MOZGALICE (ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime.....)
NESTAJANJE
Svi se mi mnogo puta već zapitasmo šta je to život, čemu služi. I uglavnom se ta pitanja roje kada nam je teško, kada smo setni, kada neki tužan dogadjaj pokrene lavinu misli. Kada smo sretni, takve misli nam ne dolaze u pohode.
Ja, odgovor ne znam....... samo mogu napisati šta mislim kao neko ko je već više od pola svog života pregurao. U deljenju karata, što ga sudba organizuje, niko ne dobija samo dobre karte. Ali, baš niko. Uvek je to mešano, i dobro i loše. I snalazimo se svi. Sa dobrim kartama odigramo dobre partije i izadjemo kao pobednici.......a sa lošim.......pa i tu se snadjemo....nekako.
Privatni posao bez normalnog radnog vremena (čitaj 10-12 sati dnevno), kuća, deca, psi, cveće, muž (sa takodje ludim radnim vremenom), stari (moj otac, svekar i svekrva), familija, prijatelji, komšije, prošetati psa, kupiti namirnice, skuvati, ovom treba ovo, onom treba ono...........Milion zahteva od kako oči ujutru otvorim. Svačiji dan je takav. U svemu tome, pretvorim se u pukog izvršioca tudjih želja. O poslu da ne pričam........obaveze, računi, platiti, naplatiti, skoro svaki klijent dodje da kuka, bogorada, svima nešto treba...........Pa kolika moja pozitivna energija treba da bude, da savladam toliku količinu negativne koja svakodnevno zasedne u mojoj kancelariji? Ja jesam praktičar...........ali zar za sve moraju zvati mene. I gde sam ja tu? Gde sam ja u mom danu što mi ga život dodeli? Zar nema kraja ovom osećaju da sam kao na čiviluku? Zar nema kraja zahtevima? Kad ću ja doći na red? Uveče, kada napokon sednemo Maca i ja nekad nemam snage da pričam. On pita šta mi je, da li sam umorna........kako da mu objasnim taj osećaj da me nema, da nestajem. Opterećen je i on, ali zaista mislim, manje nego ja. Nekako žene tu povuku deblji kraj.
I gde su u tom mom danu moje dobre karte......pitam sebe po milioniti put.
Šta sam uradila danas za sebe da se osećam lepo, zadovoljno?
Da li trebam da čekam da mi neko kaže lepu reč, muž, prijateljica, komšija pa da se osetim prijatno?
Prošla sam davno tu fazu lične neispunjenosti. Jako je težak taj period. Nekako je priroda to uredila, pa počeh da radim za sebe, malene stvari koje me ispuniše, povratiše samopouzdanje. Oduvek sam primećivala detalje, ali ne one koje većina ljudi primeti, nego neke meni bitne. Mogu da udjem u neku prostoriju i da uopšte ne primetim kakve su zavese, ali ako su neobično zakačene ili vezane to primetim, kad pogledam kapiju primetim var i brušenje i da me neko pita kakva je kapija, ja nemam pojma, kad pogledam psa i gazdu kako idu prema meni vidim celinu, njihovu kretnju, sinhronizaciju........i nemam pojma koje je rase ili boje pas a o gazdi i da ne pričam, kada pogledam vazu sa cvećem ne vidim cvetove nego način aranžiranja....... I tako, sve neke bezveze stvari vidim i puno puta kada to nekome kažem začudjeno me pogledaju i kažu kako oni od svega toga nisu videli ništa, ali su zato videli da su zavese takve i takve boje, da je kapija zelena, da je pas te i te rase a gazda takav i takav........Zaključak, vidim ono što me interesuje....
Imam neku svoju filozofiju svakodnevnog života. Vremena nemam za neka velika filozofska razmišljanja, a da budem iskrena, prema sebi a onda prema drugima, i nisam taj tip. Ja sam praktičar, manuelni radnik koji samo voli da nešto napravi. Na tome se i zasniva moja svakodnevna filozofija. I u životnoj partiji karata dobih dobre karte što se saputnika tiče. Hvala sudbini na tome.
