Nezadovoljstvo i depresija u 'normalnim' situacijama

Richard III

Domaćin
Poruka
3.892
Ne znam kako ovo da objasnim, ali uvek sam imao potrebu da mi se nešto spektakularno dešava da bih se osećao dobro. Od detinjstva su mi nepodnošljive i dosadne bilo kakve normalne situacije, normalan život, nije stvar u tome da me to odbija nego kao da upadnem u neku vrstu stupora, depresije, unutrašnjeg očaja kad se ništa naročito spektakularno ne dešava. Prosto intezitet doživljaja nije isti. Čini mi se da se bolje i lepše osećam u haosu i nekim neprirodnim i ubrzanim situacijama nego u običnim, prvo sam mislio da je to nezrelost ali je to ostalo sa mnom i u kasnijim godinama.

Prosto se ne osećam živim ako nema nekog spektakla, vatrometa, haosa, da krv proradi. Problem je što takve ekstremne situacije postoje samo u ekstremnim slučajevima, a ja bih to stalno. Čak i kad sedim negde u većem društvu i razgovaram npr., ako izbije neka svadja ili se nešto nepredvidjeno desi meni se to mnogo više svidi i mnogo mi je zanimljivije i poželjnije nego sam razgovor, i uvek se potajno ljutim na one koji smiruju ili popravljaju situaciju čisto da bih video šta će dalje da bude. Zato kad sam na ulici ili blejim negde sa nekim stalno zamišljam 'šta bi bilo da se sad neko odjednom baci sa zgrade', npr., ili kad bi neko sad upao i krenuo da mi preti pištoljem, bio bih u centru pažnje itd. Opet nije toliko ni narcisoidnost već sama dinamika ludačke situacije koja me privlači.

Samo me takve osobe i privlače, društveno i ljubavno, bizarni i ekstremni ljudi i devojke. Znam to jer sam imao i normalnog društva tokom odrastanja i uvek su mi smetala ta kočenja u ponašanju, ne u smislu da nekog kritkujem jer pije ili puši ili se drogira, to za mene nije ekstremno i čak dugo nisam bio sklon tome, nego što nisu skloni spektaklima, bizarnostima, da izazivaju ljude i vide njihovu reakciju. Dugo sam glumio i prilagodjavao se tome, ali to nisam ja. Uvek su me i fascinirali ekstremni i ekscesima skloni ljudi, npr. svi vole Putina ali meni je on dosadan, za mene je omiljeni političar uvek bio Vladimir Žirinovski koji stalno pravi neke spektakle, nasilan je i ekscentričan preko svake mere, i stalno se nešto dešava. Šta vi mislite o ovome i da li ste i sami takvi? I kako to tumačite?

 
Ne, nemam potrebu za neprestanom stimulacijom spolja

Nego, mislim da je to konstantno traženje spoljašnje stimulacije odlika nekih poremećaja ličnosti
Npr psihopatije (ti ne deluješ kao psihopata), narcističkog i graničnog poremećaja
Možda je najbolje otići na testiranje, da stručnjaci to procene

Siguran sam da nisam psihopata iako sam uvek imao znatno sniženu empatiju, skoro da je i nemam, ali to je samo lična odlika koja nekog ne čini automatski psihopatom. Ja sigurno nisam kao oni jer nisam nikad bio nešto šarmantan, socijalno ubedljiv, manipulativan bih mogao da budem i ne bih imao problem da nekoga lažem ili manipulišem sa te afektivne strane ali nisam ubedljiv u tome ni naročito sposoban. Takodje osećam strah, anksioznost, mržnju, nervozan umem da budem vrlo itd. Lično me neki epiteti graničnog poremećaja podsećaju na mene, konkretno ta stalna praznina u utrobi i osećaj besmisla, ali nikad se nisam samopovredjivao ili nešto niti imam običaj idealizujem pa pljujem ljude, više ako nekog idealizujem ostajem pri tome ali sam posesivan, želim da ta osoba bude i ostane moja idealna verzija, a ne da se menja. Ako se promeni ne zamrzim ga ali ne volim to jer na ljude gledam kao na arhetipe i imam visoke standarde.

