Mislim da pripadanje velikoj verskoj organizaciji pruža
osećaj sigurnosti, ne samo u smislu držanja zajedno, već u smislu ispravnog životnog puta. Naime, ako je čovek tolerantan i priznaje ravnopravnost svim prorocima, svetim knjigama i objavama (kao mnogim načinima kako jedan bog može da se izrazi), ne može nikada biti siguran da je na pravom mestu ili da uspostavlja vezu sa bogom na pravi način. Tj, nije spasen od sumnje, najneprijatnijeg dela vere zbog koga ljudi i postaju isključivi i fanatici.
Druga stvar je to što današnje religije ne podržavaju uspostavljanje ličnog odnosa sa bogom, već traže da se "veruje" odnosu koji je neko, nekad ostvario i načinu kako se bog njemu predstavio. Smatram da je lično iskustvo tu presudno i tada to nije više vera, nego odnos. Ko ima razvijen sopstveni odnos sa bogom lakše može da dozvoli da neko drugi ima različit, a podjednako "sveti" odnos.
