Da, to je bila divna serija. Evo i razgovora sa autorom:
http://www.citymagazine.rs/page.php?id=593
City Magazine
INTERVJU: TIMOTI BAJFORD
Ako ste odrastali tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog veka i ako ste imali TV u kući, Timoti Džon Bajford je sigurno obeležio vaše detinjstvo stvarajući nezaboravne emisije „Neven“, „Poletarac“ i „Nedeljni zabavnik“. Iako već 18 godina ne radi na televiziji, ostao je veran Beogadu u kome i dalje živi i radi. U dobroj fizičkoj formi, razgovorljiv i prijatan, na čuvenom „bajfordovskom srpskom“ ispripovedao nam je priču o svojih 38 godina na ovim prostorima
Karijeru ste počeli na BBC-ju. Otkud vi početkom 70-ih u Beogradu?
Jeste, na BBC-ju sam radio šou koji se zvao „Blue Peter“, ali sam stalno imao problema jer sam želeo da radim na svoj pomalo nadrealističan način, a oni su želeli da se sve radi po njihovim krutim pravilima, što mi nije odgovaralo. Onda sam došao u Beograd da uradim koprodukciju sa Televizijom Beograd, zaljubio sam se i oženio, a kako ovde kažu „odakle mi je žena, odatle sam i ja“. Odlučio sam da ostanem u Beogradu iako nisam znao da li ću moći da se zaposlim, ali sam osećao da će mi ovde biti lepo. Došao sam 1971, a već 1973. snimali smo seriju „Neven“. Bilo nam je predloženo da radimo nešto po čika-Jovi Zmaju i onda smo Mila (moja tadašnja supruga) i ja uradili emisiju koja je bila kolaž pesama, odrecitovanih i otpevanih, a učestovali su Neda Arnerić i Branko Milićević, pa mogu da se pohvalim da sam ja doveo Branka Kockicu na televiziju. Dok sam to radio tražio sam originale radova Čika-Jove, pa sam otišao u Maticu Srpsku u Novom Sadu i kada sam prelistao originale časopisa Neven shvatio sam da je to fantastično, sjajne ilustracije, duhovitost. Sve je to bilo fascinantno jer je to časopis sa kraja 19. veka! Odmah sam naišao na razumevanje Lole Vlatković, izvanredne urednice koja je rekla: „Odlično, pišite scenario.“ I tako je nastala serija.
Ta serija je nedavno izdata na DVD-u?
Jeste, drago mi je zbog toga, ali nažalost RTS ne poštuje moja autorska prava i ja od toga nemam ništa. Kada se emituje repriza na TV-u tada mi nešto plate, ali sa 18 meseci zakašnjenja.
OK, vratimo se na srećnija vremena. Kako ste kao stranac bili prihvaćeni kada ste došli na ovdašnju televiziju?
Uglavnom lepo. Problemi su došli sa uspehom. Kada su prve dve epizode „Nevena“ dobile 5 zvezdica u novinama došao mi je producent i rekao: „Znate šta, ja bih predložio da sada napravite jednu lošiju epizodu, inače teško vama-“ Ja sam mislio da se šali. Međutim, već kad smo pravili drugu sezonu imali smo velike probleme, ne od ekipe nego od produkcije na televiziji. Ja sam onda shvatio da u ovoj zemlji isticanje nije dobro.
A kada ste snimali „Poletarac“ problemi su se nastavili?
Kada smo snimali tu seriju došao mi je Čkalja koji je glumio u „Poletarcu“ i pitao me da li to nas neko namerno sabotira. A u pitanju je bila serija koja je dobila prvu nagradu Međunarodnog festivala u Minhenu. Serija „Babino unuče“ dobila je nagradu za režiju na festivalu u Portorožu, ja oduševljen kupim flašu viskija i donesem u televiziju da častim ekipu i ne puste me da uđem, jer mi je oduzeta propusnica. Pa sam ušao kroz prozor.
I onda ste odlučili da promenite teren i otišli ste u Sarajevo?
Da, i tamo sam bio fantastično primljen, radio sam seriju godišnje. Najpoznatija je bila „Nedeljni zabavnik“ koja je imala tri sezone. Prve dve su vodili Vajta i Rusmir, a treću Slavko Štimac i Zijah Sokolović. Potom sam radio emisiju „Notna svaštara“, scenario za kviz „Pitam se, pitam se“, krajem 80-ih ekološku emisiju „Tragom ptice Dodo“, a karijeru na televiziji završio sam emisijom „Otvori prozor“ početkom 90-ih.
I onda ste nestali. Svi su se pitali zašto ste prestali da radite na televiziji, povezujući to sa tadašnjim političkim promenama i stanjem u zemlji. Šta se u stvari dogodilo?
Jednostavno sam izgubio motivaciju, primetio sam da se ponavljam i odlučio da prestanem to da radim. Zašto čovek mora da radi istu stvar celog života? Ja volim promene, promenio sam zemlju, tri puta se ženio, pa što ne bih menjao posao? Počeo sam da radim u školi jezika, sarađujem sa Dečjim kulturnim centrom, prevodim sa srpskog na engleski i uživam u tome što radim. Novac mi nikada nije bio motiv, nikada nisam prihvatio nešto što me nije zanimalo samo zbog novca.
Posle toliko godina tek ste nedavno dobili srpsko državljanstvo?
Da, pre četiri godine, nakon više od 30 godina života i rada. Ali nažalost nemam penziju, jer kao stranac nisam mogao da imam staž, a nacionalnu penziju ne mogu da dobijem jer nemam ostvareno pravo na redovnu.
Ipak, kreativac u vama ne miruje. Da li je istina da pišete autobiografiju?
Da, istina je, upravo je završavam. Iako je pisana na engleskom, nadam se da ću naći zainteresovanog izdavača. Ipak, ne očekujem previše, jer ne verujem da bi neki domaći izdavač objavio knjigu na engleskom. U tom slučaju štampaću je o svom trošku. Sledeće godine slavim 50 godina svog umetničkog rada, pa će to biti lep povod za izdavanje knjige.