Nego da se vratimo na temu, ovakvi likovi su mi zanimljivi recimo:

 
Ne znam kako ovo da objasnim, ali uvek sam imao potrebu da mi se nešto spektakularno dešava da bih se osećao dobro. Od detinjstva su mi nepodnošljive i dosadne bilo kakve normalne situacije, normalan život, nije stvar u tome da me to odbija nego kao da upadnem u neku vrstu stupora, depresije, unutrašnjeg očaja kad se ništa naročito spektakularno ne dešava. Prosto intezitet doživljaja nije isti. Čini mi se da se bolje i lepše osećam u haosu i nekim neprirodnim i ubrzanim situacijama nego u običnim, prvo sam mislio da je to nezrelost ali je to ostalo sa mnom i u kasnijim godinama.

Prosto se ne osećam živim ako nema nekog spektakla, vatrometa, haosa, da krv proradi. Problem je što takve ekstremne situacije postoje samo u ekstremnim slučajevima, a ja bih to stalno. Čak i kad sedim negde u većem društvu i razgovaram npr., ako izbije neka svadja ili se nešto nepredvidjeno desi meni se to mnogo više svidi i mnogo mi je zanimljivije i poželjnije nego sam razgovor, i uvek se potajno ljutim na one koji smiruju ili popravljaju situaciju čisto da bih video šta će dalje da bude. Zato kad sam na ulici ili blejim negde sa nekim stalno zamišljam 'šta bi bilo da se sad neko odjednom baci sa zgrade', npr., ili kad bi neko sad upao i krenuo da mi preti pištoljem, bio bih u centru pažnje itd. Opet nije toliko ni narcisoidnost već sama dinamika ludačke situacije koja me privlači.

Samo me takve osobe i privlače, društveno i ljubavno, bizarni i ekstremni ljudi i devojke. Znam to jer sam imao i normalnog društva tokom odrastanja i uvek su mi smetala ta kočenja u ponašanju, ne u smislu da nekog kritkujem jer pije ili puši ili se drogira, to za mene nije ekstremno i čak dugo nisam bio sklon tome, nego što nisu skloni spektaklima, bizarnostima, da izazivaju ljude i vide njihovu reakciju. Dugo sam glumio i prilagodjavao se tome, ali to nisam ja. Uvek su me i fascinirali ekstremni i ekscesima skloni ljudi, npr. svi vole Putina ali meni je on dosadan, za mene je omiljeni političar uvek bio Vladimir Žirinovski koji stalno pravi neke spektakle, nasilan je i ekscentričan preko svake mere, i stalno se nešto dešava. Šta vi mislite o ovome i da li ste i sami takvi? I kako to tumačite?

Na selo na terapiju
 
Ne znam kako ovo da objasnim, ali uvek sam imao potrebu da mi se nešto spektakularno dešava da bih se osećao dobro. Od detinjstva su mi nepodnošljive i dosadne bilo kakve normalne situacije, normalan život, nije stvar u tome da me to odbija nego kao da upadnem u neku vrstu stupora, depresije, unutrašnjeg očaja kad se ništa naročito spektakularno ne dešava. Prosto intezitet doživljaja nije isti. Čini mi se da se bolje i lepše osećam u haosu i nekim neprirodnim i ubrzanim situacijama nego u običnim, prvo sam mislio da je to nezrelost ali je to ostalo sa mnom i u kasnijim godinama.

Prosto se ne osećam živim ako nema nekog spektakla, vatrometa, haosa, da krv proradi. Problem je što takve ekstremne situacije postoje samo u ekstremnim slučajevima, a ja bih to stalno. Čak i kad sedim negde u većem društvu i razgovaram npr., ako izbije neka svadja ili se nešto nepredvidjeno desi meni se to mnogo više svidi i mnogo mi je zanimljivije i poželjnije nego sam razgovor, i uvek se potajno ljutim na one koji smiruju ili popravljaju situaciju čisto da bih video šta će dalje da bude. Zato kad sam na ulici ili blejim negde sa nekim stalno zamišljam 'šta bi bilo da se sad neko odjednom baci sa zgrade', npr., ili kad bi neko sad upao i krenuo da mi preti pištoljem, bio bih u centru pažnje itd. Opet nije toliko ni narcisoidnost već sama dinamika ludačke situacije koja me privlači.

