zorab
Aktivan član
- Poruka
- 1.371
Eto, uplašismo devojku .
Cokoladice, je bih sad malcice da polemisem. A to znaci da izuzimam tvoje stavove sa kojim se slazem, a analiziram ono sto mi se ne dopada. Svakako da se u porodici vise bavimo zivotima bliznjih nego u nekoj drugoj relaciji, ali (to mi je prosto fascinantno!) zasto smo uvidjaniji prema drugima nego prema sopstvenim bliznjima? Evo, das (ovo nije licno obracanje cokoladici, nego govorni jezik) bosoj drugarici pare da kupi cipele... ne kazes joj da ima da te poslusa - jer ti dajes lovu! - i kupi crne, ravne, u kojim nikako da ne ide u diskoteku! Jos manje da nije dovoljno dorasla (sto nije zaradila pare, a?) da ne ume da izbere...itd... Hocu da kazem da postoji dobronamerni savet i nametanje svog misljenja, zasto bi u porodici ovo drugo bilo prihvatljivije, opravdano, cak "pravo"!? Zato sto se staramo o rodjenoj (nedovoljno sposobnoj?) deci?
Zatim, da li je to pravo da se odredjuje tudji zivot (u ekstremnim slucajevima u celini, u manje drasticnim "dok su pod mojim krovom" ...) ograniceno iskljucivo na decu? Pa je u redu da "deca" slusaju (jer su nasa, sta li?) ali je ruzno ako se to prosiri na decka, muza (citiram: "Pusti ga, njegovi roditelji i njihov odnos su njegov problem, ne tvoj.")?
Ovde ne govorimo maloj deci, (i ulozi porodice...) nego o odnosu prema VELIKOJ deci. Ukoliko su prinudjeni da racunaju na finansijsku pomoc roditelja znaci li to da su manje veliki? Manje mudri, manje dobri, manje sposobni?
Mislim, meni je glupo da pokazem kako sam lepo vaspitana i uvazavam misljenje drugih a da svojim bliznjima (npr. snahi i sinu ) solim pamet kako treba da urade ovo i ono.
Cokoladice, je bih sad malcice da polemisem. A to znaci da izuzimam tvoje stavove sa kojim se slazem, a analiziram ono sto mi se ne dopada. Svakako da se u porodici vise bavimo zivotima bliznjih nego u nekoj drugoj relaciji, ali (to mi je prosto fascinantno!) zasto smo uvidjaniji prema drugima nego prema sopstvenim bliznjima? Evo, das (ovo nije licno obracanje cokoladici, nego govorni jezik) bosoj drugarici pare da kupi cipele... ne kazes joj da ima da te poslusa - jer ti dajes lovu! - i kupi crne, ravne, u kojim nikako da ne ide u diskoteku! Jos manje da nije dovoljno dorasla (sto nije zaradila pare, a?) da ne ume da izbere...itd... Hocu da kazem da postoji dobronamerni savet i nametanje svog misljenja, zasto bi u porodici ovo drugo bilo prihvatljivije, opravdano, cak "pravo"!? Zato sto se staramo o rodjenoj (nedovoljno sposobnoj?) deci?
Zatim, da li je to pravo da se odredjuje tudji zivot (u ekstremnim slucajevima u celini, u manje drasticnim "dok su pod mojim krovom" ...) ograniceno iskljucivo na decu? Pa je u redu da "deca" slusaju (jer su nasa, sta li?) ali je ruzno ako se to prosiri na decka, muza (citiram: "Pusti ga, njegovi roditelji i njihov odnos su njegov problem, ne tvoj.")?
Ovde ne govorimo maloj deci, (i ulozi porodice...) nego o odnosu prema VELIKOJ deci. Ukoliko su prinudjeni da racunaju na finansijsku pomoc roditelja znaci li to da su manje veliki? Manje mudri, manje dobri, manje sposobni?
Mislim, meni je glupo da pokazem kako sam lepo vaspitana i uvazavam misljenje drugih a da svojim bliznjima (npr. snahi i sinu ) solim pamet kako treba da urade ovo i ono.