Nazalost jesmo i siroti i isfrustrirani, ali to, cini mi se, nema veze sa ovim slucajem. Na raspolaganju nam je samo pet ocena, a cifre od 1-5 nikako ne mogu da pokazu sve nijanse u razlicitom znanju i radu dece. Svako dete mora biti ocenjeno bar cetitri puta u toku polugodista, a zakljucna ocena bi trebala biti prosek svih tih ocena iz oba polugodista. Ako ovo nije ispostovano, onda mozete reci da je vase dete osteceno. Ako vas samo nervira sto vase dete ima na primer ocene 3,2 3,2,2, a neko drugo koje je ocigledno losije ima 1,2,1,2,2 i na kraju oboje imaju zakljuceno 2, to nervira i nas, ali takva su pravila. Nekada se zakljuci dvojka i detetu koje ima ocene 1,1,1, ali to se izglasa na odeljenskom vecu na predlog razrednog staresine, psihologa ili pedagoga, ako dete ima nekih teskih problema u zivotu, pa PEPSI sluzba smatra da mu treba pomoci.
Sto se odlazaka u skolu tice, idite osim roditeljskih sastanaka jos jednom u toku svakog polugodista na primanje roditelja. Ne treba da budete ni nabusiti ni skruseni, vec sasvim prirodno da razgovarate o svom detetu. Nije nama, u stvari toliko bitno da vi dodjete da vidite ocene, vec kroz razgovor sa vama razredni staresina dodatno upoznaje dete - jesmo mi ucili i psihologiju i pedagogiju, ali nismo vidoviti, i potrebna nam je saradnja sa vama da bismo provalili sta se u njihovim glavicama zbiva. Neka deca se sama bore za svoje ocene, i cesto traze i vise nego sto zasluzuju, a neka deca cute i cekaju da profesor eto mozda primeti i njih. Naravno da bi profesor to trebao da prepozna, da podstakne takvo dete ... ali ... nismo mi mali nepogresivi bogovi koji sve to vidimo i iz cistog hira necemo da pomognemo, vec vrlo nesavrseni i pogresivi ljudi koji u toku 45 minuta treba da: deci objasne lekciju koja je suvise teska za njihov uzrast, povezu to znanje sa znanjem koje su deca trebala da usvoje prethodnog casa (a nisu jer je i to bilo neprimereno za njihove godine), odrade administraciju, improvizuju nastavna sredstva kojih nema, razmisljaju cime da uposle hiperaktivnu decu, kako da smire i motivisu nemotivisanu decu, koga da ocene, koga su vec ocenili, ko nema svesku, ko nema knjigu, zasto mali Pera ne pise, da li malu Maju boli stomak ili samo hoce da ide kuci, i da li ce otici kuci ili ko zna gde, da li je redar obrisao tablu,i ko je uopste redar, zasto mali Zika vec treci put nije uradio domaci, da li njegovi roditelji znaju da je on naglo popustio, i sta se to sa njim desava.... U celoj toj frci jedno prosecno i mirno dete lako ostane neprimeceno. Ne mislim bukvalno da ne primetimo da postoji, vec ne razmisljamo toliko o njegovim ocekivanjima, uspesima i neuspesima.
Ocene u nasim skolama su prilicno subjektivne, znaci deca odgovaraju a profesor procenjuje za koju je to ocenu. Ucili smo mi na pedagogiji puno o faktorima koji uticu na subjektivnost ocene i kako ih kontrolisati, ali subjektivna ocena ostaje subjektivna. Objektivna ocena se dobija samo na testovima koji lice na prijemne za srednju skolu. Znaci svi rade iste zadatke u istim uslovima i boduju se po istom kriterijumu. Kontrolni iz matematike recimo ima sve uslove da bude objektivno ocenjen. Svako usmeno odgovaranje vodi do subjektivne ocene. Znaci ocena ne zavisi samo od pokazanog znanja, vec izmedju ostalog i od utiska koji ucenik ostavi, pa na primer dok ucenik odgovara profesorov tok misli moze biti: "Znam da je stidljiv i ima tremu, verovatno zna vise nego sto pokazuje." pa dete dobije vecu ocenu, ili "Eto prosli put nije pazio na casu, pa sada taj podatak ne zna." i onda dete dobije manju ocenu zbog nekog nebitnog podatka cisto da bi bilo kaznjeno sto je ometalo cas. Ne kazem ja vama to tako treba i da je uvek u redu, ali cesto se bas to dogadja.
E, tu igraju ulogu vasi razgovori sa razrednim staresinom. Ne na kraju godine, vec par puta u toku godine. Kada vi kazete da vase dete moze i zeli bolje i vise, ali recimo povuceno je, nije borac, ne gura se (ja lupam ove osobine, ne poznajem vase dete), ali krivo mu je kada dobija dvojke, vi ste skrenuli paznju onom haoticnom profesoru negde s pocetka price na vase dete, pa ste celoj onoj frci od misli koje se desavaju u toku casa dodali i "a ovaj mali bi mozda mogao i bolje nego sto mi se cini, bas cu obratiti paznju na njega da vidim." a dok odgovara profesorov tok misli bi mogao biti ne onaj rutinski: "Aha, sad je na redu mali Pera. On je standardni dvojkas, garant je opet tu negde." , nego: "On se znaci ne zadovoljava dvojkom, samo to ne govori. Pa hajde da vidim moze li se od njega izvuci vise."
A uticite i na klinca da bude malo prodorniji, da trazi sta mu pripada. Mi se uglavnom, ne zato sto svesno to hocemo - ali tako ispadne, trudimo da one koji su izmedju 1 i 2 nekako motivisemo i poguramo do dvojke, i one koji su izmedju 4 i 5 podstaknemo da se bore i trude za 5, a deca koja su izmedju cesto nepravedno budu zanemarena, nekako se izgube u proseku, ali verujte mi, velika vecina profesora ne radi to iz zlobe ili sto ih mrzi da razmisljaju, vec je stvarno tesko svesti toliko razlicite dece na cifre 1 -5.