Vreme br. 427, 26. decembar 1998
Prošle nedelje na bivšem Trgu Marksa i Engelsa otkriven je spomenik Nikoli Pašiću. To je povod da o jednom od najvećih srpskih političara razgovaramo sa istoričarem Milanom St. Protićem. Ali, to nije jedini povod: početkom meseca predstavnici ovdašnje vlasti obeležili su 80 godina od nastanka Jugoslavije. Iza Momira Bulatovića - koji se zatekao na mestu saveznog premijera, pa mu je zapalo da o jubileju govori - posredstvom video-bima odabrana publika u Centru "Sava" i dobrovoljni gledaoci državne televizije mogli su da prate i jubilarni spot. Između cveća, vojske, slatke dečice i prigodnih pejsaža, našlo se mesta za samo četiri političke ličnosti osmodecenijske prošlosti Jugoslavije: novouspostavljeni kontinuitet reprezentovali su Nikola Pašić, kralj Aleksandar, Josip Broz Tito i - Slobodan Milošević. Da li je Nikola Pašić zaslužio da bude u tom društvu?
"
Ona trojica, bojim se, nisu zaslužila da budu u njegovom društvu jer mu ni po jednom osnovu nisu dorasli. Nikola Pašić je bio čovek bez titula, u političkom životu je jednak broj godina proveo u opoziciji i na vlasti, možda čak više u opoziciji nego na vlasti. Najzad, povodom tog spota: postoji neka navika da ono što je vremenski bliže dobija veći značaj. Za sto godina, Nikola Pašić biće i dalje veliki, a pitanje je da li će Aleksandar i, naročito, poslednja dvojica to biti.
"VREME": Da ste vi Nikola Pašić a ja ondašnji srpski novinar, gde bi se odvijao ovaj razgovor?
MILAN ST. PROTIĆ: Ili u njegovoj kući ili u "Kasini", koja je bila omiljeno sastajalište radikala. Ne verujem da bi to bilo u predsedništvu vlade ili Ministarstvu spoljnih poslova, jer je Pašić više voleo da s novinarima razgovara u ambijentu koji ga ne definiše kao vlast, zato što je smatrao da tako ima veću slobodu i mogućnosti za manevar. To dobro ilustruje Pašićev mentalitet, jer danas je takva vrsta političara nepoznata ili retka, nema je ni u svetu ni kod nas. Političar kao vidra, okretan i sposoban da trenutno proceni okolnosti, izbegne iskušenja i napad, da popusti tamo gde treba a zategne tamo gde mu je to u interesu... Na svaki način, da ne bude na udaru onih za koje zna da su jači od njega.
Nijedan poznati snimak ne prikazuje ga nasmejanog. Zna li se šta o njegovom karakteru osim o onome što ga reprezentuje kao političara?
Bio je odličan glumac. Ako je hteo da deluje ozbiljno, zamišljeno ili zabrinuto, vešto je ostavljao taj utisak. Bio je majstor da izgleda naivno, a to je često radio. Služio se svim sredstvima da stvari prevede na svoju stranu. Na primer, govorio je vrlo dobro i nemački i francuski, u to doba dva glavna diplomatska jezika. Ali, uvek je insistirao da se govori onim jezikom koji sagovornik manje poznaje; pri tom, često se predstavljao kao slabiji, naivniji, nepripremljen, inferioran u dijalogu. Jedan strani novinar ga je, posle Prvog svetskog rata, pitao da li je znao za pripremu sarajevskog atentata. "Znate, nisam znao", odgovorio mu je Pašić: "I niko u vladi. Ali, znate, kad se nebo natmuri, lako može da padne kiša." Imao je u sebi nešto orijentalno u najboljem smislu te reči i bio je političar zapadnog kova. Mudrost, odmerenost, takt, mimikrija, s jedne, a zapadnjačka školovanost u najboljem smislu evropskog značenja te reči, s druge strane.
Šta znači to "dobro školovan"?
U čitavom nizu disciplina bio je dobro potkovan, od znanja stranih jezika do ličnog iskustva, jer je veliki deo svoje mladosti proveo na zapadu, u Švajcarskoj, gde se školovao. Građevinski inženjer po struci, vrlo se rano zainteresovao za političke stvari, drugovao sa Svetozarom Markovićem, upućen u političke doktrine od marksizma do teorija moderne demokratije Džona Stjuarta Mila ili, pre toga, Džeremi Bentama. Upoznao je vrlo važne ljude svog vremena, naročito sa levice - čuveni su njegovi, ponešto apokrifni dijalozi sa Bakunjinom - ali, u svakom slučaju, znao je mnogo i celog se života zanimao za svetska zbivanja. Uz to, žena mu je bila Srpkinja iz vrlo imućne, tršćanske porodice, ćerke udate za uvažene predstavnike građanskog sloja - mlađa za Štefija Račića, brodovlasnika iz Dubrovnika, starija za budućeg poslanika u Parizu i predsednika vlade Božidara Purića - tako da je on i u kući bio okružen "evropejskim" ljudima.
Da li se u novijoj srpskoj istoriji može napraviti bar neka kratka "nasledna" linija političkog umeća u kojoj se srećno ukrštaju orijentalna mudrost i zapadna praktičnost?