Samo me takve osobe i privlače, društveno i ljubavno, bizarni i ekstremni ljudi i devojke. Znam to jer sam imao i normalnog društva tokom odrastanja i uvek su mi smetala ta kočenja u ponašanju, ne u smislu da nekog kritkujem jer pije ili puši ili se drogira, to za mene nije ekstremno i čak dugo nisam bio sklon tome, nego što nisu skloni spektaklima, bizarnostima, da izazivaju ljude i vide njihovu reakciju. Dugo sam glumio i prilagodjavao se tome, ali to nisam ja. Uvek su me i fascinirali ekstremni i ekscesima skloni ljudi, npr. svi vole Putina ali meni je on dosadan, za mene je omiljeni političar uvek bio Vladimir Žirinovski koji stalno pravi neke spektakle, nasilan je i ekscentričan preko svake mere, i stalno se nešto dešava. Šta vi mislite o ovome i da li ste i sami takvi? I kako to tumačite?

Odradi sebi test ličnosti, ako već nisi! Ja sam ga uradila dva puta, zbog posla sam i morala.Neka pitanja, nisu ni malo prijatna. Ali, ako sumnjaš na "nešto"... šta god!
P. S. Tema: Ne volim takve ljude, koji izigravaju "klovnove". Još gore kad na takav način dobijaju na popularnosti. Nisam ni sama takva,niti imam takve ljude u svom okruženju.Ne gledam takve "maskote", ni na TV-u. Druga stvar su ljudi koji stvarno "nisu pod libelom", ali su svesni toga i znaju držati stvar pod kontrolom.
 
Poslednja izmena:
Siguran sam da nisam psihopata iako sam uvek imao znatno sniženu empatiju, skoro da je i nemam, ali to je samo lična odlika koja nekog ne čini automatski psihopatom. Ja sigurno nisam kao oni jer nisam nikad bio nešto šarmantan, socijalno ubedljiv, manipulativan bih mogao da budem i ne bih imao problem da nekoga lažem ili manipulišem sa te afektivne strane ali nisam ubedljiv u tome ni naročito sposoban. Takodje osećam strah, anksioznost, mržnju, nervozan umem da budem vrlo itd. Lično me neki epiteti graničnog poremećaja podsećaju na mene, konkretno ta stalna praznina u utrobi i osećaj besmisla, ali nikad se nisam samopovredjivao ili nešto niti imam običaj idealizujem pa pljujem ljude, više ako nekog idealizujem ostajem pri tome ali sam posesivan, želim da ta osoba bude i ostane moja idealna verzija, a ne da se menja. Ako se promeni ne zamrzim ga ali ne volim to jer na ljude gledam kao na arhetipe i imam visoke standarde.

Nego da se vratimo na temu, ovakvi likovi su mi zanimljivi recimo:

Kažem, ne mislim da je psihopatija u pitanju, jer imaš naznake empatičnosti (koliko god se tebi ne sviđala ta ideja), ali zavisnost od adrenalina, konstantna potreba za stimulacijom, i praznina u odsustvu stimulacije može biti odlika nekih poremećaja ličnosti. A i degutantno je ovako preko neta secirati tuđu psihu, ovo više koristim analogiju, tj kako bih ja postupila kad bih prepoznala kod sebe neku crtu, osobinu, naviku koja mi pravi problem.

Što razbijati mozak laički, kad može da se ode kod profesionalca da se uradi test ličnosti. Čitala sam par takvih izveštaja, fascinantno je koliko osoba može da sazna i spozna o sebi kroz te testove, i fascinantno koliko smo... klasifikabilni :mrgreen:

Stvarno smo mnogo manje autentični nego što mislimo, najveći deo naših osobina koje nam prave problem je udružen u već prepoznate i klasifikovane simptome i oboljenja. Što ne znači da su te osobine problem ili oboljenje po sebi, već da se javljaju kao simptom neke dublje disfunkcije i nezadovoljstva. Ali od nečega se mora krenuti, pa makar i od identifikovanja problema unutar neke kategorije...
 
Kažem, ne mislim da je psihopatija u pitanju, jer imaš naznake empatičnosti (koliko god se tebi ne sviđala ta ideja), ali zavisnost od adrenalina, konstantna potreba za stimulacijom, i praznina u odsustvu stimulacije može biti odlika nekih poremećaja ličnosti. A i degutantno je ovako preko neta secirati tuđu psihu, ovo više koristim analogiju, tj kako bih ja postupila kad bih prepoznala kod sebe neku crtu, osobinu, naviku koja mi pravi problem.

