša prvo jutro u Novoj godini.
Na vratima pekare dočekuje me natpis jednako hladan kao i temperatura vani - "Zatvoreno
zbog praznika ". Još jedan razlog zašto ne volim prvi januar. Lutam gradom u potrazi za otvorenom
pekarom. Tramvaji saobraćaju po prazničnom redu tako da nijednog nema na vidiku. Moram
pješke. Znam da ima jedna pekara blizu tramvajske stanice na Baščaršiji pa se zaputim ka njoj.
A onda na trotoaru ispred mene, u snijegu, ugledah crveni novčanik sa sjajnom kopčom.
Zastanem i pažljivo ga podignem. Bio je neoštećen. Otvaram ga. Ne čudi me što je prazan.
To je uobičajena praksa kod naših lopova. Uzmu novac i bace prazan novčanik. Dokumente i
kreditne kartice uglavnom ostave. Ovaj put u novčaniku ništa od tog, samo jedna cedulja složena
preko pola. Radoznalo zavirujem u nju.
"Sretnom pronalazaču sretna Nova godina."
Smijem se. Neko se dobro našalio baš. Pitam se ko bi to mogao učiniti i zašto. Lopov sigurno nije.
Vjerovatno neki dobronamjerni dosjetiljivi prolaznik, koji je novčanik, nakon što ga je lopov ispraznio i
bacio u sniijeg, vidio kao i ja. Jedan obični mali čovjek koji je porukom na cedulji htio unijeti zrno
radosti u nečiji dan.
Nastavljam potragu za pekarom smijući se i razmišljajući o nepoznatom "dobročinitelju" koji mi je
uljepšao prvi januar. Sretna sam što postoje još takvi ljudi koji žele učiniti drugima ljepši dan,
čak i na ovakav način.
A onda novčanik sa ceduljom ponovo bacim na snijeg.
RiadaT.
