Neobično su hladnokrvno primili Tadićevu postizbornu izolaciju, lizanje rana u kom je jedno vreme odbijao kontakte sa svima, uključujući i posetioce iz Evrope. Štefan File sam sebi diskretno čestita što je maltene od početka držao na vezi Tomislava Nikolića, koji od 20. maja u Briselu ima status „relevantne političke činjenice“ koja se mora uvažavati, šta god o njoj mislili.
Nepodnošljivu i nezahvalnu lakoću kojom je Brisel preboleo Borisa valjda najbolje ilustruje formulacija evropskog zvaničnika koji tek sada off the record izriče ocenu da je srpsko približavanje Evropi do sada isuviše bilo „one man show“. To je, prema njegovom mišljenju, od početka bilo pogrešno i dolazilo je iz (opet pogrešne) rešenosti Demokratske stranke da srpsku javnost drži u uverenju da smo „samo mi garanti evropske budućnosti“ Srbije.
Evropljani su sa Borisom preboleli i Borka, i slažu se sa Nikolićem da važnim političkim procesom treba da ovladaju važne političke ličnosti, umesto službenika koji služe da važni otisci prstiju ne bi ostajali na kontroverznim dogovorima. Jednom je uticajnom evropskom zvaničniku „simpatično“ to što Nikolić traži da se sve strateške odluke vezane za Evropsku uniju i Kosovo donose zajedno.
Pod zajedno Brisel podrazumeva novi trougao srpske politike, tri centra moći: Nikolića, Tadića i Ivicu Dačića. Dosadašnji kontakti su navodno bili „suviše uski“, a proces evropskih integracija bio je „suviše personalizovan“ jer se u Briselu i drugim evropskim prestonicama suviše često govorilo u stilu „moramo da uradimo (ovo ili ono) da pomognemo Tadiću“
Sada se čuje kako Evropa u Srbiji mora da podržava evropska načela, a ne pojedinačne političke ličnosti. Sve bi se to, dabome, Evropa zaklela da je podržavala i u vreme dok je, pre svega, podržavala lično Tadića kao garanta proevropske politike Srbije. Danas vele da „u Briselu nema predrasuda protiv Nikolića“, tamo ga čeka „čist list“.
Da ne bi bilo zabune, Brisel je vrlo otvoren i oko onoga što neće i protiv čega ima predrasuda. Neće u Beogradu trougao u kom će se svaki od tri centra vlasti izgovarati da ne zna šta su ona druga dva dogovorila ili obećala, neće „lične politike“ ni to da se predsednik izuzima iz teških dogovora zbog uskih ustavnih ovlašćenja.
I pogotovo neće da čuje da vlast u Srbiji neće da stane iza onoga što je u februaru dogovoreno u vezi sa Kosovom. Hoće da Beograd sedi za istim stolom sa Prištinom na regionalnim sastancima, hoće da albanski granični službenici budu na prelazima zajedno sa srpskim i hoće nove registarske tablice na Kosovu. Za početak pregovora o pridruživanju je, eto, „dovoljno“ da se u praksi provede sve što je u februaru dogovoreno.
Zimus je sve počelo tako što je Brisel od Beograda lako i na brzinu iznudio veoma krupne ustupke u oblasti nacionalne strategije i taktike od vlasti koja se nadala da će uz kandidaturu lako dobiti izborni meč.
U proleće se završava kao u stihovima Zabranjenog pušenja: „Ko igra za raju a zanemaruje taktiku završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“. Ma koliko se Brisel sada pravio da s tim nema nikakve veze.