Nema ih, nažalost, ni pojedinačno. Mi danas nismo sposobni ni da prepoznamo te osobine, ne znamo šta one zaista znače niti umemo da ih objasnimo. Posle Pašićeve smrti ni u Kraljevini Jugoslaviji nije bilo čoveka takvog kalibra. Valjda mu se - po sposobnostima, znanjima, diplomatskoj i političkoj veštini, ali ne i po moralu - najviše približio Milan Stojadinović.
Glupo, ali šta znači to povezivanje političara i morala, pri tom još od jednog istoričara?
Nikolu Pašića bio je glas da je čovek prilagodljiv, ali lično nije bio nemoralan, podložan korupciji, podmićivanju, paktiranju sa ljudima iz nekih drugih interesa osim političkih. Nažalost, njegov sin nije krenuo očevim stopama, pa su porodica Pašić i sam Nikola Pašić pred kraj života bili izloženi strašnim napadima zbog njegovih malverzacija.
Sa istorijske tačke gledišta, može li se govoriti o sličnosti situacije u kojoj se Srbija danas nalazi sa onom iz Pašićevih vremena?
Ne može, zato što je ondašnja Srbija bila drukčija iznutra i spolja. Poznato je, Srbija je od 1903. godine u razdoblju razvijenih unutrašnjih političkih odnosa - naravno, razvijenih za ono, ne i za današnje vreme. U političkim, ekonomskim i kulturnim dostignućima bila je na pragu ulaska u ono što se i tada zvalo razvijena Evropa. S druge strane, u međunarodnim odnosima nailazila je na prepreke, imala je vrlo oštre sukobe sa pojedinim velikim silama i bila je vrlo dobro vođena - upravo rukom i mišlju Nikole Pašića - tako da uvek budu jači njeni saveznici nego njeni protivnici.
Takođe, da protivnici - po pravilu - budu izolovani kao protivnici, a da se obezbedi podrška svih drugih, tako da uz Srbiju stoji jača strana sveta ili Evrope, a nasuprot njoj ona slabija. Prema tome, Srbija se ni u jednom momentu od 1903. nije našla izolovana nasuprot čitavom svetu, nego je uvek bila deo snaga koje su nagoveštavale pobedu.
Da li se za tadašnju međunarodnu situaciju može reći da je bila jednostavnija, složenija, ili se uopšte ne mogu praviti poređenja?
Rekao bih da je bila mnogo komplikovanija nego danas. Izukrštanost tadašnjih interesa u svetskim, za nas to znači evropskim odnosima, zahtevala je od političara mnogo promišljenije odluke i pozicije nego danas. Danas, svedoci smo, Evropa ide u jednom pravcu. Tu izbora praktično nema, već je učinjen. Sve zajednice, pa i male kakva je naša, imaju pred sobom gotov model, jasne i precizne puteve, sugestije, "nacrtane" pravce po kojima država treba da se kreće. U Pašićevo vreme iskušenja su bila mnogo veća jer su postojali različiti modeli: od Francuske i Velike Britanije, kao relativno demokratskih država na jednoj strani, do velikih multinacionalnih carevina koje su bile negde na prelazu između feudalizma i modernog doba, kao Austro-Ugarska, preko tek ujedinjene, militarističke Nemačke, sve do carističke, naizgled jake Rusije... Trebalo je imati mudrosti i snage da se izabere pravi model. Nikola Pašić se, sudeći po današnjim merilima, ponašao čudno. U spoljnoj politici je sve do 1917. godine glavni oslonac tražio u carskoj Rusiji;
s druge strane, unutrašnje ustrojstvo Srbije gradilo se po uzoru na Francusku i Veliku Britaniju. U unutrašnjoj politici on je potpuni Zapad, u spoljnoj se oslanja na Rusiju - ali samo dok Rusija ide u korak sa interesima Srbije. Kad Rusija padne 1917, Nikola Pašić se već uveliko okrenuo zapadnim saveznicima kao osloncu spoljne politike Srbije. Pouka njegovog pragmatizma je da nema pravolinijskih, jednosmernih, jednoznačnih rešenja. I, za razliku od naših današnjih političara, Nikola Pašić se okruživao jakim ljudima.
I radikalna stranka i vlade kojima je Pašić predsedavao bile su sastavljene od najjačih ljudi kojima je Srbija raspolagala: namerno ih je sebi privlačio. Na primer, u aneksionoj krizi 1909. godine - mada radikalna stranka ima većinu u parlamentu i može samostalno da formira vladu - Pašić formira koncentracionu vladu, sam odstupa sa mesta predsednika i prepušta ga svom starom i najljućem političkom protivniku Stojanu Novakoviću.
Dobro, ali bi se to moglo tumačiti kao povlačenje pred rizikom lične odgovornosti?
Naravno - ali i to je Pašićeva veština: da izbegne punu odgovornost kad su teške okolnosti. I u Prvi svetski rat se ušlo sa koalicionom vladom koja je trajala sve do 1917. godine. Nikola Pašić je bio na njenom čelu, ali je nezavisno od toga Narodna radikalna stranka uvek imala veoma jake i sposobne ljude, od Pere Todorovića na samom početku, i Jovana Đaje, Koste Taušanovića, Miše Vujića, Svetomira Nikolajevića, sve do Stojana Protića, Lazara Pačua, Milovana Milovanovića - jednog izuzetnog evropskog diplomate...
http://www.vreme.com/arhiva_html/427/8.html