Što razbijati mozak laički, kad može da se ode kod profesionalca da se uradi test ličnosti. Čitala sam par takvih izveštaja, fascinantno je koliko osoba može da sazna i spozna o sebi kroz te testove, i fascinantno koliko smo... klasifikabilni :mrgreen:

Stvarno smo mnogo manje autentični nego što mislimo, najveći deo naših osobina koje nam prave problem je udružen u već prepoznate i klasifikovane simptome i oboljenja. Što ne znači da su te osobine problem ili oboljenje po sebi, već da se javljaju kao simptom neke dublje disfunkcije i nezadovoljstva. Ali od nečega se mora krenuti, pa makar i od identifikovanja problema unutar neke kategorije...

Ma da, kapiram. Hvala ti na odgovoru :D Mada nisam postavio pitanje zbog toga nego da vidim da li ima još neko takav, pošto mi je većina stvari koje ljudi rade nenormalna, uvek bila, tipa sedi neko na času iz dana u dan i prepisuje lekcije u školi, to nikad nisam mogao da shvatim ni izdržim, možda neki ADD je u pitanju ili nešto, ali je i dosta šire od toga (ovo sa školom je davni, banalan primer, situacija je kompleksnija).
 
Ma da, kapiram. Hvala ti na odgovoru :D Mada nisam postavio pitanje zbog toga nego da vidim da li ima još neko takav, pošto mi je većina stvari koje ljudi rade nenormalna, uvek bila, tipa sedi neko na času iz dana u dan i prepisuje lekcije u školi, to nikad nisam mogao da shvatim ni izdržim, možda neki ADD je u pitanju ili nešto, ali je i dosta šire od toga (ovo sa školom je davni, banalan primer, situacija je kompleksnija).
Jeste, kompleksna. Nažalost!
Sećam se da je jedan moj kolega, radio test ličnosti i prepisivao od mene. Kaže mi, bolje tako, nego da lažem. Rekla sam mu ok, radi šta hoćeš..., samo posle nemoj mene kriviti, ako ti rezultat ne bude po volji.
Inače,imaš mnogo tih zavisnika od svega i svačega!Adrenalina, poroka,društvenih mreža...ali to je drugo. Izopačeno stanje svesti je već nešto ozbiljnije. To se može prepoznati i preko nekih testova sa slikama.
 
Jeste, kompleksna. Nažalost!
Sećam se da je jedan moj kolega, radio test ličnosti i prepisivao od mene. Kaže mi, bolje tako, nego da lažem. Rekla sam mu ok, radi šta hoćeš..., samo posle nemoj mene kriviti, ako ti rezultat ne bude po volji.
Inače,imaš mnogo tih zavisnika od svega i svačega!Adrenalina, poroka,društvenih mreža...ali to je drugo. Izopačeno stanje svesti je već nešto ozbiljnije. To je može prepoznati i preko nekih testova sa slikama.

Pa ti si meni na drugoj temi preporučivala da što pre krenem da radim, što je meni nezamislivo i čak ispod časti, prosto ne mogu da podnesem autoritet i da robujem nekome, izvršavam slepo dužnosti od 8 do 5, trpim priče koje me ne zanimaju jer je to ''odrastanje'' i zrelost. Ništa protiv tebe, ali ne razumem kako neko to može, sećam se kad sam išao na neki mini-seminar, obuku, neka riba koja nam je 'mentor' ili šta već došla i ono što može da kaže u petnaest minuta tupi tri sata, još priča neka svoja iskustva u poslu, kako joj je šef zadao više nemogućih zadataka pa ih ona ispunila, ali joj je srce skoro puklo jer je jurcala svuda i jedva to izvršila. Pa kao kako je našla posao na nekom sajmu slučajno, onako sva se cakli od sreće dok to prepričava ko da je to neki poduhvat, ugrabila bon za sreću. Ona misli da svi treba da se oduševe time. Mrzim takve ljude. Onda neke grdobe u publici postavljaju dodatna pitanja da se što bolje obuče. Ne sećam se kad sam prema nekome ili nečemu osetio takav stepen mržnje, gneva i gadjenja. A mnogi moji vršnjaci rade i po 16 sati, slušaju šefa, ispunjavaju obaveze, i uvek su bili takvi. Kad sam bio klinac imao sam često želju da nekog izudaram onim školskim šestarom, matematiku sam naročito mrzeo, kad udju na čas pa onda svi nešto poslušno zapisuju, hvataju beleške da nešto ne propuste.. ali takvi poslušni i dilligent se veličaju u društvu. Userem se kad se nadjem u društvu s nekom ponosnom kevom koja priča gde joj ćera radi i kako je poso težak i zahtevan. Ne iz ljubomore nego iz besa, što takvi dominiraju i njihova matrica življenja se uzima za nešto normalno.

