Nisam se iz prva hteo uključiti u ovu priču. Malo, po malo, Hektorijus je natuknuo nekoliko stvari koje su me nagnale da razmislim o eventuelnom uključenju.
Jutros, uz kafu, ponovo izčitavam postove. Krivim Dusty Springfield, jer me je svojim hitovima iz '60. pomalo učinila romantičnim.
Jednom prilikom, davno, pre 23,4,5... godina na dilemu jednog prijatelja: šta ako?, odgovorih mu: Idi dalje, prati svoju ljubav!
Nije našao svoju ljubav, a ni kasnije, i dalje je tragao, za sobom je ostavio dva braka....
Ništa novo pod kapom nebeskom. Ni prvi ni poslednji. I kada se najmanje nadao, desilo se nešto što je stalo pre mnogo, mnogo godina. Epilog: dileme su ostale, a i okolnosti i situacije se množile. Nije ni čudo što nemir i dalje njime vlada.
Nisam ni ja bilje prošao. doduše jedan brak je zamnom i dosta dugih veza i neke kraće. i nezadovoljstvo i dalje traje. Doduše sada je posve drugojačije prirode. Sada sam samo mali deo sebe, neki ostatak, nepokopan. No to nema veze sa temom, te da vas sve skupa ne zamaram. Ipak, i ono što je ostalo od mene kao čoveka, nakon izvesne katarze, kao da je zavapio za svojom drugom polovinom. Ah, taj Platon.
Da li je to zbog rebra, ko bi ga znao. Čovek, ili bolje rečeno muškarac nije potpun bez žene, i obrnuto.
Waya con Dios:
Šta je čovek brez žene?
Šta je žena bez čoveka?
Pošto sam na pogrešnoj strani pedesetih, ponekad i sebe iznenadim. I pored iskustva i svega preturenog preko pleća, ili glave, kako vam drago, promišljanja, razgovora dugih, i noćnih osama, molitvi, pisanja, slikanja, razgovora sa sopstvenim drugim, trećim ili već kojim ja, nisam ništa pametniji i čini mi se da sam bio ubedjen da mogu kontrolisati situaciju.
Ispostavilo se da ne mogu.
Ušao sam u jednu vezu,virtuelnu, moranesktnu, kao iz priče i za priču. Jedna strana romantike, ne moja. Mada, prihvatio sam. I nisam je mogao kontrolisati, jer uvek postoji potreba za sledećim korakom, onaj korak viče, još malo, da zagrabim, da otkinem još jedan mali delić sna i da utkam u svoje misli. Možda sam mogao svoje misli i osećanja kanalisati, ograničiti, sputati, svojom prirodom, svojim gubitkom, svojim očajem, tugom, svojim monaštvom. ali, njenim nisam mogao.
A i grešio sam. Na vatru sam sipao i ulje i vodu. I jedno i drugo je bilo plod mojih podsvesnih htenja, potreba.
Dakle, nisam mogao kontrolisati ništa.
I sve je ostalo prošlost, sada mogu reći ružna i prljava, mada nije moralo tako biti. Osećam se bedno, i ona verovatno, mada to ne pokazuje. Ha, ja sam lirski tip. Ona nije. Ma, nije ona ni ohola, samo je povređena jer nije mogla da dobije ono što je htela jer ja to naprosto nisam mogao da joj dam. Osećam njene damare ali ovde ne bih da ih i komentarišem.
Imam preko 100 stranica prepiske, preko 1000 pisama je bilo, skoro dve nedelje skupa, telefonski razgovori, sećanja, pamćenja.
Tada, u šali sam rekao da ću o nama koristeći ta pisma, napisati roman.
Pišem ga. Radni naslov: ''Ljubavni slučaj Božice B.''
Epilog: nema ga
Pouka: nema je
Poruka: nema je
Čega ima: sećanje na ono što je bilo ili lepo ili ružno.
Dakle kao i kod vas
A šta je pametno?
Eh, da sam znao, ili da znam, ovo ne bih pisao! :|