Možda me sad vidiš po posljednji put
upamti dobro svaku boru na mom licu,
sve su to uspomene na vrijeme
koje sam protraćio živeći između dva sna.
Jedan sam sanjao o sreći,
o životu kakav bih mogao imati pored tebe,
o jutrima u kojima me pospanim očima
gledaš dok ti donosim kafu,
o danima u kojima mi se krv u žilama
ledila od straha da ću se probuditi.
Drugi sam pak sanjao sam,
tražeći put kojim si otišla bez uspjeha
pokušavajući da te stignem, u agoniji
ljubeći stotine žena tražeći ukus tvojih
usana na njihovim.
Možda se i vratim, kad se konačno
umorim od svega,
da samo spustim glavu u tvoje krilo
i tu zaspem zauvijek.
Bojan Ždrale