I inače sam mnogo sujetan i ne mogu da istrpim da mi neko komanduje, Za mene je izopačeno stanje svesti upravo to, ranije nisam razumevao i krio sam ali kočnice i civilizovano ponašanje mi idu na živce, društvo je izopačeno zato što moraš da ulažeš trud da bi došao do nečega. Ako nemaš posao, nema para, ako nema para, nema jela. E pa ja smatram da sam slobodan i mogu da radim šta hoću, ko je on da mi brani da npr uzmem hleb ako mi treba ili picu ako mi se jede? Treba pre svega ukinuti privatnu svojinu, da sve bude opšte dobro pa ko se čega domogne, i uvesti zakon potpune slobode. Ako ja hoću da živim u luksuzu, otkud pravo državi (apstrakciji) da me sprečava i nameće mi sisteme (naporan rad i sticanje novca) da se domognem toga? Ja to nisam birao, dakle rodjen sam kao rob. Hoću prirodno sve i odmah, a oni traže patnju i disciplinovanje, i to se uporno veliča u ovom smradu od društva. Zato su motivacioni govornici popularni, ne možeš da uzmeš šta hoćeš nego moraš da se motivišeš, da se znojiš kao vepar, da trpiš nepravde. Državu i sve državne institucije sam uvek patološki mrzeo.
 
Pa ti si meni na drugoj temi preporučivala da što pre krenem da radim, što je meni nezamislivo i čak ispod časti, prosto ne mogu da podnesem autoritet i da robujem nekome, izvršavam slepo dužnosti od 8 do 5, trpim priče koje me ne zanimaju jer je to ''odrastanje'' i zrelost. Ništa protiv tebe, ali ne razumem kako neko to može, sećam se kad sam išao na neki mini-seminar, obuku, neka riba koja nam je 'mentor' ili šta već došla i ono što može da kaže u petnaest minuta tupi tri sata, još priča neka svoja iskustva u poslu, kako joj je šef zadao više nemogućih zadataka pa ih ona ispunila, ali joj je srce skoro puklo jer je jurcala svuda i jedva to izvršila. Pa kao kako je našla posao na nekom sajmu slučajno, onako sva se cakli od sreće dok to prepričava ko da je to neki poduhvat, ugrabila bon za sreću. Ona misli da svi treba da se oduševe time. Mrzim takve ljude. Onda neke grdobe u publici postavljaju dodatna pitanja da se što bolje obuče. Ne sećam se kad sam prema nekome ili nečemu osetio takav stepen mržnje, gneva i gadjenja. A mnogi moji vršnjaci rade i po 16 sati, slušaju šefa, ispunjavaju obaveze, i uvek su bili takvi. Kad sam bio klinac imao sam često želju da nekog izudaram onim školskim šestarom, matematiku sam naročito mrzeo, kad udju na čas pa onda svi nešto poslušno zapisuju, hvataju beleške da nešto ne propuste.. ali takvi poslušni i dilligent se veličaju u društvu. Userem se kad se nadjem u društvu s nekom ponosnom kevom koja priča gde joj ćera radi i kako je poso težak i zahtevan. Ne iz ljubomore nego iz besa, što takvi dominiraju i njihova matrica življenja se uzima za nešto normalno.

I inače sam mnogo sujetan i ne mogu da istrpim da mi neko komanduje, Za mene je izopačeno stanje svesti upravo to, ranije nisam razumevao i krio sam ali kočnice i civilizovano ponašanje mi idu na živce, društvo je izopačeno zato što moraš da ulažeš trud da bi došao do nečega. Ako nemaš posao, nema para, ako nema para, nema jela. E pa ja smatram da sam slobodan i mogu da radim šta hoću, ko je on da mi brani da npr uzmem hleb ako mi treba ili picu ako mi se jede? Treba pre svega ukinuti privatnu svojinu, da sve bude opšte dobro pa ko se čega domogne, i uvesti zakon potpune slobode. Ako ja hoću da živim u luksuzu, otkud pravo državi (apstrakciji) da me sprečava i nameće mi sisteme (naporan rad i sticanje novca) da se domognem toga? Ja to nisam birao, dakle rodjen sam kao rob. Hoću prirodno sve i odmah, a oni traže patnju i disciplinovanje, i to se uporno veliča u ovom smradu od društva. Zato su motivacioni govornici popularni, ne možeš da uzmeš šta hoćeš nego moraš da se motivišeš, da se znojiš kao vepar, da trpiš nepravde. Državu i sve državne institucije sam uvek patološki mrzeo.
Da,da... dečko, biće da si ti "bogom dan" i još možda SANJAŠ da bi te neko drugi mogao trpeti!Ne bih da ovo sada shvatiš kao uvredu, ali... "pravac psihijatar"!
P. S. Nikoga u rl-u, mnogo ne zanima koga ti voliš, zašto...ili mrziš. Pitanje je da li si kao takav, potencijalno ili realno opasna osoba za okolinu i u kojoj meri?!
 