Cilj mog svakodnevnog bitisanja je da svakog bogovetnog dana nešto napravim. Svaki poslić koji sebi zadam doživljavam kao izazov. Da li je to posao u kancelariji, kuvanje, kolači, šetnja psa, briga o cveću, ideja da nešto napravim, priča, ideja za šal ili džemper koji ću ištrikati, ideja za neki ćošak, ram za sliku, stalak za cveće ili abažur za lampu, ........ma već kako mi dodje inspiracija.I uvek sam u spiskovima obaveza. Veliko mi je zadovoljstvo da precrtavam uradjeno. I najvažnije, ja to zadovoljstvo doživim nekoliko puta dnevno, što mislim da je jako važno za psihu. Evo, jutros nabrah ruže, pa sam ih dok je server podizao sistem i radio update Kasperskog aranžirala (sad kad god mi dojade brojke pogledam u buket). Za to vreme provri voda za kafu koju srkućem dok čitam šta su drugi napisali, odgovaram na poruke........malo mog jutarnjeg mira pre početka radnog vremena. Kraj mene je cedulja sa napisanim planom šta danas sve trebam da uradim na poslu, pa šta da kupim dok sam ovde...........i sve sam to malkice gurnula u stranu jer me nešto što sam pročitala podstaknu da napišem mozgalicu.Mogu da pišem dok neko ne naidje od klijenata ili nekom ne zatrebam za ko zna šta. Onda prekidam. Zato pišem brzo i ne znam da li ću sada imati vremena da pročitam i korigujem ili tek popodne......osećam se kao kradljivac sopstvenog vremena hahahahaha. Samo da ispišem sve ove misli što se vrzmaju po glavi, pa ću onda malo ubrzati rad na obavezama sa spiska......i rezultat, sve završeno, priča napisana, ja se lepo osećam jer sam svoje misli uspela da stavim na papir. Moram svakog dana nešto da uradim za sebe lično, nešto što je samo meni bitno. I tako je to već mnogo godina. Zaista mislim da treba maleni deo dana posvetiti samo sebi, uraditi nešto što ti pričinjava zadovoljstvo, onako krajnje sebično. I nemoj neko da kaže kako nema vremena, jer to nije tačno. Nemoj samo meni da priča o vremenu jer 15-20-30 minuta svako može pronaći za sebe. I slobodno recite "lako je tebi Ljiljo" jer je to tačno........lako mi je jer želim da mi bude lako. Sve je stvar odluke i liste prioriteta.
Ovo je moj način da ne nestanem.
PS Nabacane misli.......izvinjavam se zbog konfuznosti.....a sad, ubacujem u petu brzinu hahahaaha

NESTAJANJE
Svi se mi mnogo puta već zapitasmo šta je to život, čemu služi. I uglavnom se ta pitanja roje kada nam je teško, kada smo setni, kada neki tužan dogadjaj pokrene lavinu misli. Kada smo sretni, takve misli nam ne dolaze u pohode.
Ja, odgovor ne znam....... samo mogu napisati šta mislim kao neko ko je već više od pola svog života pregurao. U deljenju karata, što ga sudba organizuje, niko ne dobija samo dobre karte. Ali, baš niko. Uvek je to mešano, i dobro i loše. I snalazimo se svi. Sa dobrim kartama odigramo dobre partije i izadjemo kao pobednici.......a sa lošim.......pa i tu se snadjemo....nekako.
Privatni posao bez normalnog radnog vremena (čitaj 10-12 sati dnevno), kuća, deca, psi, cveće, muž (sa takodje ludim radnim vremenom), stari (moj otac, svekar i svekrva), familija, prijatelji, komšije, prošetati psa, kupiti namirnice, skuvati, ovom treba ovo, onom treba ono...........Milion zahteva od kako oči ujutru otvorim. Svačiji dan je takav. U svemu tome, pretvorim se u pukog izvršioca tudjih želja. O poslu da ne pričam........obaveze, računi, platiti, naplatiti, skoro svaki klijent dodje da kuka, bogorada, svima nešto treba...........Pa kolika moja pozitivna energija treba da bude, da savladam toliku količinu negativne koja svakodnevno zasedne u mojoj kancelariji? Ja jesam praktičar...........ali zar za sve moraju zvati mene. I gde sam ja tu? Gde sam ja u mom danu što mi ga život dodeli? Zar nema kraja ovom osećaju da sam kao na čiviluku? Zar nema kraja zahtevima? Kad ću ja doći na red? Uveče, kada napokon sednemo Maca i ja nekad nemam snage da pričam. On pita šta mi je, da li sam umorna........kako da mu objasnim taj osećaj da me nema, da nestajem. Opterećen je i on, ali zaista mislim, manje nego ja. Nekako žene tu povuku deblji kraj.
I gde su u tom mom danu moje dobre karte......pitam sebe po milioniti put.