Pa što onda dolaziš na forum koji je anoniman da deliš drugima savete da se testiraju. Ne kapiram, ako okačiš svoj tip ličnosti, šta može da se desi?
Ništa se ne bi desilo, samo ne želim.
Realno, ono što bi ti želeo...toga nema ni u crtanim filmovima!Osim ako ne doživimo totalni sunovrat civilizacije, pa dobiješ svojih "5 minuta"!
 
Poslednja izmena:
Pa ti si meni na drugoj temi preporučivala da što pre krenem da radim, što je meni nezamislivo i čak ispod časti, prosto ne mogu da podnesem autoritet i da robujem nekome, izvršavam slepo dužnosti od 8 do 5, trpim priče koje me ne zanimaju jer je to ''odrastanje'' i zrelost. Ništa protiv tebe, ali ne razumem kako neko to može, sećam se kad sam išao na neki mini-seminar, obuku, neka riba koja nam

sa ovim si "osobo" dokazao koliko si umobolan i nesvestan...koga to briga tii si srecica i blago i naj deckic za sveoje roditelje...

zaista ti zelim svu srecu ovog sveta jer si #MOZGA BEZ
 
Ne znam kako ovo da objasnim, ali uvek sam imao potrebu da mi se nešto spektakularno dešava da bih se osećao dobro. Od detinjstva su mi nepodnošljive i dosadne bilo kakve normalne situacije, normalan život, nije stvar u tome da me to odbija nego kao da upadnem u neku vrstu stupora, depresije, unutrašnjeg očaja kad se ništa naročito spektakularno ne dešava. Prosto intezitet doživljaja nije isti. Čini mi se da se bolje i lepše osećam u haosu i nekim neprirodnim i ubrzanim situacijama nego u običnim, prvo sam mislio da je to nezrelost ali je to ostalo sa mnom i u kasnijim godinama.

Prosto se ne osećam živim ako nema nekog spektakla, vatrometa, haosa, da krv proradi. Problem je što takve ekstremne situacije postoje samo u ekstremnim slučajevima, a ja bih to stalno. Čak i kad sedim negde u većem društvu i razgovaram npr., ako izbije neka svadja ili se nešto nepredvidjeno desi meni se to mnogo više svidi i mnogo mi je zanimljivije i poželjnije nego sam razgovor, i uvek se potajno ljutim na one koji smiruju ili popravljaju situaciju čisto da bih video šta će dalje da bude. Zato kad sam na ulici ili blejim negde sa nekim stalno zamišljam 'šta bi bilo da se sad neko odjednom baci sa zgrade', npr., ili kad bi neko sad upao i krenuo da mi preti pištoljem, bio bih u centru pažnje itd. Opet nije toliko ni narcisoidnost već sama dinamika ludačke situacije koja me privlači.

Samo me takve osobe i privlače, društveno i ljubavno, bizarni i ekstremni ljudi i devojke. Znam to jer sam imao i normalnog društva tokom odrastanja i uvek su mi smetala ta kočenja u ponašanju, ne u smislu da nekog kritkujem jer pije ili puši ili se drogira, to za mene nije ekstremno i čak dugo nisam bio sklon tome, nego što nisu skloni spektaklima, bizarnostima, da izazivaju ljude i vide njihovu reakciju. Dugo sam glumio i prilagodjavao se tome, ali to nisam ja. Uvek su me i fascinirali ekstremni i ekscesima skloni ljudi, npr. svi vole Putina ali meni je on dosadan, za mene je omiljeni političar uvek bio Vladimir Žirinovski koji stalno pravi neke spektakle, nasilan je i ekscentričan preko svake mere, i stalno se nešto dešava. Šta vi mislite o ovome i da li ste i sami takvi? I kako to tumačite?




ovo su totalno zenske osobine, jesi razmisljao mozda da nisi zena zarobljena u telu batice?
 

Back
Top