Šta sam uradila danas za sebe da se osećam lepo, zadovoljno?
Da li trebam da čekam da mi neko kaže lepu reč, muž, prijateljica, komšija pa da se osetim prijatno?
Prošla sam davno tu fazu lične neispunjenosti. Jako je težak taj period. Nekako je priroda to uredila, pa počeh da radim za sebe, malene stvari koje me ispuniše, povratiše samopouzdanje. Oduvek sam primećivala detalje, ali ne one koje većina ljudi primeti, nego neke meni bitne. Mogu da udjem u neku prostoriju i da uopšte ne primetim kakve su zavese, ali ako su neobično zakačene ili vezane to primetim, kad pogledam kapiju primetim var i brušenje i da me neko pita kakva je kapija, ja nemam pojma, kad pogledam psa i gazdu kako idu prema meni vidim celinu, njihovu kretnju, sinhronizaciju........i nemam pojma koje je rase ili boje pas a o gazdi i da ne pričam, kada pogledam vazu sa cvećem ne vidim cvetove nego način aranžiranja....... I tako, sve neke bezveze stvari vidim i puno puta kada to nekome kažem začudjeno me pogledaju i kažu kako oni od svega toga nisu videli ništa, ali su zato videli da su zavese takve i takve boje, da je kapija zelena, da je pas te i te rase a gazda takav i takav........Zaključak, vidim ono što me interesuje....
Imam neku svoju filozofiju svakodnevnog života. Vremena nemam za neka velika filozofska razmišljanja, a da budem iskrena, prema sebi a onda prema drugima, i nisam taj tip. Ja sam praktičar, manuelni radnik koji samo voli da nešto napravi. Na tome se i zasniva moja svakodnevna filozofija. I u životnoj partiji karata dobih dobre karte što se saputnika tiče. Hvala sudbini na tome.
Cilj mog svakodnevnog bitisanja je da svakog bogovetnog dana nešto napravim. Svaki poslić koji sebi zadam doživljavam kao izazov. Da li je to posao u kancelariji, kuvanje, kolači, šetnja psa, briga o cveću, ideja da nešto napravim, priča, ideja za šal ili džemper koji ću ištrikati, ideja za neki ćošak, ram za sliku, stalak za cveće ili abažur za lampu, ........ma već kako mi dodje inspiracija.I uvek sam u spiskovima obaveza. Veliko mi je zadovoljstvo da precrtavam uradjeno. I najvažnije, ja to zadovoljstvo doživim nekoliko puta dnevno, što mislim da je jako važno za psihu. Evo, jutros nabrah ruže, pa sam ih dok je server podizao sistem i radio update Kasperskog aranžirala (sad kad god mi dojade brojke pogledam u buket). Za to vreme provri voda za kafu koju srkućem dok čitam šta su drugi napisali, odgovaram na poruke........malo mog jutarnjeg mira pre početka radnog vremena. Kraj mene je cedulja sa napisanim planom šta danas sve trebam da uradim na poslu, pa šta da kupim dok sam ovde...........i sve sam to malkice gurnula u stranu jer me nešto što sam pročitala podstaknu da napišem mozgalicu.Mogu da pišem dok neko ne naidje od klijenata ili nekom ne zatrebam za ko zna šta. Onda prekidam. Zato pišem brzo i ne znam da li ću sada imati vremena da pročitam i korigujem ili tek popodne......osećam se kao kradljivac sopstvenog vremena hahahahaha. Samo da ispišem sve ove misli što se vrzmaju po glavi, pa ću onda malo ubrzati rad na obavezama sa spiska......i rezultat, sve završeno, priča napisana, ja se lepo osećam jer sam svoje misli uspela da stavim na papir. Moram svakog dana nešto da uradim za sebe lično, nešto što je samo meni bitno. I tako je to već mnogo godina. Zaista mislim da treba maleni deo dana posvetiti samo sebi, uraditi nešto što ti pričinjava zadovoljstvo, onako krajnje sebično. I nemoj neko da kaže kako nema vremena, jer to nije tačno. Nemoj samo meni da priča o vremenu jer 15-20-30 minuta svako može pronaći za sebe. I slobodno recite "lako je tebi Ljiljo" jer je to tačno........lako mi je jer želim da mi bude lako. Sve je stvar odluke i liste prioriteta.
Ovo je moj način da ne nestanem.
PS Nabacane misli.......izvinjavam se zbog konfuznosti.....a sad, ubacujem u petu brzinu hahahaaha
